Kliker.info

Ruska invazija na Ukrajinu uvela nas je u novu fazu ratovanja i globalne politike. Rizik od nuklearne katastrofe zatekao nas je u savršenoj oluji globalnih kriza koje se međusobno pothranjuju – pandemija, klimatska kriza, gubitak biodiverziteta, nestašice hrane i vode.

Piše : Slavoj Žižek

Prilike su razotkrile bazično ludilo: u vrijeme kada je sam opstanak čovječanstva ugrožen ekološkim (i drugim) faktorima i kada bi rješavanje tih prijetnji trebalo da bude prioritet u odnosu na sve ostalo, naš fokus se odjednom skreće – opet – na novu političku krizu. U trenutku kada je globalna saradnja potrebnija nego ikad „sukob civilizacija“ nam se vraća sa osvetničkom silinom.

Zašto se to dešava? Kao što je često slučaj, malo Hegela pomaže. U Fenomenologiji duha naći ćemo njegov čuveni opis dijalektike gospodara i sluge, dvije „samosvijesti“ u borbi na život i smrt. Ako je svako od njih spreman da rizikuje život za pobjedu i ako oboje u tome ustraju, pobjednika neće ni biti: jedan umire i više nema nikoga ko bi preživjelom priznao njegovo postojanje. Iz toga slijedi da čitava historija i kultura počivaju na temeljnom kompromisu: u konfrontaciji licem u lice jedna strana (budući sluga) „sklanja pogled“, nespremna da ide do kraja.

Ali Hegel bi odmah primjetio da konačnog ili trajnog kompromisa među državama ne može biti. Odnosi između suverenih nacionalnih država stalno su pod sjenkom potencijalnog rata, a epoha mira nije ništa drugo do privremeno primirje. Svaka država disciplinira i obrazuje svoje članove i garantira građanski mir među njima, a taj proces proizvodi etiku koja u konačnici zahtjeva herojski čin – spremnost da se položi život za svoju zemlju. Divlji, varvarski odnosi između država tako postaju temelji etičkog života unutar njih.

Sjeverna Koreja predstavlja najčistiji primjer ove logike, ali ima naznaka da se i Kina kreće u istom pravcu. Prijatelji iz Kine (koji moraju ostati neimenovani) kažu da su mnogi autori kineskih vojnih časopisa počeli da se žale kako kineska armija nije imala pravi rat da isproba svoju borbenu sposobnost. Dok Sjedinjene Države stalno testiraju svoju vojsku na mjestima poput Iraka, Kina to nije učinila od svoje neuspješne intervencije u Vijetnamu 1979.

Istovremeno, kineski zvanični mediji otvoreno sugeriraju da će, pošto su izgledi za mirnu integraciju Tajvana sve manji, biti potrebno vojno „oslobađanje“ ostrva. U ideološkoj pripremi, kineska propagandna mašina sve više podstiče nacionalistički patriotizam i sumnjičavost prema svemu inostranom, uz česte optužbe da su SAD nestrpljive da uđu u rat za Tajvan. Prošle jeseni, kineske vlasti su savjetovale javnost da se opskrbi dovoljnom količinom zaliha za dva mjeseca, „za svaki slučaj“. Bilo je to čudno upozorenje koje su mnogi shvatili kao najavu skorašnjeg rata.

Ova tendencija je u direktnoj suprotnosti sa urgentnom potrebom da civiliziramo naš svijet i uspostavimo novi odnos prema našoj prirodnoj okolini. Potrebna nam je univerzalna solidarnost i saradnja među svim ljudskim zajednicama, ali taj cilj je sve teže ostvariti dok raste sektaško vjersko i etničko „herojsko“ nasilje i spremnost da se žrtvuje život (i svijet) za svoj poseban cilj. Francuski filozof Alain Badiou je 2017. primijetio da se obrisi budućeg rata već naziru:

„Sjedinjene Države i njihova zapadno-japanska grupa na jednoj strani, Kina i Rusija na drugoj strani, atomsko oružje svuda. Ne možemo a da se ne prisjetimo Lenjinove objave: ‘Ili će revolucija spriječiti rat ili će rat pokrenuti revoluciju’. Ovako možemo definirati maksimalnu ambiciju budućeg političkog rada: po prvi put u historiji ostvarit će se prva hipoteza – revolucija će spriječiti rat, a ne druga – rat će pokrenuti revoluciju. Druga hipoteza se praktično materijalizirala u Rusiji u kontekstu Prvog svjetskog rata, a u Kini u kontekstu Drugog. Ali po koju cijenu. I sa kakvim dugoročnim posljedicama.“

***

Civiliziranje našeg svijeta zahtijevat će radikalne društvene promjene – zapravo revoluciju. Ali nema nade da će tu revoluciju pokrenuti novi rat. Daleko vjerovatniji ishod je kraj civilizacije kakvu poznajemo, sa preživjelima (ako ih bude) organiziranim u male autoritarne grupe. Ne treba gajiti iluzije: u nekom bazičnom smislu, Treći svjetski rat je već počeo, iako se još uvijek vodi uglavnom preko posrednika.

