Kliker.info

Jednom sam pitao mlađeg sina da li mi može dati so, na šta je odgovorio: “Naravno da mogu”. Kada sam ga ponovo pitao, rekao je: “Pitao si da li mogu i odgovorio sam ti. Nisi mi kazao da to trebam uraditi”.

Ko je bio više slobodan u ovakvoj situaciji – ja ili moj sin? Ako slobodu shvatamo kao slobodu izbora, moj sin je bio slobodniji, jer je imao mogućnost da protumači moje pitanje. Mogao ga je doslovno shvatiti ili protumačiti u uobičajnom smislu, kao zahtjev koji je proistakao iz pristojnosti. Suprotno tome, efektivno sam se odrekao izbora i automatski se oslanjao na konvencionalni smisao.

Piše Slavoj Žižek  (Project Syndicate)

Zamislite svijet u kojem se mnogo više ljudi u svakodnevnom životu ponašaju kao moj sin koji me je provocirao. Nikada u razgovoru ne bismo sa sigurnošću znali šta sagovornici kažu i izgubili bismo mnogo vremena tražeći besmislena tumačenja. Nije li to prikladan opis političkog života u posljednjih deset godina? Donald Trump i drugi desničarski populisti iskoristili su činjenicu da se demokratska politika oslanja na određena nepisana pravila i običaje, koje su prekršili kada im to odgovara, a izbjegavajući odgovornost ne uvijek jasnim kršenjem zakona.

Lakeji Trumpove Republikanske stranke u Sjedinjenim Američkim Državama sprovode takvu strategiju prije sljedećih predsjedničkih izbora. Prema pravnoj teoriji koju su prihvatili, u saveznom izbornom zakonu postoji rupa koja bi zakonodavnom tijelu pojedine savezne države omogućila da imenuje svoje predsjedničke elektore ako državni sekretar kaže da ne može potvrditi izborne rezultate.

Isti uslovi važe za globalnu politiku. Da bi međunarodni odnosi funkcionisali, sve strane barem moraju govoriti istim jezikom kada govore u konceptima kao što su sloboda i okupacija. Rusija to očigledno potkopava, nazivajući agresiju na Ukrajinu “specijalnom operacijom” za “oslobađanje” zemlje. No, i ukrajinska vlada je upala u ovu zamku. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je u obraćanju izraelskom parlamentu, Knesetu 20. marta rekao: “Mi smo u različitim državama i u potpuno različitim uslovima. Međutim, prijetnja je ista. I nama i vama prijeti totalno uništenje naroda, države, kulture, pa čak i imena: Ukrajina, Izrael”.

Palestinski politolog Asad Ghanem je govor Zelenskog nazvao “sramotom kada je u pitanju globalna borba za slobodu i oslobođenje, posebno palestinskog naroda”. Zelenski je “zamijenio uloge okupatora i okupiranog”. Saglasan sam s ovom konstatacijom, kao što sam saglasan s Ghanenom da Ukrajincima “mora biti pružen svaki mogući oblik podrške dok se bore protiv barbarske agresije”. Bez vojne podrške sa Zapada, Ukrajina bi već sada bila pod ruskom okupacijom, čime bi bio uništen stub međunarodnog mira i reda – integritet granica.

Nažalost, govor Zelenskog u Knesetu nije bio jedinstven događaj. Ukrajina redovno zauzima jasne stavove podržavajući izraelsku okupaciju. Prije dvije godine je napustila Komitet Ujedinjenih nacija za ostvarivanje neotuđivih prava palestinskog naroda, a upravo je njen ambasador u Izraelu Jevgen Kornjičuk prošli mjesec izjavio: “Kao Ukrajinac, čija je država pod veoma brutalnim napadom susjeda, osjećam veliko saosjećanje prema izraelskoj javnosti”.

Mnogi izraelski čelnici pozdravljaju podršku Ukrajine, ali nisu uzvratili istom mjerom. Umjesto toga, oscilirali su između Rusije i Ukrajine, jer je Izraelu potrebno kontinuirano tolerisanje Rusije spram izraelskih vojnih napada u Siriji. No, puna podrška Ukrajine Izraelu uglavnom odražava ideološki interes njegovih lidera da borbu predstave kao odbranom Evrope i evropske civilizacije od barbarskog, totalitarnog Istoka.

Takvo tumačenje borbe je neodrživo, jer zahtijeva da zanemarimo ulogu Evrope u ropstvu, kolonijalizmu, fašizmu itd. Ključno je da se stvar Ukrajine brani u okvirima univerzalnih pojmova i zajedničkog značenja pojmova, kao što su “okupacija” i “sloboda”. Svesti ukrajinski rat na borbu za Evropu znači koristiti isti okvir Aleksandra Dugina, “dvorskog filozofa” Vladimira Putina, koji povlači liniju između “ruske istine” i “evropske istine”. Ograničavanjem sukoba na Evropu pojačava se globalna propaganda Rusije, koja invaziju predstavlja kao činom dekolonizacije – dijelom borbe protiv Zapadne neoliberalne dominacije i neophodan korak prema multipolarnom svijetu.

Tretirajući izraelsku kolonizaciju Zapadne obale kao odbrambenom borbom za slobodu, Ukrajina opravdava agresiju druge sile i time kompromituje opravdanu vlastitu borbu za slobodu. Prije ili kasnije morat će napraviti izbor. Da li će biti istinski evropska, sa učešćem u univerzalnom emancipatorskom projektu koji definiše Evropu, ili će postati dio populističkog talasa nove desnice?

Kada je Ukrajina pitala Zapad: “Možete li nam dati haubice?”, Zapad je cinično odgovorio: “Da, možemo”. Zapadne zemlje su na zahtjev odgovorile razumno i poslale oružje za borbu protiv okupatora. Međutim, kada su Palestinci zatražili bilo kakvu podršku, u najboljem slučaju dobijali su isprazne fraze umjesto odgovora, često praćene izjavama solidarnosti sa njihovim tlačiteljima. Kada zatraže so, dobit će je njihov protivnik