Dr. Emir Suljagić : “Herceg Bosna ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke historije”
Rat vođen protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine bio je jedan i jedinstven. Opsada Sarajeva i Mostara, genocidna operacija u Srebrenici, pokolji u Ahmićima i Stupnom dolu, te rasprostranjena mreža logora od Heliodroma i Gabele pod hrvatskom, do Keraterma i Omarske pod srpskom kontrolom bili su dio jednog, jedinstvenog, pokušaja da se na ruševinama Bosne i Hercegovine konačno riješi kolokvijalno rečeno „srpsko-hrvatsko“ pitanje.
Piše : Dr. Emir Suljagić
I dok je srpski „projekt“, čiji je cilj bio izgradnja nove, srpske države, kao rezultat raspada Jugoslavije, bio predmet brojnih istraživanja i analiza, hrvatski projekt je potpuno nezasluženo sveden u najboljem slučaju na „saučesnički“ poduhvat, u najgorem na devijaciju i odstupanje od istorijskog kontinuiteta.
Uz srpski, postojao i hrvatski projekt, paralelan i ponekad u interakciji sa srpskim, ali nezavisan od njega, čiji je cilj bio hrvatska država u novim granicama. I hrvatski projekt se od samog početka temeljio na podjeli Bosne i Hercegovine, i uspostavi novih granica, da li Hrvatske Banovine iz 1939. godine ili novim, prilagođenim istorijskim i trenutnim političkim i vojnim okolnostima.
Važnost države kao jedinog univerzalno prihvatljivog oblika političke organizacije i preovlađujući položaj koji ima država-nacija su očigledni. Narodi imaju aspiracije da uspostave vlastite države, a priroda države-nacije diktira sklad između nacionalnih i političkih granica nacije. Istorijski, države-nacije su bile rezultat nasilne promjene postojećih granica, da li s ciljem obuhvatanja svih sunarodnika izvan postojećih granica ili „prilagođavanja“ etničkog balansa unutar granica. Države su, stoga, često poduzimale poduhvate koje neki autori nazivaju “right sizing and right-peopling”. O´Leary definira „right-sizing“ kao “preferencije političkih agenata u centru postojećih režima da imaju ono što smatraju odgovarajućim vanjskih i unutrašnjih teritorijalnim granicama“, dok je „right-peopling“ pokušaj “eliminisanja razlika unutar postojećih granica”. O´Leary shodno tome identificira nekoliko strategija eliminisanja etničkih razlika unutar „pravih“ granica: 1. genocid, 2. progon, 3. teritorijalnu eliminaciju, putem secesije, dekolonizacije ili podjele i 4. političku homogenizaciju u formi integracije ili asimilacije.
Ovaj analitički okvir čini se naročito korisnim u istraživanju hrvatskog državnog, odnosno državotvornog projekta tokom ratova disolucije Jugoslavije, jer se u njegovom središtu nalazi država koja je istovremeno angažovana na proširenju granica i simulatnim i paralelnim nastojanjima da promijeni etnički sadržaj unutar projiciranih granica. U tom okviru moguće je postaviti sljedećih nekoliko hipoteza: da je postojala jedinstvena politika i jedinstvo namjere i svrhe hrvatske politike u bivšoj Jugoslaviji s ciljem uspostave države u kojoj će živjeti svi Hrvati; da su Hrvatska i dijelovi BiH pod hrvatskom kontrolom funkcionisali kao jedna država u političkom, ekonomskom, vojnom i finansijskom smislu; te da je ideja takve hrvatske države evoluirala od države u kojoj su trebali da žive svi Hrvati u državu u kojoj su trebali da žive samo Hrvati; i konačno, da se od samog početka uspostavljanje takve države oslanjalo na nasilno i fizičko uklanjanje nehrvata.
Ideja podjele Bosne i Hercegovine ne dolazi sa margina hrvatskog nacionalnog programa. Podjela Bosne i Hercegovine dolazi iz glavnog toka hrvatske političke istorije i tradicije i imala je centralno mjesto u okviru rješavanja „hrvatskog pitanja“ u obje Jugoslavije. Hrvatski projekat u Bosni i Hercegovini proizlazio je iz nekoliko različitih struja hrvatske nacionalne ideologije koje su se početkom devedesetih godina stjecale u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, vodećoj političkoj stranci u Republici Hrvatskoj i dijelu hrvatskog stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini. Različita ideološka strujanja unutar hrvatske nacionalne ideologije evoluirala su tokom devedesetih godina u tuđmanizam, „operativnu ideologiju“ hrvatske ekspanzije u Bosni i Hercegovini.