Apstraktni pozivi na mir nisu dovoljni. „Mir“ nije termin koji nam omogućava da povučemo ključnu političku distinkciju koja nam je potrebna. Okupatori uvijek iskreno žele mir na teritoriji koju drže. Nacistička Njemačka je želela mir u okupiranoj Francuskoj, Izrael želi mir na okupiranoj Zapadnoj obali, a ruski predsjednik Vladimir Putin želi mir u Ukrajini. Zato, kako je to jednom rekao filozof Etienne Balibaris, „pacifizam nije opcija“. Jedini način da se spriječi još jedan Veliki rat jeste izbjegavanje „mira“ za čije su održavanje potrebni stalni lokalni ratovi.

Na koga se možemo osloniti pod ovim uvjetima? Da li treba da se uzdamo u umjetnike i mislioce, ili u pragmatične praktičare realpolitike? Problem sa umjetnicima i misliocima je u tome što i oni mogu raditi za rat. Sjetimo se prikladnih stihova Williama Butlera Yatesa: „Prostirem snove pred tvoja stopala / Hodaj nježno jer hodaš po mojim snovima“. Ovo treba primijeniti na same pjesnike. Kada prostiru svoje snove pod naša stopala treba da budu oprezni, jer će ih njihove stihove čitati stvarni ljudi i djelati u skladu sa njima. Sjetimo se da je taj isti Yates koketirao sa fašizmom i čak podržao antisemitske nirnberške zakone u avgustu 1938.

Platona bije loš glas jer je govorio da pjesnike treba prognati iz njegove države. Ali to je razuman savjet ako se pogleda iskustvo posljednjih decenija, kada su izgovor za etničko čišćenje pripremali pjesnici i „mislioci“ poput Putinovog kućnog ideologa Aleksandra Dugina. Više nema etničkog čišćenja bez poezije, jer živimo u eri koja je navodno postideološka. Budući da veliki svjetovni ciljevi više nemaju snagu da mobiliziraju ljude za masovno nasilje, potreban je veći, sveti motiv. Religija ili etnička pripadnost savršeno igraju tu ulogu (patološki ateisti koji vrše masovna ubistva iz čistog zadovoljstva su rijetki izuzetci).

Ni realpolitika nije bolja. Postala je puki alibi za ideologiju, koji često priziva neku skrivenu dimenziju iza vela pojavnosti kako bi se zamaglio zločin koji se otvoreno vrši. Ova dvostruka mistifikacija se često najavljuje opisivanjem situacije kao „složene“. Očigledna činjenica – recimo, primjer brutalne vojne agresije – relativizira se evociranjem „mnogo kompleksnije pozadine“. Čin agresije proglašava se činom odbrane.

Upravo to se danas dešava. Rusija je očigledno napala Ukrajinu i očigledno gađa civile i raseljava milione. Pa ipak komentatori i stručnjaci neprekidno traže „složenost“ iza svega toga.

Kompleksnost postoji, naravno. Ali to ne mjenja osnovnu činjenicu o tome šta radi Rusija. Naša greška je u tome što nismo dovoljno bukvalno shvatili Putinove prijetnje; mislili smo da se samo igra strateške manipulacije i balansiranja. To podsjeća na čuveni vic koji citira Sigmund Freud: „Sretnu se dva Jevrejina na stanici u Galiciji. ‘Gdje ideš?’, pita jedan. ‘U Krakov’, odgovara drugi. ‘Kakav si ti lažov!’ prasne onaj. „Ako kažeš da ideš u Krakov, znači da hoćeš da pomislim da ideš u Lavov. A znam da u stvari ideš u Krakov. Pa zašto me lažeš?“

Kad je Putin najavio vojnu intervenciju, nismo ga shvatili bukvalno kada je rekao da želi pacifizirati i „denacificirati“ Ukrajinu. Umjesto toga, primjedba razočaranih „dubokih“ stratega glasi: „Zašto mi kažeš da ćeš okupirati Lavov, kada u stvari hoćeš da okupiraš Lavov?“

Ova dvostruka mistifikacija razotkriva kraj realpolitike. Po pravilu, realpolitika je suprotna naivnom vezivanju diplomatije i vanjske politike za (nečije lične) moralne ili političke principe. Ipak u aktuelnim prilikama, realpolitika je ispala naivna. Naivno je pretpostaviti da i druga strana, neprijatelj, takođe smjera ograničen pragmatičan dogovor.

