Kliker.info

Radna grupa za Bosnu i Hercegovinu se oformila kada su se entuzijasti i volonteri iz bosansko-američke zajednice okupili sa dugogodišnjim prijateljima BiH iz SAD-a i svijeta. Obavezali su se da će se zalagati za slobodnu, ujedinjenu i demokratsku BiH u kojoj vladavina prava garantuje pravdu, dostojanstvo, ljudska prava i jednakost za sve građane i građanke.

Često se u bosanskohercegovačkim medijima spomene pismo koje visokim zvaničnicima u SAD-u, EU ili BiH šalju članovi Radne grupe. Izvještava se o protestima koje Radna grupa organizuje u gradovima širom svijeta ili se izdaju saopštenja za javnost o predavanjima članova Radne grupe na BiH ili američkim obrazovnim institucijama. Da saznam više o grupi, razgovarala sam sa njenim koordinatorom, Patrickom McCarthyjem.

Počeci Radne grupe

Patrick McCarthy: Prva poruka koju sam poslao učesnicima Radne grupe za BiH bila je u oktobru 2020. godine, prije američkih predsjedničkih izbora. U to vrijeme, postojao je snažan interes u bosanskoj zajednici ovdje u St. Louisu za isticanje angažmana tadašnjeg kandidata Bidena u BiH tokom godina. Otprilike tada počeli su se ponovo pojavljivati stari video snimci o tome koliko je jasno Biden govorio o prirodi rata koji je genocidan i o pravu Bosanaca da se brane. Njegov stav je bio protiv embarga na oružje koji je nametnut Bosni tokom rata. Ovdje u St. Louisu, mislili smo da bi, u iščekivanju predsjedništva Bidena, mogla postojati prilika da se osnaži američka vanjska politika prema Bosni i Hercegovini.

Ranije sam radio sa bosanskohercegovačkom zajednicom u St. Louisu, ali u određenoj i po drugim krajevima SAD-a, na različitim inicijativama, kao što je inicijativa za registraciju birača Prvi mart. U početku našeg rada smo mislili da ćemo imati jednu grupu koju čine istaknuti članovi bh. dijaspore u Sjedinjenim Državama, poput dr. Kenana Arnautović, neurohirurga iz Memphisa i Đenite Pašić, sa istaknutim liderstvom unutar bosansko-američke zajednice, Amira Ovčine, advokata iz Čikaga, zajedno sa nekim dugogodišnjim američkim prijateljima Bosne i Hercegovine, poput dr. Davida Pettigrewa, kongresmena Russa Carnahana, i mene. Svi mi imamo duboke i dugogodišnje veze i iskustva sa Bosnom i Herzegovinom. 

Vizija za budućnost BiH

Patrick McCarthy: Mislim da mi, kojima je već dugi niz godina duboko stalo do države Bosne i Hercegovine i do njenog naroda, imamo viziju njene budućnosti kao mjesta koje je u miru sa samim sobom u smislu svojih struktura upravljanje; da ne postoje inherentne podjele ugrađene u proces i da ljudi bez obzira na porijeklo mogu u potpunosti učestvovati u političkom životu Bosne i Hercegovine.

Bosnu i Hercegovinu vidimo kao zemlju za sve, za ljude svakog porijekla, zemlju koja poštuje svoju historiju i tradiciju kao multietničko društvo. Sjećam se kada sam prvi put pozvao Kemala Kurspahića da dođe u St. Louis 1996. godine na jedno predavanje, koje sam naslovio „Budućnost multietničke Bosne.“ Kemal mi je tom prilikom rekao: „Patrick, želim da te ispravim, jer nema Bosne i Hercegovine koja nije multietnička. Naziv ovog predavanja ima jedan suvišan dio.” Ja se u potpuno slažem sa Kemalom, samo što imamo potrebu da to istaknemo zbog rata. Kemal Kurspahić, čovjek koji nam svima beskrajno mnogo nedostaje, mi je pomogao da shvatim da etničke podjele u BiH nisu uzrok rata, već njegova posljedica. Smatram da je to zaista važna razlika, koja je fundamentalno pogrešno shvaćena u političkim krugovima, a svakako je to tako kada govorimo o politici SAD-a prema Bosni i Hercegovini.

