Kliker.info

Nakon što je na svom izbornom mjestu glasao, predsjednik najveće stranke u BiH, čime se takvi vole hvaliti, kao da to ovisi o njima, u mikrofon kaže: ”Ja ću, ako Bog da, da pobijedim…”, kako su prenijeli neki printani mediji ili: ”Ja ću, akobogda, da pobijedim…”, kako je zvučalo s malih ekrana. Naravno, razlika je između ovoga dvoga, pa da vidimo koja, kakva…

Piše : Željko Ivanković (Autograf.hr )

Prvo bi značilo ozbiljno vjerničko pouzdanje u Boga i svijest da je sve u Božjim rukama. A zna se da nije i ne može biti. Jer, još se nikad nije čulo da bi se Bog miješao u izborne procese, pogotovu nakon takvih prljavih predizbornih kampanja. Tako da je zazivanje Boga tu, najblaže rečeno, blasfemija.

A ako je samo uzrečica i poštapalica, onda je i to znak ozbiljne jezične intoksikacije kojoj svjedočimo u svekolikoj banalizaciji svega, gdje je politika s uvlačenjem religijskog u svoj diskurs čak i vjeru uvaljala u blato.

”Akobogda”, nakon što pobijedi i uđe u Predsjedništvo… Nakon rezultata koji govore o njegovu osobnom porazu, u prvom sljedećem njegovu obraćanju očekivali bismo da čujemo dade li mu ili ne dade Bog da pobijedi, i što bi to značilo za njega, stranku i Boga, nego krenu, ne priznajući kako Bog s tim nema veze i ne optužujući Boga za to što ga je napustio u ključnom trenutku ili sebe za loše urađen posao, za vlastiti neuspjeh, okrivljavati druge.

Čak svoj neuspjeh ne pripisa ni sudbini ni nafaki, kako bi to učinio prosječan Bosanac, nego posegnu za jačim alibijem od Boga, pa reče: ”Da ih se nije jedanaest udružilo protiv mene, pobijedio bih… Pobijedio bih ih i devet, ali jedanaest…”

Jedino opravdavanje koje narod razumije! Najednom dobro opravdanje i bez Boga. I opet izostade govornik, politički subjekt, izostade kritička samoopservacija. A da o osobnoj odgovornosti ili krivnji i ne govorimo. Za sve su krivi drugi. Tipično kod slabih učenika, a u politici – jedina konstanta!

Zanimljivo da se tih drugih jedanaest nije sjetio prije izbora, pa da ih navede kao moguću jaku snagu ili prijetnju, da se zapita otkud jedanaest njih protiv njega samog i kako je do toga došlo? No dobro!

Stvar, potom, ide dalje. Na pitanje razmišlja li o ostavci zbog neuspjeha, zbog činjenice da ga ni u vlastitoj stranci nisu podržali, odgovara: ”Ali stranka je pobijedila… Najjača smo stranka…”

I opet, tipično. U nas u izbornoj noći uvijek i svi su pobjednici. Opet njega nema – stranka! Altruistično! Kao da je njegova zasluga da je stranka najbrojnija, a ne proizvod mase i inercije iz koje dolazi. Jer, da jest – on bi bio neupitni numerički lider i u stranci.

Ovako je, pametnome je to pokazatelj, doživio unutarstranački debakl. Ali kome treba pamet da bi vidio ono i djetetu očito i kome je, uza sve što je uradio ili nije uradio, na izborni dan Bog ostao jedini alibi…

Kako već rekosmo, nema više Boga, ispao je iz njegovih postizbornih verbalnih eskapada, jer itekako dobro zna da se s Bogom i uz Božju pomoć ne može pobijediti, kao što se ni uz izostanak Božje pomoći ne može izgubiti.

Bog je ovdje laž poslana u uši onih koji to vole čuti, a on zna tko su ti. To ”ako Bog da”, ili ”akobogda” u politici, vidio sam, koriste i u crkvama politički lideri Hrvata u Hrvatskoj i BiH, kao i Srba u Srbiji i Republici Srpskoj. A vidjeli smo kako to koristi i Putin. Zapadnije od Zagreba, to jednostavno nije moguće ni vidjeti ni čuti.

A kad već spominješ Boga ili se krstiš, onda ti ne trebaju ni samokritičnost ni opravdanje zašto su ti kadrovi na crnoj američkoj listi ili pod sudskim istragama, u zatvorima, u nebrojenim aferama… Dovoljno je da kažeš narodu kako se njih jedanaest urotilo protiv tebe i da ti tu ne može ni Bog pomoći.

Narod zna za božju bespomoćnost, zato je bolje reći ono što se narodu više sviđa: Ja sam, a njih jedanaest! Nefer borba! Jer, kako pobogu, narodu reći ono što svi znaju – da ni Bog ne može pomoći na izborima, iako znamo da Bog može sve. Da, istina.

Bog čak može otrpjeti i grijeh protiv Boga, protiv ”njegovih” zapovijedi, može otrpjeti krađu, pljačku, pa čak i krađu u izbornoj noći. Pitajte u Republici Srpskoj ako ne vjerujete?! Ali ne može ti donijeti ni pobjedu ni poraz. Jer se, koliko se zna, Bog ne miješa ni u rad crkvenih institucija, a kamoli u politiku, rad javnih kuća i slične poslove.

