Kliker.info

Takozvani oligarsi u Rusiji i drugim bivšim komunističkim zemljama, buržoaski su pandan onoga što je Marks zvao lumpen-proletarijatom: nemisleća kohorta podložna političkoj manipulaciji jer njeni pripadnici nemaju klasnu svijest ni vlastiti revolucionarni potencijal. Međutim, za razliku od proletarijata, lumpen-buržoazija koja se u ovim zemljama javlja krajem 1980-ih, kontrolira kapital – i to mnogo kapitala – zahvaljujući divljoj „privatizaciji“ imovine u državnom vlasništvu.

Piše Slavoj Žižek (Project Syndicate)

Egzemplarni slučaj je Rok Snežič, saradnik i prijatelj slovenačkog desničarskog premijera Janeza Janše. Kao „nezavisni poreski savjetnik“, Snežič pomaže slovenačkim kompanijama da se izmjeste u jurisdikciju sa nižim porezom, Republiku Srpsku. On navodno ne posjeduje privatnu imovinu, a svoje prošle poreske obaveze izbrisao je proglašenjem bankrota.

Ipak, Snežič se vozika novim luksuznim kolima i ima čime platiti reklame na bilbordima. Zvanično je zaposlen u kompaniji svoje supruge, gdje ima platu od 37.362 eura.

Međutim, „normalni“ kapitalizam takođe generira lumpen-buržoaziju. Snežič nije mnogo drugačiji od Donalda Trumpa, koji na sličan način napreduje upravo zato što se ne zalaže ni za šta, motiviran isključivo novcem i simbolima materijalnog bogatstva.

Tržišne vrijednosti takođe definiraju obrise ruskog rata u Ukrajini, čiji predsjednik Volodimir Zelenski upravo pohađa ubrzani kurs o odnosu globalnog kapitalizma i demokratije. Od početka rata, Evropa je Rusiji uplatila blizu 40 milijardi dolara u naknadama za naftu i gas. Zelenski je tim povodom primjetio da su zapadne zemlje zabrinutije za rast cijena energenata nego za živote Ukrajinaca. Kapitalističko tržište – koje pokreće i ruski ratni pogon – napustilo je Ukrajinu.

Ova krvava trgovina bi bila prekinuta kada bi vlade zapadnih zemalja organizirale direktno snabdevanje energentima. Isti pristup bi riješio i globalnu krizu hrane koju izaziva rat u Ukrajini. (Osim što su najveće svjetske izvoznice pšenice, Rusija i Ukrajina su i glavni izvori hemijskih đubriva za Evropu.) Paradoksalno, samo mjere koje podsjećaju na „ratni komunizam“ tek stvorenog Sovjetskog Saveza mogu spasiti Ukrajinu i sačuvati moć zapada. Konačno, Rusija je sa Kinom u koordinaciji ne samo u geopolitičkom izazovu zapadu, već i u pokušaju da svrgne američki dolar i euro kao globalne valute.

Budući da je zapadna solidarnost ograničena ekonomskim interesima, Ukrajinci će shvatiti da njihova „odbrana Evrope” nije dovoljna. Ukrajina takođe brani ruski narod od samodestruktivnosti njihovog predsjednika Vladimira Putina i njegove lumpen-buržoazije.

U nedavnom komentaru koji je objavila ruska državna agencija RIA News, Timofej Sergejcev predstavio je cilj (genocidnog) projekta Kremlja u Ukrajini. Osnovna premisa je da Ukrajinu treba „denacificirati“, a time i de-evropeizirati, jer je „značajan dio naroda – najverovatnije većina – savladan i uvučen u nacistički režim. Stoga je hipoteza ‘ljudi su dobri, vlada je loša’ neodrživa“.

Sergejcev ne samo da izjednačava ukrajinsku politiku sa nacizmom, već takođe tvrdi da „ukronacizam“ predstavlja još veću prijetnju svijetu i Rusiji od hitlerovskog nacizma. Čak se i naziv „Ukrajina“ mora eliminirati.

