Gimnazija u Heidelbergu prva je obrazovna ustanova na svijetu koja je uvela predmet posvećen sreći. Bilo je to haman pa prahistorijske 2007. godine. Direktor škole Ernst Fritz Schubert, objašnjavajući uvođenje sreće kao redovnog nastavnog predmeta, rekao je: “Želimo podučavati zadovoljstvo, samopouzdanje i odgovornost.” Javnost je tom prilikom obaviještena da će šezdesetak učenika pohađati nastavu iz tog intrigantnog predmeta i da će sreću, osim nastavnika, predavati pedagog, glumac i terapeutkinja.

Piše : Ozren Kebo

Ova inicijativa – kao i sve druge koje se tiču fenomena zvanog sreća – izazvala je oprečne reakcije. Jedni su hvalili ideju i njenu originalnost, drugi su joj osporavali originalnost i prišivali joj banalnost, protiveći se samoj nakani da se o sreći uči. Treći su pokušavali smireno promišljati problem, tvrdeći da se uslovi za život, bar što se Njemačke tiče, iz decenije u deceniju poboljšavaju, ali da taj trend ne prati i adekvatan kvalitet života. Pa shodno tome, ni odluka da srednjoškolci uče o sreći nije besmislena.

Može li se sreća naučiti?

Ideja da se sreća može naučiti nije, međutim, ekskluzivitet njemačke gimnazije. Matthieu Ricard, molekularni biolog koji se odrekao zapadne civilizacije i postao budistički svećenik, ide korak dalje i tvrdi da je sreća tek jedna od brojnih ljudskih vještina i da se, shodno tome, može trenirati. On je molekularnu biologiju doktorirao u 26. godini, i čim je odbranio disertaciju – sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka – napustio je Francusku i otišao u Nepal. Spajajući dostignuća zapadnih neurologa i iskustva istočnjačkih mudraca, život, meditativni i naučni rad posvetio je izučavanju sreće. Rezultat? Naučno je potvrđeno da je Ricard, citiramo, “najsretniji čovjek na svijetu”. Istraživači Univerziteta Wisconsin skenirali su njegov mozak i ustanovili da je “stanje lijevog dijela frontalnog korteksa, koji ukazuje na pozitivne emocije, znatno bolje nego kod drugih ispitanika. On odašilje daleko najjače signale koje su istraživači vidjeli”. E, taj čovjek, s istreniranom lijevom stranom frontalnog korteksa, tvrdi da sreća ne smije ovisiti o spoljnim okolnostima, nego da se to blaženo stanje postiže kao rezultat intenzivnog rada na sebi: “Svi ljudi imaju predispozicije za sreću. Za taj osjećaj treba mnogo vježbe. Sreća dođe kad kroz vježbe razvijemo suosjećanje, duboki mir, unutarnju slobodu i mudrost. Mržnja, zavist i bijes su emocije kojih se možemo riješiti ili ih naučiti kontrolirati…”

Kao i svaka druga teza, i ova je odmah dobila oponente. Koji tvrde da je takav rad na sebi pogrešan jer je čovjek kompleksno biće, satkano od protivrječnih mentalnih i intelektualnih stanja. Lišiti ga mržnje, zavisti, trača, netrpeljivosti, značilo bi osakatiti to jedinstveno stvorenje i oduzeti mu onu unutrašnju raznolikost zbog koje i jeste postao ovo što je danas.

Sreća oduvijek izaziva burne rasprave. Pascal Bruckner napisao je knjigu o zapadnom diktatu sreće, o vještački stvorenom imperativu da se stalno, gotovo pod prisilom, bude sretan, što je svojevrstan uvod u nesreću, depresiju, nezadovoljstvo. Eric G. Wilson, američki univerzitetski profesor, objavio je knjigu Protiv sreće – u pohvalu melankoliji, u kojoj polemizira s lažnom idilom vječno nasmijanih, nategnuto sretnih pojedinaca, iza čijih se osmijeha najčešće krije raskošni užas frustriranih ljudi.

