Kliker.info

Najlukaviju smicalicu na temu rata i mira u Bosni i Hercegovini smislio je Slobodan Milošević kada je rekao, a potom stotinu puta ponovio: “Srbija će prihvatiti svako rešenje o kojem se tamo dogovore Srbi, Hrvati i Bošnjaci.” Na prvi pogled, ovom krajnje demokratskom geslu nije se imalo, a nema ni danas šta prigovoriti, pa ga je bez oklijevanja prihvatio i Franjo Tuđman.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje) 

Međutim, iza te formule krila se obična floskula čija je suština bila u tome da je Milošević bio taj koji je određivao pregovaračku taktiku bosanskih Srba, baš kao što je Tuđman, zajedno sa najmoćnijim Hercegovcem Gojkom Šuškom imao punu političku kontrolu nad bh. Hrvatima. Uostalom, Milošević je tada već važio za “vođu svih Srba”, a Tuđman za “predsjednika svih Hrvata”. Njihov dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine, postignut u Karađorđevu, nikada nije opovrgnut. Bilo je, dakle, licemjerno pozivati se na nekakav spasonosni dogovor Alije Izetbegovića, Radovana Karadžića i hrvatskih predstavnika jer ga oni, čak i da su htjeli, nisu mogli postići bez Miloševićeve i Tuđmanove saglasnosti.

ETNIČKE TENZIJE

Znali su to i međunarodni mirovni posrednici iz zapadnog svijeta, od diplomatskih činovnika koji su pokušavali iznuditi makar kratkotrajna primirja i kojih se više niko i ne sjeća, preko čuvenih crtača karata etničke podjele poput lorda Owena i Šveđanina Stoltenberga, do glavnog projektanta današnje dejtonske tvorevine Richarda Holbrookea, nastale na razvalinama ratom uništene države. BiH je podijeljena. Srbi su dobili vlast nad gotovo polovinom zemlje, Hrvati kontrolu nad teritorijom većom od one koju su imali prije rata, a Bošnjaci satisfakciju u vidu formalno jedinstvene i cjelovite države.

Ubrzo se ispostavilo da je takvim ishodom, uz katastrofalne greške u ustavnoj arhitekturi zemlje, uspostavljeno stanje ni rata ni mira. Etničke tenzije i političke napetosti nikada nisu prestale. Možda sve nije moralo biti tako da zemljom nisu nastavili upravljati ljudi koji su tek izašli iz svojih ratnih šinjela i sa neviđenom pohlepom počeli naplaćivati svoje ratne zasluge. Neki od njih su i danas na političkoj sceni na kojoj već dvadeset i više godina egzistiraju kao klimoglavci svojih stranačkih šefova. Nacionalističke garniture pretvorile su zemlju u carstvo korupcije i organizovanog kriminala u kojem sve češće učestvuju policajci i njihovi inspektori, u carstvo uličnog nasilja i straha.

U opisu tog žalosnog stanja pravosuđe je davno proglašeno klinički mrtvim. Narodi su zatrovani mržnjom, ima otvorenog ispoljavanja šovinizma i fašizma. Mladi masovno bježe odavde, a s njima i svako ko može naći mjesto u nekom sretnijem svijetu. Znam, sve sam ovo već stotinu puta napisao, poput mnogih drugih koji donkihotski ispravljaju “krive Drine”, i svako ko mi prigovara da se ponavljam, ima pravo. Ali ne volim kad to čine oni koje, eto, “bacam u depru”, a sami, obično ušuškani u sigurnosti stranačkog klijentelizma, o svemu šute poput riba u vodi.

Problem nisu oni rijetki, i sve rjeđi, koji ne pristaju da ih vlastodršci prave budalama, lažući kako je u njihovom plemenu sve potaman, nema korupcije i siromaštva, nema kršenja ljudskih prava, nema čak ni ratnih zločinaca, dok u drugom ili trećem plemenu svega toga ima k’o pljeve. U društvene štetočine svrstali su se i lažni altruisti među političarima, intelektualcima i novinarima koji imaju potrebu da kažu kako narod ni za šta nije kriv. Kako može biti nevin narod koji je prije više od tri decenije prigrlio nacionalističku ideologiju i od nje ne odustaje? Ne mogu samo vođe biti krive. Kako može biti nevin narod koji na izborima redovno glasa za svoje manipulatore, a onda ih naredne četiri godine naziva banditima i lopovima? Takav mentalitet nije u stanju da izađe iz tog začaranog kruga.

U društvu vlada atmosfera koja je simbioza nasilja i gorčine. I nasilje i gorčinu možete vidjeti kroz prozor s pogledom na ulicu. Država nema volje da se nosi sa nasiljem, koje se manifestuje u širokom spektru, a gorčina mase ne posjeduje detonator građanske hrabrosti i pobune. Kad Šefik Džaferović i Željko Komšić reaguju na permanentno petljanje Beograda i Zagreba u “naše stvari”, to je sasvim uredu. Ali kad pritom kažu: “Neka nas ostave na miru, mi ćemo se dogovoriti”, oni djeluju groteskno. Predstavnici tri naroda nisu se u stanju dogovoriti ni o čemu, ponajmanje o zajedničkom životu i pravnoj državi, pa umjesto njih, tu misiju preuzimaju predstavnici poluprotektorata, još uvijek jedinog stvarnog garanta opstanka BiH. Ali i njihova misija ostaje bez rezultata.

NUKLEARNI RAT

Neki kompetentni ljudi tvrde da oni zapravo ništa ne razumiju i da ih zbunjuju glupi paradoksi sa kojima zemlja živi. I onda dođe onaj Palmer i dogovor Izetbegovića i Čovića da se nakon 11 godina izbori u Mostaru ipak održe – mrtav-hladan proglasi političkim podvigom!? I ko je sad tu lud, a ko normalan? Sada su opet izbori u pitanju, ovi oktobarski, na kojima će se birati vlasti na nivou države i entiteta. Izbori su zakazani, ali taj demokratski ritual košta. Ministar Bevanda odbija da potpiše isplatu od nekoliko miliona KM, jer mu to, prema optužbama koje stižu iz SDA, ne dozvoljava njegov partijski šef Dragan Čović. Bevanda s indignacijom odbacuje optužbe na svoj račun i ponavlja: “Neću da radim protiv zakona”.

I tako, prođe život, ali nemojte očajavati – pregovori su u toku! Opasni događaji potresaju cijelu planetu, ubrzano se mijenjaju interesi i prijateljstva od zemlje do zemlje, a ovdašnji vlastodršci drijemaju uspavani u svojim nezasluženo velikim privilegijama. Slušam na ulici kako Sarajlije jedni druge propituju: “Šta misliš, hoće li biti rata?” Ne upuštam se u tu priču. Valjda to predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bolje zna. A on je neki dan izjavio da najesen očekuje velike globalne sukobe te da je “veća mogućnost da se nuklearni sukob dogodi nego da se ne dogodi”. Gostujući nedavno na TV N1, filozof Boris Buden je rekao da su mu politička trvenja u BiH smiješna i dodao: “Ako nas u bliskoj budućnosti ne sprže nuklearne bombe, možda će nas za 30 ili 40 godina spržiti sunce”.

Međutim, našoj vladajućoj nacionalističkoj bulumenti na umu je samo jedna briga – borba za vlast do posljednjeg daha.