Kliker.info

Prije nešto više od mjesec dana na ovom smo mjestu i u istoj rubrici najavili kako bi fakture za Čovićevo savezništvo s Dodikom i verbalne akrobacije predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića, mogle biti upućene na istu adresu, u Ulicu Kneza Domagoja BB, 88.000 Mostar.

Piše : Emir Imamović Pirke

Za neupućene: tamo gdje je središnjica Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.Još smo nešto najavili: američke sankcije predsjedniku HDZ-a, HNS-a i svega zapadno od Neretve, Draganu Čoviću lično.

Prvo je, očito, pogođeno, a drugo… E pa drugo je zapravo najavljeno.

Američke sankcije za predsjednika Federacije, Marinka Čavaru, imaju ili bi trebale imati isti efekat kao one uvedene Asimu Sarajliću. Samozvani prvi do Bakira dobio je po ušima da bi se Izetbegović svojim pokrio i zašutio. Čavara je po istom principu kažnjen kako bi Dragan Čović shvatio da je krajnje vrijeme da se uozbilji i počne pratiti vijesti iz regije i svijeta sa malo više pažnje i puno više razumijevanja.

Čavara od američkih sankcija neće imati nikakvu materijalnu štetu: ako i ima penthouse, on nije u New Yorku već u Busovači, bankovni računi mu nisu otvoreni u US Banci već u nekoj sa poslovnicama i bankomatima u svakom boljem trgovačkom centru od Tuzle do Ljubuškog, a ni vikendicu s bazenom nije zidao na Floridi. 

Također, američke sankcije neće utjecati na politiku Marinka Čavare, jer politika Marinka Čavare ne postoji. On, naime, Čoviću dođe kao Šefik Džaferović Izetbegoviću, dakle kao odani vojnik stranke i dragog vođe kojeg se za slijepu poslušnost i trbuhozborstvo nagrađuje time što mu su omogućava da kruži po funkcijama kao glupost u prirodi.

Ako, dakle, Čavara u kreiranju politike HDZ-a BiH sudjeluje u istoj mjeri u kojoj je Damir Arnaut učestvovao u akciji iz koje je Smajo Prevljak dao gol Rumunima u utakmici Lige nacije između Bosne i Hercegovine i Rumunije, onda je ili kažnjen grubom administrativnom greškom ili je završio pod sankcijama da bi Dragan Čović shvatio kako je došlo vrijeme da konačno izabere između vatrenog ljubavnika iz Laktaša i teretnog braka sa Sarajevom. Preciznije: da izabere ispravno.

Prije nego će Rusija napasti Ukrajinu, lider HDZ-a je bio pred političkim trijumfom. Tri-dva-jedan shema – tri naroda, dva entiteta, jedna država – je bila i ostala neupitna, elektorski način izbora federalnih članova Predsjedništva BiH je od međunarodnih medijatora ocijenjen kao prihvatljiv, dok se o tranziciji Doma naroda u ono što je u Narodnoj skupštini Republike Srpske Vijeće naroda, nije niti razmišljalo, a kamoli ozbiljno razgovaralo.

Od dvadeset i četvrtog dana drugog mjeseca ove godine ništa nije kao što je bilo do dvadeset i trećeg. Politički zapad je u roku odmah uspostavio nova pravila igre, a osnovno glasi: ko nije bezuvjetno s nama, pa makar bio i neutralan, taj je za Ruse; onaj ko je za Ruse, e taj nam je neprijatelj. 

Čović je, dakle, imao možda emocionalno težak, ali politički krajnje jednostavan izbor: prekinuti sve veze sa Miloradom Dodikom i rezolutno osuditi agresiju na Ukrajinu, podržati uvođenje sankcija Moskvi i ne izvoditi kerefeke sa onim Inzkovim Zakonom o zabrani negiranja genocida. I izabrao je krivo, uz nemalu pomoć Zorana Milanovića čija je pozicija komotna, a briga o posljedicama javnih istupa – nikakva. Neće, naime, predsjednik zemlje članice NATO-a nikada, ali nikada, završiti pod sankcijama države majke NATO-a, sve i da ima dovoljno moći za nešto više od svakodnevnih susreta sa buketima mikrofona i gostovanja na proslavama županijskih jubileja i godišnjica bitaka. Zato, eto, predsjednik Federacije i može i hoće.

