Kliker.info

Do sada su svi već čuli za najnoviji gaf bivšeg predsjednika SAD-a i neosuđenog ratnog zločinca Georgea W. Busha, oca američke invazije na Irak iz 2003. i drugih nevjerovatno krvavih eskapada.

U nedavno održanom govoru u vlastitiom predsjedničkom centru George W. Bush u Dallasu, u Teksasu, Bush je osudio “odsustvo kontrole i ravnoteže” u Rusiji Vladimira Putina, što je omogućilo “da jedan čovjek pokrene potpuno neopravdanu i brutalnu invaziju na Irak”.

Piše : Belen Fernadez (Al Jazeera)

Brzo shvativši svoju grešku koja to zapravo i nije, Bush se odmah ispravio: “Mislim, na Ukrajinu” – ali je tiho dodao: “I na Irak, u svakom slučaju”. Ovaj spektakl izazvao je vedri smijeh publike, kao i Bushovo pripisivanje miješanja Iraka i Ukrajine njegovim godinama: “Sedamdesetpet”.

Pa ipak, ovaj bivši šef države sa lingvističkim izazovima odavno nasmijava ljude svojim tzv. “bušizmima”, koji tokom godina uključuju sljedeće specifične iskaze: “Znam koliko vam je teško da stavite hranu na svoju porodicu”; “Znam da čovjek i riba mogu mirno koegzistirati”; “Pogrešno su me potcijenili”; i “Rijetko se postavlja pitanje: uči li naša djeca?”.

Ali praktično poništavanje jednog naroda nije stvar s kojom se zbijaju šale. Isto važi i za umanjenje na djelić sekunde u izjavi “i Irak, u svakom slučaju” stotina hiljada mrtvih, nebrojenih masakara nad iračkim civilima, prisilnog raseljavanja miliona ljudi i zasićenja ove države toksičnom i radioaktivnom municijom koja nastavlja uzrokovati urođene defekte, rak i sve vrste bolesti gotovo dvije decenije nakon pokretanja ove “potpuno neopravdane i brutalne invazije”.

Možete zamisliti užas koji bi uslijedio ukoliko bi se osoba tamnije puti našalila sa, naprimjer, napadima 11. septembra ili nekim drugim događajem koji blijedi u usporedbi sa, u pogledu ljudske i materijalne destrukcije, ratom u Iraku. Bushu i njegovoj publici, s druge strane, na osnovu imperijalnog prava dozvoljeno je da se šale s referencom na masovno ubijanje nebijelih nezapadnjaka kao da je to samo primjer šale na vlastiti račun bivšeg imperijalnog zapovjednika.

‘Niamlo smiješan vic’

Ovo, naravno, nije prvi put da je Bush nenamjerno rekao nešto što sasvim otkriva njegovu ratobornost. Jednom je 2006, naprimjer, u intervju za večernje vijesti CBS-a on rekao: “Znate, jedna od najtežih stvari u mom poslu je povezati Irak sa ratom protiv terorizma”.

Niti je, ispostavlja se, ovo prvi put da se on šali u vezi cijele premise rata u Iraku. Davne 2004, tokom godišnjeg festivala ulizivanja poznatog kao Večera za dopisnike Bijele kuće, Bush je predstavio prezentaciju s fotografijom na kojoj on gleda ispod namještaja u Ovalnom uredu: “To oružje za masovno uništenje mora biti ovdje negdje”, kazao je on izazvavši aplauz i smijeh.

Ovo je, pazite, bilo samo godinu dana nakon pokretanja rata koji je navodno trebao spasiti svijet od apokaliptične prijetnje navodnog iračkog arsenala oružja za masovno uništenje. U članku za The Nation iz aprila 2004, pod naslovom Smijući se s Bushom, David Corn, tadašnji urednik vašingtonskog izdanja ovog časopisa, prozvao je predsjednika zbog njegovog “nastupa” na Večeri za dopisnike i prisutne za njihovu neprikladnu reakciju.

Pred “publikom ljudi koji navodno provode dane tražeći istinu”, Corn je napisao, “Bush se našalio s pogrešnim izjavama (ako ne i lažima) koje je koristio da ubijedi (ako ne i prevari) američki narod i medije”.

Drugim riječima, cijela ova situacija je bila sama po sebi vic, iako nimalo smiješan.

Večera za dopisnike bila je prostor za druge nalete predsjedničkog humora koji to nije, između ostalog i 2010. kada je tadašnji predsjednik Barack Obama najavio da su članovi benda Jonas Brothers u dvorani i da su njegove kćerke Sasha i Malia “veliki fanovi”.

Obama je nastavio: “Ali momci, ne zanosite se. Imam za vas dvije riječi: dronovi Predatori. Doći će neprimjetno.” Nakon što je napravio pauzu za smijeh i aplauz, predsjednik je izazvao još jednu salvu smijeha, izjavivši: “Mislite da se šalim”.

Nema veze što su američki vojni dronovi tada, kao i sada, zloglasno povezivani sa neselektivnim ubijanjem civila u raznim stranim zemljama. Na kraju, ove predsjedničke poruke postižu neki vid barbarstva prerušenog u banalnost koja refleksno zasmijava Ameriku.

I američki saveznici žele biti duhoviti

U međuvremenu, uprkos višegodišnjoj halabuci koja okružuje oružje za masovno uništenje, američkim liderima je često sam koncept masovnog uništenja urnebesno smiješan. Prisjetite se onog jutra u augustu 1984. kada je Ronald Reagan počeo da se šali tokom provjere mikrofona pred nastup na radiju: “Moji sugrađani Amerikanci, sa zadovoljstvom vam saopštavam da sam danas potpisao zakon koji će zauvijek Rusiju staviti van zakona. Počinjemo bombardovati za pet minuta.”

I američki saveznici dijele sličan smisao za humor i želju da budu duhoviti, a probleme s mikrofonom da i ne spominjem. U julu 2006, tokom konferencije zemalja G8 baš u Rusiji, mikrofon bez nadzora uhvatio je šaljivu razmjenu između Busha i britanskog premijera Tonyja Blaira, njegovog vjernog saučesnika u pohodu za uništenje Iraka.

Prošlo je manje od sedam dana od najnovijeg nastojanja Izraela, još jednog imperijalnog saučesnika, da uništi Liban putem 34-dnevne kampanje bombardovanja, u kojoj je u konačnici smrtno stradalo 1200 ljudi, uglavnom civila. Bush se obratio svom kolegi sa: “Hej, Blair”, i sudeći po transkriptu ovog razgovora na web-stranici BBC-ja, ovaj se dvojac dobro nasmijao zbog važnog pitanja džempera koji je Blair poklonio Bushu.

Bush: “Znam da si ga sam birao.”

Blair: “Naravno, zapravo sam sam ga ispleo”

Ovaj dvojac je potom nastavio diskusiju o krvoproliću u Libanu, koje bi po Bushovom mišljenju moglo biti riješeno ne tako što će se Izrael natjerati da prestane masakrirati ljude, već tako što će se natjerati libanski Hezbollah, koji je logično, uzvraćao, “da prestane praviti s****”.

Premotajte do 2022. i gaf Irak, mislim Ukrajina u predsjedničkom centru George W. Bush u Dallasu –  na “potpuno neopravdano i brutalno” desetkovanje zemlje sažete u jednu imperijalnu dosjetku  – i naprosto poželite da sve to samo prestane.

(Belen Fernandez je autorica knjige “Imperial Messenger: Thomas Friedman at work”. Saradnica je magazina Jacobin)