Uvijek sam mislio da bosanskohercegovački koncept multietničkog življenja predstavlja ideal. Kako društva širom svijeta sada etnički i kulturološki postaju sve raznovrsnija, imaju sve više za naučiti od BiH. Bosna je bila model u kome smo mogli tražiti odgovore na pitanja o tome kako ljudi mogu živjeti zajedno, ne samo tolerirati jedni druge, već imati međuzavisan i inkluzivan život. Kemalova porodica je to svakako odražavala. On je za mene bio neko ko je oličenje svega najboljeg iz Bosne i Hercegovine. Veoma je veliki gubitak to što više nemamo njegov glas i prisustvo. Uvijek je bio veliki džentlmen i tako promišljena osoba, predstavljao je veoma važan dio naše vizije. 

Naša vizija za Bosnu i Hercegovinu se zasniva na poštovanju njene historije, poštenom sagledavanju događaja iz nedavne prošlosti, uključujući i rat, ne kako bi se BiH definisala tim događajima, već kako bismo ih bolje razumjeli. Naša vizija uključuje historijsko sučeljavanje sa onim što se dogodilo u periodu 1992-95, odgovornost za zločine koji su počinjeni u ratu, ali i stvaranje osnova za bh. društvo i vlast koji nisu trajno ukorijenjene u tim sukobima.

Tražimo konstruktivni mehanizam kako bismo se što direktnije bavili ovim pitanjima. Nismo htjeli da budemo lojalna opozicija koja samo beskrajno identifikuje i analizira probleme. To ponekad može biti tendencija u akademskoj sferi – da se radi analiza koja nije povezana sa akcijom. Koliko god naš naziv bio i pomalo nespretan, mi sebe nazivamo radnom grupom, jer upravo tako sebe vidimo – kao pripadnike bosanskohercegovačke dijaspore sa dugogodišnjim i dobro informisanim prijateljima Bosne I Hercegovina u SAD-u, koji zaista rade i direktno se angažuju.

Prioritetne oblasti angažovanja Radne grupe

Patrick McCarthy: Prilično rano smo uspostavili naše prioritetne oblasti, rekao bih u prvih nekoliko sedmica našeg rada a to su: članstvo BiH u NATO-u i pristupanje BiH Evropskoj Uniji. Dr. David Pettigrew i drugi htjeli su da kao prioritet odredimo okončanje poricanja genocida i nekažnjivosti ratnih zločina, kao i prestanak veličanja osuđenih ratnih zločinaca, pa smo uspostavili posebnu grupu koja radi na ovim pitanjima. Nešto kasnije smo shvatili da postoje neke strukturalne promjene, koje se moraju desiti, da bismo ostvarili naše glavne ciljeve, pa smo dodali grupu koja se bavi promjenama Ustava BiH i izbornim reformama. Počeli smo da poprimamo organizacioni oblik, jer sada imamo grupu, koju predvodi Phil Weiner, koja radi na uspostavi kontakata sa članova različitih vlada i grupu koja se bavi komunikacijom sa drugim pro-BIH grupama u SAD-u i drugim zemljama. Kako nastavljamo da radimo u različitim oblastima, tako se povećava broj ljudi koji nam se pridružuje. Kemal Kurspahić, koji je bio ratni urednik Oslobođenja, je bio među našim prvim članovima sa savjetničkom pozicijom.

