Kliker.info

Politička sreća Dragana Čovića je u tome što ga Evropska unija, tj. njen izvršni aparat, ne shvata kao ozbiljnu prijetnju. Tamo najviše strahuju od Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, smatraju ih zapaljivom kombinacijom potencijalno spremnom na sve, pa Čovićevo evidentno sekundiranje u korist ruskih interesa na tlu Bosne i Hercegovine niko ne tretira kao realnu opasnost…

Piše : Ozren Kebo 

A trebalo bi. Beogradski dnevni list Danas ove sedmice, ne bez razloga, piše da bi Putinova administracija podržala i najradikalnije poteze HDZ-a BiH. To što Čović, taj samoproglašeni šampion europskih vrijednosti,  pokušavajući napraviti budalu od domaće javnosti pravi budalu isključivo od sebe, u ovoj je priči manje važno, ali indikativno zbog mogućih posljedica. On će u Parlamentu bez imalo stida glasati baš onako kako Sergej Lavrov očekuje od pouzdanih saveznika, a onda će se sljedećeg dana na konferenciji za medije pojaviti s ukrajinskom zastavom iza leđa. Ko ga je podučavao pehlivanjenju, nije dangubio. Pred ovakvim samoismijavajućim gestama bi i Zoran Kesić, genij političke satire, zanijemio.

Na destruktivne eskapade čelnog čovjeka nevladine udruge zvane HNS prvi je ukazao Saša Magazinović iz SDP-a, izjavivši da ga je strah Čovićevog optimizma. Jer (ne)oficijelni šef zapadne Hercegovine u stanju je, sve šireći optimističke prognoze okolo, zaustaviti svaku inicijativu koja bi Bosnu i Hercegovinu iščupala iz višegodišnje stagnacije i približila je normalnim politikama. I čovjek to radi bez veće štete po sebe već godinama.

Bez efikasnog mehanizma

Kad je BiH u pitanju, Evropska unija je školski primjer moćnog globalnog igrača koji nema mehanizme da tu moć implementira na terenu. Neuspjeli pregovori o Izbornom zakonu i način na koji je predstavnica EU Angelina Eichhorst vodila cijeli proces u sebi su krili zamku koja bi mogla biti kobna po našu zemlju. Da su usvojeni onakvi prijedlozi kakvi su bili na stolu, oni bi državi Bosni i Hercegovini, u nekim dalekim budućim pregovorima s Unijom, bili nesavladiv kamen oko vrata, jer su u temeljnoj suprotnosti s temeljnim vrijednostima EU-a. U tom smislu, zanimljivo je višegodišnje ponašanje susjedne Hrvatske koje je kulminiralo posljednjim ispadom Andreja Plenkovića. Hrvatski premijer je Čovićevo skandalozno antievropsko glasanje pokušao nevješto braniti izjavom da HDZ BiH nije htio podići ruku za nešto što je predložila opozicija: “BiH dolazi u fazu izborne kampanje. Koliko sam shvatio, političar iz SDP-a je pokrenuo inicijativu – eto, da baš on takav bude inicijator politike koja nalaže kako će se BiH postaviti prema Rusiji. U Hrvatskoj bi to predlagao Sabor, Vlada, klub HDZ-a u parlamentu kao većina… Ovdje vam se samo radilo o utakmici, ko je taj ko će to podržati…”

Neznanje ili nešto drugo?

Ovako proizvoljno i olako tumačenje jednog egzaktnog političkog poteza kakav je bez sumnje prorusko glasanje u državnom parlamentu samo govori s koliko potcjenjivanja, ali i neznanja, hrvatske vlasti tretiraju ukupnu bosanskohercegovačku situaciju. Dok im Banija izdiše, oni se – pa i tu uglavnom neuspješno – opsesivno bave Hercegovinom. U tom pogledu, Plenković nije ništa bolji od Aleksandra Vučića: po vrsti ambicije i štetnog djelovanja na terenu treće zemlje, među njima postoje samo statusne i protokolarne, nikako i suštinske razlike.

Bosna i Hercegovina dužna je, prije svega ostalog, sama rješavati svoje probleme. Pošto to iz poznatih razloga nije u stanju, prešla je u pokroviteljsku nadležnost velikih igrača od kojih mnogi, kad se dotaknu naših problema, postaju također mali, smušeni i neefikasni. Što ne znači da smo moćni, nego da je naša energija zarazna. Ako stvari s mrtve tačke ne može da pokrene supersila kakva je Amerika, šta očekivati od razuđene i orbanizirane političke smjese kakva je EU? Ništa, apsolutno ništa, jer okvir unutar kojeg se pokušava postići dogovor toliko je istrošen i tako nefunkcionalan da ga nikakva kombinatorika ne može popraviti. Treba mijenjati sistem, u igru pustiti nove ideje, nova pravila, ali sa starim ljudima – i to na svim stranama – takva je solucija samo san. Izgleda da usred 2022. godine, unutar koje se ruši i mijenja sve što smo do sada znali o savremenom svijetu, jedino Dejtonski sporazum ne smije biti promijenjen.