Dakle, Rusija planira uraditi sa Ukrajinom ono što Bertolt Breht opisuje u svojoj pjesmi „Rješenje“ iz 1953. godine: da raspusti narod i izabere drugi. Ako Sergejcevo sumanuto lupetanje čitamo uz Putinovu tvrdnju da je Lenjin izmislio Ukrajinu, možemo razaznati aktuelnu poziciju Rusije. Po njoj, Ukrajina ima dva oca: Lenjina koji je Ukrajinu izmislio, i Hitlera koji je inspirirao današnje „ukronaciste“ da ostvare Lenjinov izum.

Šta to onda znači za geopolitičku situaciju Rusije? Prema riječima Sergejceva:

„Rusija ima veliki potencijal za partnerstvo i savezništvo sa zemljama koje je zapad stoljećima ugnjetavao i koje više ne pristaju na njegov jaram. Bez ruske žrtve i borbe, ove zemlje ne bi bile oslobođene. Denacifikacija Ukrajine je istovremeno i njena dekolonizacija, koju će stanovništvo Ukrajine sigurno razumjeti kad počne da se oslobađa opijenosti, iskušenja i zavisnosti od takozvanog evropskog izbora.“

Drugim riječima, Rusija mora da se radikalno preorijentira i raskine svoje veze sa zapadom kako bi skovala nove veze sa svim onim zemljama koje su zapadne kolonijalne sile brutalno eksploatirale. Pri tome, Rusija će predvoditi globalni proces dekolonizacije.

Brutalna eksploatacija globalnog juga je istina o zapadnim imperijalnim silama koja se nikada ne smije zaboraviti. Međutim, neobično je to čuti od Rusije, koja ima dugu historiju takvog ponašanja. U 18. stoljeću Katarina Velika je osvojila jugoistočnu Ukrajinu i teritoriju od Sibira, preko Aljaske do sjeverne Kalifornije. Sada nam se govori da će Kazahstan, Azerbejdžan, Gruzija i Ukrajina biti „dekolonizirani“ putem… ruske kolonizacije. Teritorije će biti oslobođene protiv volje tamošnjih naroda (koji će morati ili da se prevaspitaju ili da budu ukinuti).

Novi svjetski rat može biti izbjegnut kroz „vrući mir“, uz ogromne investicije u održavanje nove ravnoteže vojne moći. Fragilnost prilika ne proizlazi samo iz sukobljenih ekonomskih interesa, već i iz suprotstavljenih tumačenja stvarnosti, pri čemu puko utvrđivanje činjenica nije dovoljno.

Dokazivanje neistinitosti ruskih tvrdnji maši poentu koju je izneo Aleksandar Dugin, Putinov dvorski filozof: „U postmoderno doba svaka takozvana istina je stvar uvjerenja. Dakle, mi vjerujemo u ono što radimo, vjerujemo u ono što govorimo. I to je jedini način da se definira istina. Mi imamo našu posebnu rusku istinu koju vi morate prihvatiti“.

Vjera je, čini se, jača od znanja. Prema „posebnoj ruskoj istini“, ruski vojnici nisu za sobom ostavili leševe brutalno ubijenih civila u Buči i drugim ukrajinskim mjestima, već su zapadni propagandisti ta zvjerstva navodno inscenirali.

S obzirom na takve okolnosti, zapadni zvaničnici treba prestati predlagati sastanak Zelenskog sa Putinom radi pregovora o mirovnom rješenju. To je beznadežan poduhvat. Svake eventualne pregovore morat će voditi birokrate nižeg nivoa. Putin i njegov najuži krug su kriminalci koji se moraju ignorirati koliko god je to moguće. Konačno, značajan dio ruskog stanovništva to svakako zna.

Korumpirani policajci u bivšoj Jugoslaviji bili su tema brojnih viceva. U jednom od njih, policajac se neočekivano vraća kući, sumnja da se ženin ljubavnik krije ispod kreveta i saginje se da proveri. Zatim se uspravlja, gura svežanj novčanica u džep i kaže: „Sve je u redu, nema nikoga“.

U izvjesnom smislu, svi smo mi taj policajac koji prihvata poniženje u zamjenu za neku dobit. U Rusiji, napaćeno stanovništvo kompenzirano je jeftinim patriotskim ponosom. A mi na zapadu prepuštamo tržištu da diktira domet naše posvećenosti ljudskim pravima u Ukrajini i ostatku svijeta.

Prevela :  Milica Jovanović (Peščanik)