Hrvatski nacionalizam, ali ni hrvatsku političku jednačinu u Bosni i Hercegovini nije moguće razumjeti bez objašnjenja i razumijevanja važnosti koju mit o „predziđu kršćanstva“ ima u hrvatskom nacionalnom identitetu i narativu. Antemurale mit, kako navodi Pal Kolsto, dolazi u mnogo oblika: kao antemurale Christianitatis, „predstraže Evrope“, „branitelja kapije“, „nositelja istinske civilizacije“, itd10. Antemurale mit funkcioniše kao mehanizam definisanja granica, ali njegova logika razlikuje se od drugih nacionalnih mitova; razlike prema jednom (ili više) susjeda se ističu izvanih svih proporcija, dok se granice u drugim pravcima ublažavaju:
„Murus ili ‘zid’ je, naravno ultimativna metafora granice, posljednja linija odbrane kosmosa ili poretka, protiv snaga haosa ili nereda. Antemurale mit, stoga ističe ne samo da je grupa integralni dio istinske civilizacije, nego da predstavlja njenu najdalju predstražu. Pošto je ovaj ‘zid’ iznova i iznova izložen napadima mračnih snaga s druge strane, grupa je izabrana božanskim proviđenjem da se žrtvuje za spas veće civilizacije kojoj pripada. U ovoj martirološkoj verziji, antemurale mit stiče mesijanske prizvuke: nacija se vidi kao kolektivni Krist koji daje život za druge“.
Antemurale Christianitatis kao pojam ima dublje korijene, ali je u Hrvatskoj postao naročito važan krajem 15. vijeka u kontekstu brojnih poraza pred snagama osmanskog carstva koje je bilo u ekspanziji. Prva pouzdana upotreba antemurale Christianitatis u vezi sa Hrvatskom odnosi se na hrvatski zahtjev za pomoć upućen „sjednici njemačkoga državnoga sabora u rujnu 1522. u Nürnbergu“, kada knez Bernardin Frankopan podsjeća da je “Hrvatska štit i vrata kršćanstva”, a naredne godine, u julu 1523. godine ista karakterizacija se nalazi u pismu papi Adrijanu VI. Snaga mita o predziđu bila je takva da su se prema riječima Ive Žanića, „na konceptu predziđa utemeljile moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kršćanskog ratnika ‘za krst časni i slobodu zlatnu’“, dok je „među sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na čelu preporoda dobila u nasljeđe od hrvatskog plemstva bilo i opće uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, uključivši koncept predziđa kršćanstva“.
Međutim, kao što je slučaj i sa orijentalizmom kako ga je definisao Edward Said – kao „tradiciju misli, imaginarija i rječnika“16 – „predziđe kršćanstva“, nije samo politička, nego i kulturna činjenica. Događaj koji je u hrvatskom nacionalnom narativu upamćen kao katastrofa „koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj južne, ali i čitave Hrvatske“, direktno je vezan za Bosnu i Hercegovinu. U velikom porazu hrvatske vojske devetog septembra 1493. nastradao je cvijet hrvatske aristokratije u borbi protiv snaga Hadum Jakub-paše koja se vraćala iz pljačkaškog pohoda sa teritorije današnje Slovenije. Bitka je ubrzo postala predmet kako narodne, tako i „visoke“ poezije i postepeno dio hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Uspomena na Bitku na Krbavi sastavni je dio razvoja cijelog književnog žanra u 16. stoljeću, prikladno nazvanog antiturcica, koji iako nije ekskluzivno hrvatska kategorija u Hrvatskoj ima osobenosti koje su „rezultat zabrinutosti osmanlijskom opasnošću“.
Antemurale Christianitatis i vlastiti „orijentalizam“ imali su odlučujući uticaj na mjesto koje će Bosna i Hercegovina, a potom i njeno muslimansko-bošnjačko stanovništvo imati u hrvatskoj nacionalnoj naraciji. Prva vizija hrvatskog nacionalnog prostora, koja se pojavljuje tek krajem 17. i početkom 18. vijeka uključivala je cijelu ili barem velike dijelove Bosne i Hercegovine i temeljila se na konstrukciji muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog „drugog“.
