Kliker.info

Predrag Finci (1946, Sarajevo) je filozof, pisac, umjetnik. Do 1992. godine imao je život u Sarajevu – kratko se vrijeme bavio glumom i završio Dramski studio, bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1993. godine živi u Londonu, gdje je do odlaska u mirovinu 2011. radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London (UCL).

U zagrebačkoj nakladi “Jesenski i Turk” ovih je dana objavljena njegova nova, 26. knjiga – Emigrantska slikovnica, niz proznih opisa, kratkih eseja, poetskih zapisa. U Emigrantskoj slikovnici Finci piše o djetinjstvu i odrastanju, zavičaju i novom domu, sjećanjima i zaboravu. Život iseljenika i iseljeništvo svojevrsna je “završna riječ” o njegovom iskustvu emigracije

• U Hrvatskoj je ovih dana objavljena Vaša nova knjiga Emigrantska slikovnica, u kojoj opisujete životna, emotivna, pa i duhovna stanja vlastite emigracije. Što danas znači biti emigrant, što za pisca znači biti emigrant u tuđoj državi, u tuđem jeziku?

– Ne mogu to odrediti jednoznačno. Iskustva su vrlo različita i ovise o mnogo čemu. Ovisi o tome kako je tko u neku zemlju došao, zašto, kada, otkud, a onda koje je profesije, kakvog je obrazovanja, kakva gaji osobna osjećanja, u kojim je godinama (što stariji, to gore), je li osoba sama ili je sa svojima… sve to određuje iskustvo i emocionalno stanje svakog emigranta. Svaki je svoja priča.

O problemu emigracije pisao sam nekoliko puta, prije ove knjige objavio sam još jednu koja je imala za temu egzil, pod naslovom Tekst o tuđini (Zagreb, 2007), ali sam u toj govorio o iskustvima drugih, pa je to bila knjiga “tuđih riječi”, a u ovoj, Emigrantskoj slikovnici, ponajviše govorim o osobnom iskustvu.

• Knjigu ne prate pripadajući joj interpunkcijski znakovi, velika i mala slova, napisana je kao Vaša osobna ispovijest, skoro kao molitva s kojom se opraštate od ovozemaljskog svijeta, a teško ju je odrediti – i autobiografija, i esejistička proza.

– Mnogi moji tekstovi su kombinacija poetskog i filozofskog, lirske meditacije, sprega osobnih osjećanja i refleksije. Ne prepričavam i ne tumačim tuđa, nego iznosim svoja stajališta. Čak i u onim mojim knjigama koje su vrlo akademske, školske, kao one o Kantu, Hegelu ili estetičkim terminima, nadasve obrazlažem i branim svoje stavove. Moji tekstovi su moja misaona i emocionalna drama. Zato su vrlo moji, vrlo osobni – moje duhovne ispovijesti.

• Iskustvo emigracije trajno Vas je i duboko promijenilo, ali ostaje jedna bolna točka u tekstu koji počinjete i završavate istom rečenicom – onom da ste uvijek bili sami. Emigracija, odnosno samoća, mogli bismo i tako prevesti, moguća je uvijek i svugdje, čak i kad se čovjek nalazi ondje gdje su mu korijeni?

– Mislite na moju uvodnu rečenicu, zar ne? Ona glasi: “Ja sam bio sam”. I može se čitati na više načina: bio sam sam i bio sam. Samoća pripada svakom misaonom biću, uvijek smo sami u svojim promišljanjima, a ako ste pisac osjećate se samim u svojim nastojanjima. Sami smo u svojim presudnim životnim odlukama, kada se možemo osloniti samo na sebe, a ako je sreće još samo na nekog vrlo bliskog, pa su naše samoće i egzistencijalni problem. A i bio sam, jer je moje prošlo, jer imam svoju bogatu i burnu prošlost, u kojoj sam nekada bio nešto drugo i u nekim detaljima drukčiji nego što sam sada.

• Emigrantska slikovnica svojevrsni je nastavak knjige Sve dok, njen eho, njen drugi znak… Ako je Sve dok lice, Slikovnica je ona bora posred čela, točka u kojoj se sve sastaje i iz koje rastaje?

– To je prava riječ, eho. Ova knjiga je zrcaljenje moje knjige Sve dok. Prva je, međutim, mnogo konkretnija, najprije zato što spominjem konkretne povijesne događaje i ljude, a i zato što je knjiga Sve dok vezana za teme koje su me interesirale, koje sam sam birao, teme koje su oblikovale moju biografiju. Ovo pak o čemu pišem u Emigrantskoj slikovnici nametnuo mi je sam život, sam mi život zadao temu.

• Postoje li danas ‘poželjne’ i ‘nepoželjne’ izbjeglice u Europi i svijetu? Je li odnos različitih država i društava prema izbjeglicama ustvari najbolji način za sagledavanje uređenosti jednog društva, otvorenosti i tolerancije, unutarnje demokratičnosti i demokracije?