Sve bitno što se u posljednje vrijeme dešava u većem entitetu ima za cilj njegov povratak na fabričke postavke sa kojih će se onda krenuti u novu rundu pregovora o promjenama Izbornog zakona. Potvrđena kandidatura Bakira Izetbegovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, te nametnuto opoziciono okupljanje oko Denisa Bećirovića, čija je ambicija ista kao Izetbegovićeva, znače da Željko Komšić može računati isključivo na birače Demokratske fronte kojih nema dovoljno za pobjedu nad kandidatom HDZ-a BiH, samo što taj kandidat ne smije biti Čović. 

Nije pitanje je li to dobro ili loše, jer se neizbježno jednostavno ne propituje. Zapravo, propitivati američki pristup federalnim problemima isto je kao i propitivati padanje kiše. Ona će, naime, padati ako joj se pada, kao što će u Federaciji, dok god postoji realna opasnost od malignog ruskog djelovanja, biti onako kako Washington kaže.

Kada se veliki igraju, malima ostaje da mudro izaberu čiji su navijači. E upravo to ne razumije Dragan Čović. Za utjehu mu može poslužiti to što nije usamljen. Bakir Izetbegović je međunarodno promoviranje bošnjačkih političkih interesa prepustio Ankari u trenutku u kojem su odnosi Turske i Amerike bili na historijski najnižem nivou. Milorad Dodik je poranio sa pozicioniranjem u novoj blokovskoj podjeli svijeta, pa sada pokušava služiti Moskvi kao kada je to bilo manje opasno i „odgađanjem secesije“ amortizirati američki pritisak, nadajući se da od njegovih ustupaka srpska opozicija ipak neće dovoljno profitirati. 

Politička groblja u BiH se pune sporo ali i kontinuirano onima što misle da će negiranjem realnosti i ignoriranjem problema postići to da se realnost prilagodi njihovim željama, a problemi riješe sami od sebe ili na isti način nestanu.

Svijet je, ponovimo, od prije tri i nešto mjeseca složeniji nego što je bio i u njemu je moguće štošta od onoga što se činilo nemogućim, pa i to da dvije komične (Crna Gora i Sjeverna Makedonija)i jedna siromašna država (Bugarska) – ali sve tri članice NATO-a! – prizemlje ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. 

Dok god su, a bit će dugo, Rusija i Zapad u sukobu, te dok god obje strane vide Balkan kao svoju interesnu zonu, ovdje će biti onako kako kažu bolje pozicionirani, a to su Amerikanci. U takvoj situaciji odgovorni gledaju kako da se politički okoriste, dok deluzionisti stvarno vjeruju kako ima smisla pokazivati silu velesili.

Karl Marx je pisao da proleteri koji nemaju ništa mogu osvojiti sve. Sa političkim organizacijama, pogotovo ovdje, je drugačije. One stranke koje nemaju ništa – ni podršku Zapada, ni lidere kojima se vjeruje jer su kooperativni, ni svijest o tome kome se prikloniti – ne da neće osvojiti sve, već ih neće biti. Marinko Čavara je poslužio da se to dojavi Draganu Čoviću kojem je sada samo ostalo da se prestane praviti gluh ili da se umirovi.

Trećeg, jednostavno, nema, a kome nije jasno zašto – neka se sjeti bliske prošlosti. Nije, naime, u ljeto 1993. bilo niti jednog jedinog političara ili vojnika sa obje strane nišana kojeg bi se moglo uvjeriti kako će već iduće godine Armija BiH i HVO biti sa iste strane puščane cijevi, a Bošnjaci i Hrvati u nečemu što se zove Federacija BiH. Kao što znamo, u ljeto 1994. neprijatelji su opet bili saveznici, a prostor kojeg su kontrolirali je dobio novo ime i svoj ustav. Oboje, treba li podsjećati, u Washingtonu.