Aktivnosti Radne grupe

Patrick McCarthy: Sastali smo se direktno s Visokim predstavnikom, Valentinom Inzkom. Pomogli smo u tome da ga ohrabrimo po pitanju nametanja zakonodavnog okvira kojim se zabranjuje poricanje genocida. Naša inicijativa je dobila veliku medijsku pažnju i o tome bi se moglo reći još mnogo toga. Trebalo je to učiniti ranije i možda nije bio najbolji trenutak da Inzko to uradi na kraju svog mandata. Donošenje ovog zakonskog rješenja je svakako bio izgovor Milorada Dodika za rasplamsavanje trenutne krize. Sastali smo se i sa Predsjedavajućim Predsjedništva BiH, Željkom Komšića, kao i sa drugim bh. zvaničnicima. U toku našeg početnog angažmana s Visokim predstavnikom od januara do avgusta 2021. godine, mobilizirali smo se da apelujemo kod Predsjednika Bidena za dostavu vakcina protiv Covida za BiH. David Pettigrew je napisao pismo u ime Radne grupe, o kome se također opširno izvještavalo u bh. medijima. Nakon tog pisma uslijedilo je pismo Visokom predstavniku Schmidtu o potrebi odbacivanja prijedloga HDZ-a za izbornu reformu. David Pettigrew je pripremio nacrt ovog pisma, sa velikim doprinosom ostalih članova naše grupe, a posebno Almire Delibegović-Broome, koja je predstavila ključne detalje o odlukama Evropskog suda za ljudska prava. I ova aktivnost je propraćena u medijima. U novembru prošle godine smo organizovali online konferenciju pod nazivom “Strateška vizija za Bosnu i Hercegovinu.” U decembru 2021. David Pettigrew je napisao otvoreno pismo predsjedniku Bidenu u ime Radne grupe o potrebi za odlučnom intervencijom u Bosni, jačanju EUFOR-a, NATO planiranju vanrednih situacija, odbijanju prijedloga HDZ-a i podržavanju odluka Visokog predstavnika. Ovo pismo je također propraćeno u bh. medijima. U januaru 2022. godine poslali smo pismo Josepu Borrellu, Visokom predstavniku EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, o potrebi za sankcije EU-a i podršku zakonu protiv poricanja genocida, koje je Oliver Varhelyi, Povjerenik EU za susjedstvo i proširenje, kritikovao jer je okrivio Valentina Inzka, a ne Milorada Dodika za rasplamsavanje sadašnje krize u BiH.

Trudimo se da svoje napore usmjerimo ka ljudima koji donose odluke. Peter Lippman i drugi pomogli su da se u naš rade uvede više “grassroots aktivizma,” a neko ko se nama nedavno pridružio je rekao: “Vi ste bosanska intelektualna baza.” Meni se sviđa ovaj izraz, jer odražava mnogo raznolikosti talenata i vrsta obrazovanja ljudi koji su uključeni u našu Radnu grupu. Ali, mislim da jeste tako, to je pokušaj partnerstva sa onima koji su na pozicijama vlasti, ali i da se odrazi ono što mislim da je frustrirana volja građana Bosne i Hercegovine, kako građana koji trenutno žive u BiH, tako i onih koji su u bh. dijaspori, rasutoj po čitavom svijetu. Uvijek smo se trudili da poštujemo glas građana i građanki BiH i da tom glasu damo najveći značaj. Želimo sigurnu, prosperitetnu, demokratsku i slobodnu BiH. Zato smo dali prioritet članstvu u NATO-u. To je nešto od čega treba da počnemo, a zatim slijede evroatlantske integracije. I članstvo u NATO-u i u EU omogućit će Bosni i Hercegovini poziciju u zajednici evropskih naroda kao punopravnog partnera, u miru sa svojim susjedima, poštovanog od susjeda, sa snažno razvijenim odnosima od obostrane koristi u regionu.

Duboke i dugogodišnje veze sa BiH

Patrick McCarthy: Malo mi je teško da u nekoliko rečenica sumiram trideset godina angažmana u BiH i u bosanskoj zajednici u St. Louisu, ali sve je počelo 1992. godine. Tokom rata, ja i mnogi drugi američki prijatelji gledali smo dešavanja u Bosni i Hercegovini, kao i nedjelotvoran odgovor vlasti i Sjedinjenih Država I takozvane međunarodne zajednice, koji su bili u poziciji da intervenišu na neki način, da zaustave agresiju i napade na civile, koji su brzo postali ratni zločini i genocid. U St. Louisu je kontekst bio takav da su izbjeglice iz rata u BiH počele stizati u februaru 1993. Uglavnom su to bili ljudi koji su bili zatočeni u koncentracionim logorima u sjeverozapadnoj Bosni, iz mjesta poput Prijedora i Kozarac, logora Omarska, Manjača, Trnopolje i Keraterm. Bili su to ljudi koji nisu imali rodbinu drugdje u Sjedinjenim Državama, pa su došli u St. Louis. Otprilike u isto vrijeme slušao sam predavača na kampusu gdje radim na Univerzitetu St. Louis koji je bio upravo stigao iz opkoljenog Sarajeva i koji je govorio o tome kako se rat prikazuje u medijima i kako se mit o “vjekovnim etničkim neprijateljstvima” koristi kao izgovor od strane Sjedinjenih Država i drugih država da ne intervenišu, iako je nivo nasilja dostigao genocid. Dakle, došlo je do krize savjesti za ljude koji su, poput mene, odgajani u generaciji koja je rekla Nikad više!,nakon Drugog svjetskog rata. Zavjetovali smo se da nikada više nećemo pasivno sjediti, sigurno ne u Evropi, ako bi se to opet tamo dogodilo. Dakle, razgovarao sam sa novinarom koji je bio u BiH i pitao me šta možemo da radimo na mom univerzitetu? Spomenuo je i projekat pod nazivom Bosnian Student Project, koji je u SAD dovodio akademski kvalifikovane studente, koji su studirali u Bosni, ali čije je studiranje prekinuo rat. Pristao sam da organizujem taj projekat na svom univerzitetu. Otprilike u isto vrijeme pozvan sam da se pridružim grupi aktivista za ljudska prava i mir, koji su planirali otići u Sarajevo. Njihovo ranije putovanje je bilo 1993., a ja sam krenua na put sa njima 1994. godine.