***

Tokom Hladnog rata, pravila ponašanja supersila bila su jasno uokvirena doktrinom o sigurnom uzajamnom uništenju (mutual assured destruction, skraćeno MAD, na engleskom lud, bezuman, prim.prijev). Svaka supersila je pouzdano znala da bi u slučaju nuklearnog napada druga strana odgovorila punom destruktivnom snagom. Zahvaljujući tome nijedna strana nije započela rat s drugom.

Nasuprot tome, kada Kim Yong Un iz Sjeverne Koreje govori o zadavanju razornog udarca SAD, čovjek ne može a da se ne zapita kako on razumije svoju poziciju. On govori kao da nije svjestan da bi to uništilo i njegovu zemlju i njega. Kao da igra jednu sasvim drugu igru pod nazivom NUTS (nuclear utilization target selection, efikasna selekcija nuklearnih ciljeva; riječ nuts u slengu takođe znači lud, bezuman, prim.priijev), po kojoj bi se nuklearni kapaciteti neprijatelja mogli hirurški precizno uništiti prije nego što on stigne uzvratiti.

Tokom proteklih nekoliko decenija, čak su se i SAD kolebale između MAD-a i NUTS-a. Mada se ponašaju kao da i dalje vjeruju u logiku MAD-a u svojim odnosima sa Rusijom i Kinom, povremeno su u iskušenju da se prema Iranu i Sjevernoj Koreji rukovode NUTS strategijom. Putin prati isti rezon dok nagovještava moguće pokretanje taktičkog nuklearnog udara. Sama činjenica da jedna supersila istovremeno mobilizira dvije direktno suprotne strategije svjedoči o šizoidnosti čitavog poduhvata.

Na žalost nas ostalih MAD pripada prošlosti. Supersile sve više iskušavaju jedna drugu preko posrednika, dok pokušavaju nametnuti svoju verziju globalnih pravila. Putin je 5. marta sankcije uvedene Rusiji nazvao „ekvivalentom objave rata“. Ali od tada je više puta izjavljivao da se ekonomska razmjena sa zapadom treba nastaviti, ističući da Rusija ispunjava svoje obaveze i isporučuje energente zapadnoj Evropi.

Drugim riječima, Putin pokušava nametnuti novi model međunarodnih odnosa. Umjesto hladnog rata, treba mu vrući mir: stanje permanentnog hibridnog rata u kome se pokreću vojne intervencije pod maskom mirovnih i humanitarnih misija.

Tako je 15. februara ruska Duma izdala deklaraciju u kojoj izražava „nedvosmislenu i konsolidiranu podršku odgovarajućim humanitarnim mjerama usmjerenim na pružanje podrške stanovnicima pojedinih područja Donjecke i Luganske oblasti u Ukrajini, koji su izrazili želju da govore i pišu na ruskom jeziku, koji žele da se poštuje sloboda vjeroispovijesti i koji ne podržavaju postupke ukrajinskih vlasti kojima se krše njihova prava i slobode“.

Koliko često smo u prošlosti čuli slične argumente za intervencije pod vodstvom SAD u Latinskoj Americi ili na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi? Dok Rusija granatira gradove i gađa porodilišta u Ukrajini, međunarodna trgovina treba da se nastavi. Izvan Ukrajine treba da teče normalan život. To znači imati trajni globalni mir koji se održava neprekidnim mirovnim intervencijama u izoliranim dijelovima svijeta.

Može li bilo ko biti slobodan u tako jadnom stanju? Na Hegelovom tragu, treba razlikovati apstraktnu i konkretnu slobodu, koje odgovaraju našim pojmovima slobode (freedom) i građanskih sloboda (liberty). Apstraktna sloboda je moć da se radi šta se hoće nezavisno od društvenih pravila i običaja; konkretna sloboda je sloboda koja se daje i održava pravilima i običajima. Prometnom ulicom mogu slobodno da se krećem samo kada sam razumno uvjeren da će se drugi na ulici ponašati civilizirano prema meni – da će vozači poštovati saobraćajna pravila i da me drugi pješaci neće pljačkati.

