Kliker.info

Ovu kolumnu namjeravao sam posvetiti ekološkim problemima s kojima se u svakodnevnome životu susrećemo kao članovi zajednice živih bića – ljudi, životinja i biljaka.

Međutim, vijest o razmjeni mrtvih ukrajinskih i ruskih vojnika ponukala me iznova tražiti odgovor na pitanje na koje – uvjeren sam unaprijed – neću moći naći prikladan odgovor. A to pitanje glasi: je li uopće moguće zaustaviti rat i s njime ubijanje, rušenje, spaljivanje i to ne samo u ukrajinsko-ruskome ratu, nego uopće u svijetu?

Piše : Ivan Markešić 

Naime, ljudska povijest je povijest ratova, ubijanja, razaranja, uništavanja. Svakodnevno svjedočimo da su ratovi bili i ostali ljudska svakodnevica, prihvaćamo da su neizbježni, da su zapravo vječni, postojani, trajni, da bez njih ne možemo.

Zahvaljujući njima postigli smo i postižemo tehnološki napredak. Bez razaranja i uništavanja jednih, ne bi bilo moguće graditi nešto novo i bolje, suvremenije.

Sve je kao u našemu ljudskom životu, u nezaustavljivim ciklusima rađanja i umiranja, nastajanja i nestajanja. Jer, Svemir je, kao i Zemlja, u neprestanim mijenama.

Trenutni ukrajinsko-ruski rat nikako da nas uvjeri da je rat sastavni dio naše civilizacije kojoj ne znamo početak, ali koja će, kao i svaka druga civilizacija, doživjeti svoj kraj.

Ostat će, stoga, naše vječno pitanje, jesmo li u tome zbivanju na pravoj ili krivoj strani ljudske povijesti? Odnosno, jesmo li na pravoj ili krivoj strani povijesti kršćanstva kao religije?

Kako stvari stoje u kršćansko/hrišćanskome svijetu, bojim se da to još uvijek ne znamo, odnosno da to nikada nećemo ni (sa)znati, jer – historija nas uči – ratni gubitnici ne pišu povijest. Ona je predodređena za one koji pobjeđuju bez obzira na cijenu koju će platiti žrtve.

Prema vijestima  od prije samo nekoliko dana predstavnici Ukrajine i Rusije dogovorili su razmjenu leševa svojih vojnika. Riječ je o tek manjoj grupi od 160 ubijenih vojnika.

Inače, ubijeno ih je nekoliko desetaka tisuća na obje strane. Ova razmjena leševa bila je tek znak ”dobre volje” osvajača. Razmjena se dogodila 2. lipnja 2022. uzduž bojišnice u Zaporožju, u jugoistočnoj Ukrajini.

Ovdje nije bitno tko je tražio razmjenu leševa ubijenih vojnika. Oni su ionako bili ostavljeni da budu – kada za to dođe vrijeme – predmet razmjene, trgovine. Da budu ”na pazaru”.

Vrijednost jednoga vojničkog leša, svejedno je li u raspadajućem stanju ili u usmrđenoj ”hladnjači” određivala se činom koji je ubijeni imao na svojoj odori. Sretne obitelji bile su one koje su uspjele u zatvorenim plastičnim vrećama dobiti mrtvo tijelo, odnosno njegove ostatke da ga mogu dostojno sahraniti.

Nažalost, mnogi će ubijeni ostati neimenovani, bez imena i prezimena, bez datuma i mjesta rođenja. Bit će sahranjeni, odnosno bačeni, gurnuti, u masovne grobnice da ih nikada nitko slučajno ne nađe.

Možda će ih preživjeli upisati kao nestale, ako im i to ne bude previše naporno. Najlakše je ubijene upisati u knjigu nestalih jer pobjednicima nije isplativo raditi evidenciju i zbrinjavanje ubijenih. Tada bi morali plaćati troškove ukopa i nadgrobnih spomenika.

Lakše ih je sahraniti u bezimenu masovnu grobnicu i podići im spomenike pod nazivom ”Neznanom junaku”. Svijet je, i Hrvatska također, puna masovnih grobnica, puna ”neznanih junaka” različitih nacija i vjera.

I svi će biti zadovoljni, i predstavnici vojnih i civilnih vlasti i mjesnih crkava, u čijim liturgijama će se spominjati one nestale i ubijene na našoj strani, dok se onih koji su nestali, koji su ubijeni na onoj drugoj strani, nitko neće ni sjetiti. Kao da nisu ni postojali. Jer, oni nikome nisu važni. Čak ni u molitvama za pokojne.

Zapravo, iskazujući sućut za poginule na ”našoj strani”, istodobno iskazivat ćemo radost da se to dogodilo onima drugima, čime stratišta postaju nepresušni izvor nove mržnje. Mrtve u tom času više nitko ne broji. Oni su već skinuti s evidencijske liste osvajača, ali i branitelja.

No ako se pozabavimo samo s ukrajinsko-ruskim ratom, što ćemo s drugim ratovima koji su se vodili i koji se vode na drugim područjima, s ratovima u kojima također ubijaju ljude, ruše njihove domove i imanja, uništavaju njihova materijalna i kulturna dobra?

Jesu li i ti nesretnici ljudska bića – svejedno koje boje kože bili i koji vjerozakon ispovijedali – i imaju li i oni pravo na život ili su ”osuđeni” na međusobno istrebljivanje?

Postoji li među živim stvorovima pojedinac ili zajednica, postoji li uopće neka religijska zajednica ili pojedinac kojima ”u krvi” nije rat, a koji imaju snagu i moć uvjeriti ljude da rat – i sve ono što je s njim povezano – nije na dobro ni za njih ni za zajednice kojima pripadaju?

Jesmo li kao ljudska vrsta ”osuđeni” na neprestano uništavanje i istrebljivanje?

Zapravo, živimo li u intervalu ”biti i nestati”?