Putovanje u opkoljeno Sarajevo i rad sa bh. izbjeglicama u St. Louisu

Patrick McCarthy: U avgustu i septembru 1994. godine pridružio sam se grupi koja je išla u Sarajevo. Putovali smo iz Hrvatske preko Hercegovine do periferije Sarajeva i to različitim vozilima. Nakon toga smo išli pješice kroz područje gdje se nalazio tunel, prokopan ispod aerodrome.  Mi smo prolazili kroz tunel da uđemo u grad. Iskustvo je bilo vrlo dramatično i u potpunosti je odredilo moje razmišljanje o ratu i produbilo moj osjećaj ogromne nepravde koju je doživljavao narod u BiH. Kao što sam ranije spomenuo, St. Louis je postao mjesto za izbjeglice koje su dolaze iz rata, počevši sa prvih pet porodica u februaru 1993. godine, pa sve do toga da je svake sedmice stizalo blizu tridesetak Bosanaca u St. Louis. Zajednica je rasla. Počeo sam raditi sa bosanskohercegovačkom izbjegličkom zajednicom po različitim humanitarnim osnovama, skupljajući namještaj i pronalazeći stanove za njih. Uspio sam malo naučiti jezik, koji se u to vrijeme zvao srpsko-hrvatski, da bih mogao da komuniciram sa ljudima, kako bih im mogao pomoći u vezi njihovih osnovnih životnih potreba. 

“Nakon pada Srebrenice – Preživjeli u St. Louisu”

Patrick McCarthy: Kroz moj bliski kontakt sa bh. zajednicom, osjetio sam da je važno zapisati njihovo kolektivno iskustvo. Zajedno sa prijateljem fotografom iz Čikaga objavio sam knjigu koja je zasnovana na nizu intervjua sa proširenom porodicom iz Srebrenice, koja se naselila u St. Louisu ili se većina njih preselila u St. Louis. Jedna porodica iz moje knjige, jedna žena sa svoje četvero djece odlučila je da se vrati u Bosnu. Izgubila je muža pri padu Srebrenice i onda smo se Tom i ja vratili s njom u Bosnu kako bi pratili njenu priču. Tu knjigu smo objavili 2000. godine i ona se zvala “Nakon pada Srebrenice – Preživjeli u St. Louisu”. Knjiga je bila popraćena i jednogodišnjom izložbom u Muzeju historije države Missouri. Sve skupa je to bio proces rada sa bh. dijasporskom zajednicom kako bi se utvrdilo koje dijelove priče treba ispričati. Nakon toga, radio sam još jednu izložbu o Prijedoru i onome što se dogodilo u Prijedoru. Zajedno sa Benom Mooreom i kolegama iz Bosnia Memory Project u St. Louisu bio sam na istraživačkom putovanju u Prijedor i okolici, kako bismo se pripremili za tu izložbu. Bosanska zajednica u St. Louisu postajala je sve veća, ali politička realnost u Bosni i Hercegovini, koja je odmah nakon rata bila obećavajuća, počela je da se pogoršava. Ja sam se postepeno počeo više fokusirati na šira pitanja o političkoj i društvenoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Pridružio sam se Savjetodavnom vijeću za Bosnu i Hercegovinu i postao počasni član Bosansko-hercegovačke Američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS). Upoznao sam Sašu Hemon u St. Louisu i postali smo prijatelji. Za vrijeme predsjedničkog mandata Saše Hemona, postao sam počasni član BHAAAS-a. Međutim, u svom radu uvijek sam želio dati prednost glasu i ulozi samih Bosanaca i Hercegovaca u aktivizmu za poboljšanje stvari u državi. Našu Radnu grupu čine ljudi sličnih, dugogodišnjih veza sa Bosnom i Hercegovinom i velikoj ljubavi prema njenim ljudima. Imamo stabilne profesionalne živote i stekli smo uticajne pozicije u SAD-u. Želimo da budemo od pomoći državi Bosni i Hercegovini.

