Kliker.info

Strah je bio i ostao sastavni dio čovjekove osobne, ali i društvene egzistencije. Strah je tema koja pogađa sve ljude bez obzira na njihovu religijsku, nacionalnu ili rasnu pripadnost ili životnu orijentaciju, strah ne poznaje socijalne granice. Strah nije nešto što je postojalo prije, pa ga danas više nema, odnosno strah nije nešto čega prije nije bilo, pa ga sada ima u izobilju, objašnjava prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije iz Zagreba, te dodaje:

– Strah u sociologiji do sada nije bio istraživan kao posebna društvena tema, nismo dakle imali posebne teme kao npr. sociologiju straha, sociologiju rizika ili sociologiju društva straha. Strah se u suvremenim sociološkim dijagnozama vremena objašnjava kao karakterističan osjećaj suvremenih zapadnih društava: s jedne strane strah je posljedica, a s druge strane strah je uzrok aktualnih suvremenih napetosti društvenog razvoja opterećenog krizama. Iako su – promatrajući tijek ljudske povijesti od Eve i Adama pa sve do danas – rizici, strahovi, bojazni, prestrašenosti (kako individualne tako i kolektivne) uvijek postojali, oni su u tim predmodernim vremenima smatrani nečim samorazumljivim, očekivanim. Nije bilo straha od straha.

Govor o strahu, o društvu straha, o društvu rizika, o sociologiji rizika, o sociologiji straha počinje u vremenima kada smo bili pomislili da možemo živjeti životom punim blagostanja i izobilja, životom u kojem se nećemo sresti s bolešću, umiranjem i smrću. Odnosno, taj govor o strahu, o društvenim rizicima i strahovima počinje kada smo kao društvo postali svjesni da nije moguća uspostava društva u kojem neće biti rata, patnje, progona, istrjebljivanja, gladi, umiranja itd., kada smo kao društvo postali svjesni da živimo u rizičnom društvu, u društvu u kojem se zbog društvenih napetosti rađa strah, bojazan, za vlastitu egzistenciju, a time i za egzistenciju društva u kojemu živimo.

Strah nije isključivo izum suvremenoga društva, iako ga mnogi povezuju upravo s nadolaskom modernoga doba. Tako nas suvremeni autori u svojim knjigama, kao npr. Ulrich Beck (Društvo rizika, 1968.), Niklas Luhmann (Sociologija rizika, 1991.) ili pak Max Dehne (Sociologija straha, 2016.) podsjećaju da živimo u društvima u kojima su društveni rizici i strahovi naša svakodnevnica. Luhmann u strahu prepoznaje “možda jedini apriori modernih društava oko kojeg se svi članovi društva mogu usuglasiti/ujediniti”. Strah je, smatra Luhmann u svojoj knjizi Ekološka komunikacija (2004.), princip koji vrijedi apsolutno, jer su svi principi postali relativni. Strah, naime, ne poznaje ideološke i religijske granice, o njemu govore svi, u pojmovima straha društvo osjeća svoj puls.

Uzimajući sve aspekte u obzir, koliko je utemeljena “sugestija” (kakvu nam nameću mediji, među ostalima) da danas više nego ikada prije živimo kulturu straha i kulturu fobija? Drugim riječima, ako svako doba, svako društvo i svaka kultura imaju svoje strahove, koji su današnji dominantni strahovi?

– U svojoj knjizi Smrt i društvo (2010.) Klaus Feldmann naznačuje nekoliko važnih upozorenja zašto se ljudi boje smrti, odnosno zašto ljudi izbjegavaju i sâm govor o smrti, a time zapravo i sâm govor o strahu od smrti i umiranja. Parafrazirajući Feldmanna, mogli bismo reći da je strah u modernome društvu medikaliziran. Strah se iz izdvojene, privatne, obiteljske sredine premjestio u društvene, medicinske, političke, vojne, religijske ustanove. Ne znam je li u povijesti bila i jedna generacija koja nije imala iskustvo straha, i to ne samo straha od prirodne smrti nego i iskustvo straha kao uzroka i posljedica društvenoga djelovanja.

