Kliker.info

Može li iko pretpostaviti da, naprimjer, Borka Rudić, generalna tajnica BH novinara, redovno godišnje odavanje počasti žrtvama ustaškog logora nazove igrokazom u Jasenovcu? Teško zamislivo imajući u vidu  Borkino obrazovanje, dostojanstvo i funkciju koju obavlja.

Piše : Ozren Kebo (Analiziraj.ba)

Ali u realnom životu desilo se nešto slično, da je novinar i pri tome predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske Danijel Simić u furioznom stosekundnom monologu na RTRS-u, jedanaestojulsku komemoraciju u Bosni i Hercegovini nazvao srebreničkim igrokazom. Demonstriravši – uprkos voditeljskoj intervenciji – zavidnu količinu bešćutnosti, što nije neočekivano.

Ni dvije i po decenije nakon završetka rata ne prestaju mučne rasprave o zločinima, egzekutorima, žrtvama i posljedicama. Nije ni čudo, toliko je još nerazjašnjenih, neotkrivenih i nesankcioniranih zlodjela da je realno pretpostaviti da će surove ratne priče još decenijama biti aktuelne. U Mostaru je, recimo, tek sada na red došla lokacija za koju se godinama zna da je mjesto na kojem je bačeno stotinjak ubijenih Hercegovaca, mahom Bošnjaka.

I baš ta činjenica, da bolna tema nije zatvorena niti će to dugo još biti, obavezuje sve sudionike javnog života i govora na pijetet prema žrtvama. Birati rječnik najmanje je što možemo uraditi jedni za druge. Davno je rečeno, ne moraju se voljeti, ali minimum koji etnički kolektivi mogu ponuditi jedni drugima je uzajamno poštovanje.

Žrtve bilo kome da pripadaju i iz bilo kog rata i razdoblja da potiču dio su ovdašnje svijesti na kojoj se grade grupni identiteti. Nije dobro što je tako, ali prošlost ne možemo ni birati ni mijenjati, mada bismo je morali razumjeti. Toponimi nečijeg bola svima bi morali biti mjesta poštovanja. Srebrenica, Jasenovac, Dubrovnik, Vukovar, Grabovica, Prijedor, Mostar, Sarajevo, Višegrad, Kragujevac… Nažalost, zahvaljujući historiji, geografija nam je krcata takvim obilježjima.

Nekoliko je pitanja koje Simićev nastup otvara. Prvo je – hoće li RAK i pravosuđe reagirati? Drugo je, čini nam se, podjednako bitno. Kakav bešćutan organizam moraš biti pa da te prijetnja sudom i sankcijama opominje da ne izgovaraš ovakve stvari? A kakav tek kad te ni ta mogućnost ne može obuzdati? Kad su onomad sarajevske vlasti pokušale muljati sa spomenikom na Kazanima, impresivan broj ovdašnjih novinara, aktivista, intelektualaca i građana javno se pobunio protiv takvog pristupa tragediji sarajevskih Srba ubijenih tokom opsade. I to je dobar primjer za sve u ovoj državi, u kojoj malo ko drži do dobrih primjera.

Pošto je već tako, čekamo šta će uraditi, ako išta urade, „nadležni organi“.