Poznajući Bosnu i Hercegovinu kroz trodecenijski rad, bilo unutar države ili u njenoj dijaspori, Patrick McCarthy i drugi članovi Radne grupe naučili su o raznim bolestima koje muče institucije BiH, uključujući klijentelizam, mreže političkih pokroviteljstava i podobnosti, kao i druge oblike korupcije. Svjesni su političke složenosti i izgubili su svaki naivni idealizam koji su možda i imali ranih devedesetih, kada su započeli svoj angažman za Bosnu i Hercegovinu. Kada sam pitala kako nalaze inspiraciju za kontinuiran rad, odgovor je bio iznenađujuće jednostavan: cinizam je destruktivan.

Patrick McCarthy: Mislim da je cinizam jedna od onih vrlo neproduktivnih emocija. Na cinizmu ne možete ništa izgraditi. Uvijek sam birao nadu kao put da nešto uradim, a onda imam veliku satisfakciju kada pogledam rezultate tog rada. Znate, niko od mene nije tražio da radim ovaj posao. Nikad nisam bio plaćen da to radim. Uvek sam imao izbora. Sjećam se da sam na taj način razmišljao i dok sam bio u Bosni, za vrijeme rata. Sjećam se da sam u sebi mislio o tome kako ja mogu da odem iz BIH. Mislim, tokom rata sam bio u Bosni mnogo puta i svaki put sam imao izbor da se vratim iz ovog tunela i da se vratim u Hrvatsku i Sjedinjene Države. Ali ljudi u BiH nisu imali izbora. Sjećam se da sam razmišljao o tome šta bih ja želio da neko izvana uradi da sam u toj poziciji? Da sam se suočio s tom situacijom, želio bih da taj neko učini sve što može da pokuša popraviti situaciju. Ovo je za mene postalo ljudsko pitanje. Pitanje koje se samo postavilo ispred mene jeste pitanje obaveze koju kod drugih stvara nivo nasilja nad običnim ljudima do samog genocida? Odgovor na to pitanje je ono što pokreće moj rad do dan danas.

Patrick McCarthy je ekspert za bosansku imigraciju i historiju Bosne i Hercegovine. Radio je sa bosanskom zajednicom od 1993. godine, pružajući pomoć pri preseljenju izbjeglica koje su bile primorane napustiti svoju domovinu zbog rata i genocida u Bosni i Hercegovini ranih devedesetih. 1994. godine McCarthy je otputovao u ratnu Bosnu da dostavi humanitarnu pomoć i podršku. Iste godine je osnovao projekat bosanskih studenata (Bosnian Student Project) u St. Louisu, koji je pronalazio stipendije za bosanske student, izbjeglice na američkim fakultetima i univerzitetima. McCarthy je koautor, sa fotografom Tomom Madayom knjige After the Fall: Srebrenica Survivors in St. Louis (2000), knjige je pratila i jednogodišnja izložba u Historijskom muzeju Missouri. Takođe je koautor i generalni urednik časopisa Ethnic St. Louis (2015). Počasni član je Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka. McCarthy je bio saradnik putujuće izložbe Prijedor: Životi iz genocida u Bosni. Osnivač je i moderator Radne grupe za Bosnu i Hercegovinu, organizacije koja promovira sigurnost, demokratiju i vladavinu prava za BiH i njen narod. McCarthy je profesor i vanredni dekan biblioteka na Univerzitetu Saint Louis, gdje vodi Biblioteku Medicinskog centra.

(Aida Ibričević (BiH Diaspora Discussions)