Može ti stranka ukrasti koliko hoćeš, zapravo koliko ti to tvoj narod trpi, koliko ti američka crna lista dopusti; mogao si i ti ukrasti što ti Bog poželi (da upotrijebim njihov diskurs!), jer si znao da Boga nema, što ti je dobro i za ovaj i za onaj svijet, ili ga ima, a znaš, siguran si, da će i ovaj put ostati u pokretu nesvrstanih.

No nisi znao da će možda ovaj put, ali samo ovaj put, tvoji birači reći: ”E, dosta vala i tebe i svih tvojih…” A pitaš se zašto? Možda zato što si nekoć ranije zaboravio reći: ”Ako Bog da”, pa kupimo vakcine i respiratore, smanjit će se broj umrlih od bolesti COVID-19… Kakav je ovaj narod, još bi tad i povjerovao u to tvoje ”akobogda”…

O onima drugima, što ovdje reći? Onaj tko je ukradenu ukrajinsku ikonu dao Lavrovu, ionako se ne uzda u Boga, čak ni kad pred kamerama pozira u vjerničkom stavu. On je od početka znao da se s Bogom ili bez njega pobjeđuje i protiv 31 kandidata, samo ako ih beskrupulozno pokradeš. I opet, čak ni tad, nije bio posve siguran u to sve do jutra… Jer, čudne moći ima noć!

Onaj treći je tih dana ostavio Boga po strani, jer bi mu možda mogao preko Međugorja poslati kakvu nezgodnu poruku, pa se uhvatio nacije…

Mi koji ih gledamo trideset godina, barem ta tri čelna lika, veoma dobro znamo kad trijumfiraju, kad pobjeđuju, kad su nujni, kad gube, kad su depresivni, kad su nesigurni, kad lažu, kad su nervozni, bahati, mrzovoljni, inatni, bijesni i crveni, uplašeni, uspaničeni… i ne moraš biti ni psiholog ni psihijatar da bi im to odčitao s lica, iz govora tijela, a pogotovo iz verbalne komunikacije, stava…

Previše su banalni, a da bi bili nečitljivi. Čak i maloj djeci… Kao bukvar! A govorili su tu noć i sljedeće dane veoma rječito. I znamo da tu nema ni Boga, ni vjere, ni nacije… Sve i samo se goli osobni interes! Još da ”akobogda narod” prepozna ”akobogda politiku”!

No vratimo se još malo ”akobodga” politici. ”Akobogda” politika je i teatar klečanja na Trgu bana Jelačića i moljenje krunice za čednost i prestanak predbračnih odnosa, kao neka vrsta teheranizacije Hrvatske.

Još da katotalibani i sami čine ono za što mole ili da mole da se ne siluje i ne ubija žene, kao i za to da zbog silovanja i ubijanja žena branitelji nemaju poput pred sudovima… Da se ne pljačka Hrvatska, da… A toliko je crkava po Hrvatskoj da im ne treba teatar Trga!?

”Akoboga” voli, vidjeli smo, i Vučić, koji je ovih dana na otvorenju nekog puta u Sandžaku snishodljivo i bez ikakvog razloga citirao Kuran.

A onda sam koji dan potom na TV-u vidio kako se i kandidatkinja za predsjednicu Republike Srpske, pristupajući glasačkoj kutiji, krstila kao da ulazi u crkvu. Pamtimo i da je neki sarajevski kantonalni ministar financija prije koju godinu bio slično rječit: ”Akobogda, u ponedjeljak ćemo usvojiti budžet!”

Misle li stvarno predsjednik ili njegov ministar, da na tren zaboravimo ostale, kako su njegova pobjeda ili usvajanje proračuna božja stvar? Ili su, kako oni to vole reći, stvar ”političke volje”!?

A da možda malo razmisle, tamo gdje se misli, ako se uopće misli, nije li urota jedanaestorice došla zbog nekakve korupcije, nepotizma i kriminala u stranci, u državi, zbog nedostatka (samo)kritičke svijesti i bahatosti, da nije proizvod svih neistina koje je izrekao u predizbornoj kampanji, u koje mu ni njegovi najbliži nisu povjerovali, da nije stvar nepolitičkog i nedržavničkog ponašanja nekoga tko želi biti, osim prvi u stranci i – prvi u državi.

Sve nešto razmišljam postoji li ijedan političar u Europi koji bi izašao na izbore s ”akobogda” politikom i to ponudio kao bilo kakav, a kamoli ozbiljan stav u oko kamere.

Čak ni Janša, Orban ili tko njima sličan, a kamoli državnici ozbiljnih europskih država, ne bi takvo što ni pomislili. Valjda za takvim argumentom ne bi više posegnuli ni u Istanbulu ili u Teheranu.

No eto takvo što je uradio onaj koji je hodao po džamijama i prebrojavao koliko ”nas” ima. Pa, šta? – rekao bi. Ništa!

Možda bi bilo nešto da je rekao da se nada, ”akobogda”, da će poslije ovih izbora biti manje krađe, kriminala, nepotizma, korupcije… Pa da mu to ”akobogda” shvatimo kao dobru ljudsku i vjerničku nakanu, koju opet i opet neće moći ispuniti ni Bog, a kamoli on i stranka…

Jer, jedno je ”ako Bog da”, a drugo je ako zasučeš rukave i prihvatiš se ozbiljna posla. Ovako je ”akobogda”, govorio ga vjernički ili vjernički licemjerno, svejedno, ispraznost nad ispraznostima, jer tko još uopće vjeruje u religioznost, dakle i u moralnost, bilo kojega od političara.