Na vaše pitanje koji su današnji dominantni strahovi, kratko ću odgovoriti. Na osobnoj razini to je strah od bolesti, usamljenosti, odbačenosti, bezvrijednosti, strah od dugotrajnog umiranja i konačno strah od smrti. Na društvenoj razini, nema niše (kutka) u društvu u kojem se ne osjeća strah. Mi, zapravo, živimo u društvu straha. Strah je, navodi Heinz Bude u svojoj knjizi Društvo straha (2014.), pojam za ono što ljudi osjećaju kao svoje, što im je važno, ono čemu se nadaju i u što sumnjaju. Strah je važan društveni pokazatelj kamo ide neko društvo, u kojem smjeru se razvija, gdje se i zbog čega javljaju konflikti, zbog čega neke društvene zajednice propadaju, koji su to unutarnji društveni razlozi koji dovode do nestanka društava, kultura, jezika, civilizacija. Strah nam pokazuje što se s nama kao društvom događa. U tome smislu sociologija straha želi razumjeti suvremeno društvo.

Osim što je “psihološka kategorija”, naravno i društvena, sociološka, pa i antropološka, politička…, možemo li i u kojoj mjeri govoriti i o religijskoj komponenti straha? Stari zavjet krcat je strahovima od Božjega bijesa, Božje kazne…

– Strah je, kako sam već rekao, jedna od glavnih sastavnica ljudske egzistencije od početka svijeta pa sve do danas. Gotovo sve religije počivaju na strahu. Strah je u religijama “pogonsko gorivo” njihova nastajanja i trajanja. Strah da božanstva i bogovi drugih ne budu bolji i jači tjera one nejače da budu bolji, jači, brži. Stoga pitanje – može li religija osloboditi ljude od straha, ili ih ona potiče da se boje još više, ostaje bez odgovora. U tome smislu religija je bila i ostala tema o kojoj se uvijek razgovaralo, ali rijetko kada u miru i stručno. Prema biblijskome mitu, strah je obuzeo i Evu i Adama nakon progona iz raja zemaljskoga. Sad su se iz straha za vlastitu egzistenciju morali brinuti za sve, jer odjednom nisu imali ništa. Morali su iz straha za vlastitu egzistenciju u znoju lica svoga zarađivati kruh svoj svagdašnji. (Post 3, 1-24) U istome mitu Kain je ubio Abela. Ubio ga je iz straha da će ga odbaciti Svevišnji, kojemu se više svidjela Abelova žrtva paljenica (mesna žrtva) negoli žrtva koju je u obliku poljoprivrednih plodova Bogu prinio Kain. Iz straha što bi mu se moglo dogoditi nakon Abelove smrti, Kain se sklonio u drugu zemlju i tamo se nastanio. (Post 4, 1-16).

Strah nije samo starozavjetna tema. Nalazimo ga i u Novome zavjetu. Isus Nazarećanin, kojeg kršćani smatraju Bogom svemogućim, drugom božanskom osobom, jako se bojao, ne toliko smrti koliko pitanja razapinjanja na križ. Stoga je, da se malo prisjetimo, i zavapio u Getsemanskom vrtu: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.” (Mt 26,39). A da se Nazarećanin bojao patnje, vidljivo je i iz načina njegova umiranja na križu. Da bi umro u točno određeno vrijeme i bez dugotrajne patnje na križu, tražio je – tako piše u svetim spisima – tekućinu. Prihvatio je popiti ocat/otrov, sredstvo da umre kao što to danas mnogi čine da ne bi patili.

Koliko je u kršćanstvu važan Isusov strah od smrti, pokazuje i činjenica da je izgrađena i Crkva Isusova straha od smrti (Basilica Agoniae Domini; Todesangst basilika, ili Crkva svih naroda, koja se nalazi u Jeruzalemu na Maslinskoj gori). Prema pisanju Večernjeg lista od 4. travnja 2021., Antun, Pavle i Jakov Branković iz Sarajeva, BiH, rasprodali su sve i od tadašnjih turskih vlasnika, muslimana, kupili u Jeruzalemu Getsemanski vrt, u kojem je Juda izdao Isusa.