Ali u trenucima krize mora da intervenira apstraktna sloboda. U decembru 1944. Jean-Paul Sartr je napisao: „Nikad nismo bili slobodniji nego pod njemačkom okupacijom. Izgubili smo sva prava, a prije svega pravo da govorimo. Bili smo sasvim pokoreni… Zato je u Pokretu otpora vladala prava demokratija: i za vojnika i za njegovog nadređenog važile su ista opasnost, ista usamljenost, ista odgovornost, ista apsolutna sloboda unutar discipline“.

Sartr je opisivao slobodu, a ne građanske slobode koje se uspostavljaju kada se obnovi poslijeratna normalnost. Oni koji se bore protiv ruske invazije u Ukrajini su danas slobodni i bore se za građanske slobode. Ali to otvara pitanje koliko dugo je ta distinkcija održiva. Šta se dešava ako milioni ljudi odluče da krše pravila kako bi zaštitili svoje građanske slobode? Da li je tako nešto navelo trampovsku rulju da napadne američki Kapitol 6. januara 2021?

***

Još uvijek nam nedostaje odgovarajuća reč za opis današnjeg svijeta. Filozofkinja Catherine Malabou vjeruje da smo svjedoci „anarhističkog zaokreta“ u kapitalizmu: „Kako drugačije opisati pojave kao što su decentralizirane valute, kraj monopola države, izlišnost posrjedničke uloge banaka i decentralizacija razmjene i transakcija?“

Te pojave možda djeluju privlačno, ali sa postepenim nestankom državnog monopola nestaju i državna ograničenja nemilosrdne eksploatacije i dominacije. Dok anarho-kapitalizam ima za cilj transparentnost, on „istovremeno dozvoljava zloupotrebu povjerljivih podataka, paralelni tamni internet i fabrikovanje lažnih vesti“.

Da bi spriječile potpuni haos, primjećuje Malabu, politike sve više prate put „fašističke evolucije… sa pretjeranom sigurnosnom i vojnom koncentracijom moći. Ti fenomeni nisu u suprotnosti sa težnjom ka anarhizmu, već zapravo ukazuju na nestanak države koja, kada joj se ukloni društvena funkcija, odražava nepotrebnost svoje sile kroz primjenu nasilja. Ultranacionalizam tako signalizira samrtnu agoniju nacionalne vlasti“.

U tom smislu, u Ukrajini nije jedna nacionalna država napala drugu, već je Ukrajina napadnuta kao entitet čiji etnički identitet agresor negira. Invazija je opravdana u smislu geopolitičkih sfera uticaja (koje se često šire izvan etničkih okvira, kao u slučaju Sirije). Rusija odbija da koristi riječ „rat“ za svoju „specijalnu vojnu operaciju“ ne samo da bi umanjila brutalnost svoje intervencije, već prije svega da bi jasno stavila do znanja da to nije rat u tradicionalnom smislu oružanog sukoba između nacionalnih država.

Kremlj nas uvjerava da on samo osigurava „mir“ u onome što smatra svojom geopolitičkom sferom uticaja. Zapravo, on već intervenira preko svojih posrednika u Bosni i na Kosovu. Ruski ambasador u BiH, Igor Kalabukov, objasnio je 17. marta da „ako BiH odluči da bude članica nekog saveza kao što je Nato, to je njeno pravo. A naša reakcija na to je naše pravo. Primjer Ukrajine pokazuje naša očekivanja. Ako budemo izloženi prijetnji reagirat ćemo“.

Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov ide korak dalje i sugerira da bi jedino sveobuhvatno rješenje bila demilitarizacija cijele Evrope, pri čemu bi Rusija sa svojom vojskom održavala mir povremenim humanitarnim intervencijama. Sličnih ideja ima u izobilju u ruskim medijima. Kako politički komentator Dmitrij Evstafijev objašnjava u nedavnom intervjuu za jedan hrvatski list: „Stvorena je Rusija koja Evropu ne doživljava kao partnera. Ona ima tri partnera: SAD, Kinu i Indiju. Vi ste za nas trofej koji ćemo podijeliti sa Amerikancima. Evropa će to uskoro shvatiti“.

Putinov dvorski filozof Dugin zasniva stav Kremlja na uvrnutoj verziji historicističkog relativizma. On je 2016. rekao: „Postmodernost pokazuje da je svaka takozvana istina stvar uvjerenja. Dakle, mi vjerujemo u ono što radimo, vjerujemo u ono što govorimo. I to je jedini način da se definira istina. Dakle, imamo našu posebnu rusku istinu koju vi morate da prihvatite… Ako Sjedinjene Države ne žele da započnu rat, treba da priznate da Sjedinjene Države više nisu jedinstveni gospodar. U Siriji i Ukrajini Rusija kaže: ‘Ne, vi više niste gazda’. Postavlja se pitanje ko vlada svijetom. Odgovor može dati samo rat“.