– Očigledno. Bijelci, koji se mogu lako uposliti i u svoju zemlju, po potrebi, vratiti – dobro su došli. Dobro su došli i bogati rođaci, ma čiji da su. Svi drugi nisu, čak i kada neki političari neuvjerljivo dokazuju da jesu. Migracija je uvijek bilo iz mnogih razloga. Mnogi kada mogu napuštaju zemlju u kojoj im je loše, idu tamo gdje bi moglo biti bolje. Oni koji danas bježe od bijede i ratova sigurno nisu željeli emigrirati, nego ih životna nužda na to tjera. Otpor prema novim emigrantima ljudi najčešće obrazlažu ekonomskim razlozima, ali je to pitanje, prije svega, moralne prirode.

• Postavljati pitanja i tražiti odgovore o sebi, vlastitom životu i vlastitoj prošlosti, nekada se čini, kao jedan od težih životnih izazova, kao neprestano kopanje u rudniku u čijim je temeljima eksploziv. Koliko ste dugo pisali Emigrantsku slikovnicu? Koliko se ona u Vama rađala?

– Iskreno, ne znam. Moje knjige žive sa mnom, mnoge ideje su godinama u meni, rastu, sazrijevaju, napišem jedan tekst, pa drugi, pa onda pišem nešto drugo, pa se opet vratim na ono što sam započeo. I onda kada dosta toga napišem i prikupim o određenoj temi, posvetim joj se potpuno, radim intenzivno na toj knjizi, sve dok je potpuno ne uobličim. Kada se sve sklopi, kada se umire ideje u meni, knjiga je gotova, pošaljem je izdavaču, a ja počnem pisati nešto drugo, što je opet u meni odavno.

• Nedostaju li Vam Sarajevo, Bosna i Hercegovina, život kakav je bio prije rata? Nedostaje li Vam danas tadašnji Predrag Finci? Je li se taj čovjek negdje u međuvremenu ‘izgubio’?

– Jednom sam napisao da sam živio najmanje dva života – život prije i život poslije rata. Onog života od prije se sjećam, ovaj novi živim. Svako tko živi vani može napraviti jednostavan test, odgovoriti na samo jedno pitanje: koje i čije vijesti prati. Ako prati samo one iz svog kraja, onda mentalno tamo živi. Ujutro najprije pogledam ovdašnje vijesti, što ima novo u svijetu u kojem sam; poslije toga smrtovnice u sarajevskim novinama, je li neki od mojih znanaca ili prijatelja napustio ovaj svijet.

Sigurno sam se izmijenio, posebno u ponašanju. I mnoge životne navike su mi drukčije, a godine su mi donijele odstojanje prema svijetu, neki osobni mir, mnogo više sam promatrač nego učesnik u životu, imam sve manje želja, sve me manje toga zanima, jer me ono što me uistinu zanima, a to je filozofija i pisanje, potpuno okupira, ali sigurno nisam sasvim drukčiji, jer sva moja iskustva, i ona od prije i sadašnja, čine mene onim što sam. Ja sam sve što je moje iskustvo. Ili da ovako kažem: moj je život i ono čega se sjećam i što sam sada; jesam ostario, ali pamtim i svoju mladost; jesam postao britanski državljanin, stanovnik Londona, a sada Barneta, ali nisam prestao biti Sarajlija; a bio sam i ostao filozofski pisac.

• ‘Moj me život kao svog pisara uposlio’, vrlo dirljivo kažete na jednom mjestu. Kada nestane sve što smo imali i gradili, ostaje sjećanje i to je ono što nam nitko ne može oduzeti?

– Sjećanje je u temelju našeg znanja, obrazovanja, a i cjelokupnog životnog iskustva. O tome je govorio već Platon, a tako je i danas. Sjećanje je proces, a uspomene u nama postoje kao neka imaginarna zbirka fotografija, kao neki naš unutarnji, privatni album. Imam lijepih uspomena, još ih u sebi čuvam, ali ih je s godinama, nažalost, sve manje. Kao da vrijeme odvodi moje prošle dane u zaborav.

• Osjećate li se danas strancem u Bosni i Hecegovini, osjećate li se i danas, nakon toliko godina, strancem u Londonu? I gdje su te granice identiteta, po čemu ih prepoznajemo, osim po administrativnim barijerama?

– Ne osjećam se strancem ni u Sarajevu, ni u Londonu. U Sarajevu sam se rodio, odrastao, dugo radio, još uvijek imam tamo prijatelja i suradnika, na mnogim mjestima i danas razabirem znake svog nekadašnjeg života; u Londonu sam se navikao, imao svoj posao, svoje društvo, svoj novi, sada penzionerski život. Postoje, doduše, trenuci kada se osjetim strancem, ali to mi nikada nije ovisilo o mjestu gdje sam, nego o mom osobnom emocionalnom stanju, ali srećom rijetko, i zato što su mi i drugi znali to reći. Sa svojim problemima odavno znam izaći na kraj, a od ksenofoba se klonim, i njih i sve svoje muke smjestim u tekst, napišem svoju knjigu, izgradim svoju Emigrantsku slikovnicu. U svojoj knjizi sve svoje udomim.

Gloria Lujanović (AJB)