Povijest nas uči da su religije proizvođači straha i na osobnoj i na društvenoj razini. Ako bar krajičkom oka pratimo što se događa na ukrajinsko-ruskom bojištu, vidimo da kršćanske religije, najvećim dijelom pravoslavlje, stoje iza toga rata. Pitamo se svakodnevno zašto patrijarh Ruske pravoslavne Crkve Kirill ne iziđe i javno ne zatraži od predsjednika Putina da zaustavi krvoproliće­. Pretpostavljam da to patrijarh Kirill kao kršćanin ne može učiniti zbog samo jednoga razloga: STRAH GA JE! Kad bi javno u ime Ruske pravoslavne Crkve zatražio od predsjednika Putina zaustavljanje rata, bio bi istodobno glavni neprijatelj sveruski, netko tko je izdao Ruse u njihovu najtežem trenutku. Ako bi, pak, ostao šutjeti, kao što to čini sada, time bi u cijelosti podržao Putina u njegovu krvavom i rušilačkom pohodu na Ukrajinu, zbog čega bi bio zapamćen kao veliki sin Ruske pravoslavne Crkve i cijele Rusije, čiji se predsjednici i carevi nikada nisu predavali, čak ni u najtežim trenutcima. Žrtve nisu bile važne ni prije, a nisu ni sada. Njih sveruski patrijarh prinosi na oltar Ruske pravoslavne Crkve.

S druge strane, nemali broj kršćana, kako pravoslavnih tako i protestantskih i katoličkih, oklijeva – osim pape Franje – izravno se zauzeti za mir pod cijenu da budu i prokleti kao kršćani.

S ukrajinsko-ruskog bojišta prijeđimo na naše južnoslavensko: katoličko, pravoslavno, islamsko, židovsko… i pogledajmo kako se prema strahu svojih vjernika odnose oni koji se smatraju posrednicima Božjim. Ubrzo ćemo zaključiti da međureligijski dijalog na ovim prostorima prolazi fazu kastracije, bez ikakve mogućnosti da bi se nešto promijenilo.

“Najbolji način da se prevlada i pobijedi opasna kultura smrti sastoji se upravo u davanju čvrstih temelja i jasnih sadržaja kulturi života koja će joj se snažno suprotstaviti”, istaknuo je papa Ivan Pavao II. Vaš komentar?

– Da, papa Ivan Pavao II. bio je potpuno u pravu. Samo – gledajući iz današnje perspektive – postavlja se pitanje kako naći onoga ili one koji su u mogućnosti dati čvrste temelje i jasne sadržaje kulture života. Nažalost, nema ih. Strah općenito, a posebno strah od smrti, bio je i ostao konstantna i nepromjenjiva opcija suvremenog društva, ali i svakoga pojedinca.

Prošlo je vrijeme korone. Zbog velikoruske agresije na Ukrajinu prestali smo govoriti o tome strahu. Međutim, sjetimo se koju i koliku je paniku i strah izazvala vijest o mogućim nestašicama brašna, ulja, toalet-papira, koliko je ljudi, podcjenjujući koronu kao bolest, našlo posljednji smiraj u grobljima. Svake večeri u središnjem dnevniku slušali smo vijesti o broju umrlih od korone ili bolesti povezanih s koronom.

Kakav bi bio zaključak kad se radi o strahovima kojima smo svednevice izloženi? Koliko su strahovi suvremenog čovjeka ne samo strahovi od drugoga i drukčijeg nego i od bliskoga i poznatoga, da se tako izrazim?

– Strah je – o tome smo već pričali – čovjekov cjeloživotni pratilac, svejedno živio on u grupi ili kao pojedinac. Bojali smo se s drugim rukovati, zagrliti voljenu osobu, morali smo, i još uvijek moramo, nositi maske na licu kada se koristimo javnim prijevozom. A sve iz straha da ne bismo oboljeli i da time ne bismo mi drugima, a i drugi nama prenijeli simptome svoje bolesti.

Rusko-ukrajinski rat potisnuo je u stranu strah od korone. Ali samo za jedno kraće vrijeme. Mi smo kao društvo, ne samo hrvatsko – baždareni na strah! Zapravo, bolesni smo od straha – od rođenja do smrti. Sve što u ovome bijelome svijetu nalazimo, ili susrećemo, proizvod je straha od nečega ili nekoga. Strah je ne samo osobni psihički nego i društveni proizvod. Na djelu je društvena konstrukcija straha, ne samo od drugih i drukčijih nego i od nas samih. Posebno kada donosimo važne životne odluke. 

D.J. (Glas Slavonije)