To otvara očigledno pitanje: šta je sa narodima Sirije i Ukrajine? Da li oni mogu da biraju svoju istinu i svoja uvjerenja ili su njihove zemlje samo igralište – bojno polje – velikih „šefova“? Kremlj bi rekao da se u velikoj podjeli moći oni ne računaju. U okviru 4 sfere uticaja postoje samo mirovne intervencije. Pravi rat se dešava samo kada 4 velika šefa ne mogu da se dogovore oko granica svojih sfera – kao u slučaju pretenzija Kine na Tajvan i Južno kinesko more.

***

Ali ako nas može pokrenuti samo prijetnja ratom, a ne prijetnja našoj prirodnoj okolini, građanske slobode koje ćemo dobiti ako naša strana pobjedi možda nisu toga vrijedne. Suočeni smo sa nemogućim izborom: ako pravimo kompromise da bismo održali mir, hranimo ruski ekspanzionizam koji će zadovoljiti samo „demilitarizacija“ cijele Evrope. Ali ako podržimo otvoreni sukob, izlažemo se velikom riziku novog svjetskog rata. Jedino pravo rješenje je promjena pogleda na svijet.

Dok se globalni liberalno-kapitalistički poredak očigledno približava krizi na više nivoa, rat u Ukrajini se lažno i opasno pojednostavljuje. Globalni problemi kao što je klimatska kriza ne igraju nikakvu ulogu u izlizanom narativu o sukobu između varvarsko-totalitarnih zemalja i civiliziranog, slobodnog zapada. Pa ipak, novi ratovi i sukobi velikih sila takođe su i reakcija na te probleme. Ako je u pitanju opstanak na našoj ugroženoj planeti treba sebi osigurati jaču poziciju od ostalih. Daleko od toga da je to trenutak otkrivanja istine: kada se ogoli osnovni antagonizam, aktuelna kriza je zapravo trenutak teške obmane.

Mada treba da stanemo uz Ukrajinu treba izbjeći fascinaciju ratom koja je očigledno ponijela one koji se zalažu za otvoreni sukob sa Rusijom. Potrebno je nešto poput novog pokreta nesvrstanih, ne u smislu da zemlje treba da budu neutralne u odnosu na aktuelni rat, već da bi trebalo da dovedemo u pitanje čitav koncept „sukoba civilizacija“.

Prema Semuelu Huntingtonu, autoru tog koncepta, pozornica za sukob civilizacija postavljena je na kraju Hladnog rata, kada je „gvozdena zavjesa ideologije“ zamijenjena „baršunastom zavjesom kulture“. Na prvi pogled to djeluje kao sušta suprotnost tezi o kraju historije koju je iznio Francis Fukuyama nakon kolapsa komunizma u Evropi. To je pseudohegelijanska ideja o tome da je najbolji mogući društveni poredak koji je čovječanstvo moglo osmisliti konačno ostvaren kao kapitalistička liberalna demokratija.

Sada vidimo da su te dvije vizije savršeno kompatibilne: „sukob civilizacija“ je politika koja nastupa na „kraju historije“. Etnički i vjerski sukobi se odlično uklapaju u globalni kapitalizam. U doba „potpolitike“ – kada se sama politika postepeno zamjenjuje ekspertskom društvenom administracijom – jedini preostali legitimni izvori sukoba su kulturalni (etnički, vjerski). Porast „iracionalnog“ nasilja proishodi iz depolitizacije naših društava.

Istina je da je unutar tog ograničenog horizonta jedina alternativa ratu mirna koegzistencija civilizacija (kako Dugin kaže, različitih „istina“ ili, na danas popularnijem jeziku, različitih „načina života“). Iz toga slijedi da su prisilni brakovi, homofobija ili silovanje žena koje se usude da same izađu napolje, podnošljivi ako se dešavaju u drugoj zemlji, sve dok je ta zemlja integrirana u globalno tržište.

Nova nesvrstanost treba da proširi svoje horizonte i prizna da naša borba treba da bude globalna – i da se usprotivi rusofobiji. Treba pružiti podršku onima koji u Rusiji protestiraju protiv invazije Ukrajine. To nisu neki apstraktni internacionalisti već prave ruske patriote – ljudi koji istinski vole svoju zemlju i koji je se od 24. februara duboko stide. Ne postoji moralno odvratnija ni politički opasnija pozicija od one da „je to moja zemlja, svejedno da li je u pravu ili nije“. Nažalost, prva žrtva rata u Ukrajini bila je upravo univerzalnost.

Prevela Milica Jovanović (Peščanik.net)