Je li svijet u pravu?

Švicarski putopisac Nicolas Bouvier u knjizi Srećnici podsjeća na velikog majstora života, američkog pisca Henryja Millera, koji nam je ostavio i ovakav zapis: “Danas je treći ili četvrti dan proljeća… Danas, sedeći na suncu, tu, kažem vam da me uopšte nije briga da li je svet u pravu ili nije, da li je dobar ili loš. On jeste, i to je dovoljno… Ja to ne kažem kao Buda, sjedeći ukrštenih nogu, već nadahnut u isti mah radosnom i čvrstom mudrošću, unutrašnjom izvesnošću.”

Prevedeno na jezik starih Grka, to bi otprilike zvučalo ovako: “Svako je sretan, odnosno svako bi trebao da bude sretan. Ako nije, to je njegova krivica.” Savremeni psiholozi kažu da je prihvatanje svijeta onakvog kakav jeste jedan od važnijih uslova sreće. Politički aktivisti, pak, tvrde da je to najgori mogući stav kojeg čovjek može prigrliti, jer iz takvog svjetonazora nastaju velika zla. Pomirenost sa svijetom, koji inače ništa ne valja, vodi direktno u političko i moralno mrtvilo. Jednom riječju, takav stav, ako eventualno i doprinosi individualnoj sreći, na širem planu rađa društvenu močvaru. Samo ljudi koji ne žele da prihvate ovakvo stanje stvari, oni koji se bune, protestiraju i bore, samo oni vuku svijet naprijed i stvaraju okruženja koje bi, u krajnjoj instanci, jednom možda donijelo sreću svima.

Šta iz tog mora argumenata izabrati kao najuvjerljivije? Šta je pravi put? Vrijedi li se boriti za sopstvenu sreću? Ili smo obavezni izgarati za zajednicu, i to na svoju štetu? Je li sreća vrijedna treninga? I je li rad na sopstvenom usavršavanju takođe društveno koristan rad, jer ako uspijete istrenirati sreću, onda ste direktno doprinijeli društvu, poklanjajući mu makar jednu zadovoljnu i ispunjenu jedinku? Ili je društveni aktivizam autentična forma sreće? Pitanja, pitanja, pitanja…

Procentualno gledano, samo 19 posto ljudi na Zemlji živi u blagostanju. Najveći dio od tih 19 procenata raspoređen je u zemljama razvijenog Zapada. Istraživanja pokazuju da je to populacija najizloženija rizicima raka i drugih smrtonosnih bolesti. Ali i depresije, nervoze, osjećaja izgubljenosti. Izgleda da blagostanje, što podrazumijeva materijalnu situiranost i sređene društveno-političke prilike, nije garancija sreće. Eventualno bi moglo biti njeno predvorje. I još jedan društveni fenomen: ekstremno bogati ljudi frustrirajuće djeluju na ostatak populacije, jer svojim nepreglednim bogatstvom, neumjerenim trošenjem i samodopadnim šepurenjem podsjećaju ostatak ljudskog roda šta su mu neostvarene želje.

Kažu da sreću lakše postižu optimisti nego pesimisti. Winstonu Churchillu pripisuju se sljedeće riječi: “Pesimist vidi teškoću u svakoj prilici. Optimist vidi priliku u svakoj teškoći.” Fino rečeno, i dolazi od autoriteta kvalificiranog za te stvari, ali, ono, evo da ne ispadne da širimo defetizam, nek ostane na kraju teksta još jedno pitanje bez odgovora: kako biti optimist kraj ovolikih teškoća? Jer, naše teškoće nisu prilike, one su tek glasnici, surovo realistični nagovještaji novih nevolja. Ko u takvim prilikama nađe razloga za optimizam, e, on bi se mogao nazvati sretnim čovjekom. Ali stvarno…