Najvažnija ličnost među hrvatskim nacionalnim ideolozima u 19. vijeku bio je bez sumnje Ante Starčević, koji je zajedno sa Eugenom Kvaternikom formulisao hrvatsku nacionalnu ideologiju koja je u potpunosti negirala ilirstvo, odnosno jugoslovenstvo koje su prije svega zagovarali Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Kvaternikova vizija Hrvatske je originalno obuhvatala prostor od Alpa do Drine, dok je Starčević granicu pomjerio još dalje na istok, do Timoka; njegov uticaj, prema riječima Ive Banca, bio je naročito veliki među studentima i mladim intelektualcima, dok su „prve generacije hrvatskih političkih lidera u Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini formirane uveliko po njegovom kalupu“. Kvaternikova i Starčevićeva ideologija, poznata kao „pravaštvo“ – u temeljima njihove ideologije bila je ideja istorijskog prava – imala je, u tradiciji ideja Francuske revolucije tri karakteristike: 1. država-nacija je jedini legitimni oblik političke organizacije, 2. vjera u misiju vlastite nacije, te 3. slika Hrvata kao predziđa kršćanstva.
Istovremeno, „Starčevićeva koncepcija da su južni Slaveni Hrvati morala je u nj pobuditi i novi stav prema islamu, pogotovo prema muslimanskom plemstvu u Bosni i Hercegovini“; dijelom i zbog antipatija prema Austriji, Starčević je prvi ideolog koji odbacuje uvriježeni stav o islamu kao neprijatelju kršćanstva, a samim tim i Hrvata. Starčevićeva kooptacija muslimanskog stanovništva u BiH temelji se na vlastitom uvjerenju da je riječ o „najčistijim Hrvatima“, nezatrovanim austrijskom okupacijom: „U Bosni žive strana našeg najčistiega, najnepokvareniega naroda, koi lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega“. Starčević je drugdje tvrdio da „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom nemaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima“, te upućivao da „Bosna i Dalmacija bijahu i da opet moraju biti ognjišem hrvatske slave i veličine“.
Fokalna tačka pravaške ideologije, kako kaže Mirjana Gross, bila je „teza da hrvatska nacija ima pravo na vlastitu, nezavisnu državu izvan habsburške monarhije utemeljenu na političkoj i zakonskoj tradiciji srednjevjekovne hrvatske države“; Kvaternik je pravo na Bosnu i Hercegovinu obrazložio teorijom „prvobitne stečevine“, izvodeći iz nje i nacionalnu pripadnost tamošnjeg stanovništva.
Mjesto BiH i njenih muslimana u hrvatskom nacionalnom narativu bez sumnje je definisano u kontekstu međusobne borbe hrvatskog i srpskog nacionalnog – i nacionalističkog tabora – u devetnaestom vijeku za pridobijanje muslimana kao potencijalnih sunarodnika. I pored toga što je pravaštvo danas lako otpisati kao marginalni i desničarski fenomen, ne smije se izgubiti iz vida da je riječ o jednom od dva glavna pravca u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji u devetnaestom vijeku. Mirjana Gross navodi da je istorijski gledano pravaštvo jedan od pet „kompletnih ideoloških sistema kod Hrvata“: „Ilirizam, jugoslovenstvo (između ilirizma i moderne); ideologija Stranke prava (u originalnom obliku); ideologija seljačkog pokreta pod vođstvom braće Radić; i ideologija socijaldemokratije“.
Važnost pravaštva leži u tome što je formulisalo ideološki i politički okvir za kooptaciju muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvatska „zamišljena zajednica“ je i ranije uključivala dijelove ili cjelinu teritorija BiH; sa Starčevićem, odnosno pravaškom ideologijom, zajednica se prvi proteže na njeno muslimansko stanovništvo i, izuzmu li se hrvatska socijaldemokratska ideologija i tradicija na jednoj i klerikalna na drugoj strani, taj stav ostaće zajednički svim strujama unutar hrvatske nacionalne ideologije kroz dva svjetska rata, sve do devedesetih godina dvadesetog vijeka.
Krajnji cilj i rezultat tuđmanizma kao ideologije i kao političke prakse bila je Herceg-Bosna: to, naime, nije bio izraz autentične volje bosanskih Hrvata, nego instrument provedbe hegemonističke politike rukovodstva hrvatske države. Svaka pojedinačna konceptualizacija rješavanja „hrvatskog pitanja“ kako u austrougarskoj, tako i u jugoslovenskoj monarhiji uključivala je pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.
Herceg Bosna u tom smislu nije devijacija i ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke istorije. Štaviše, u njoj se stiče nekoliko različitih, ali vrlo važnih struja glavnog toka hrvatskog nacionalnog programa. Ideologija na kojoj se temeljila Herceg Bosna, a njena nedvojbena glavna pogonska i ideološka snaga bio je predsjednik hrvatske države, nalazi se na mjestu susreta svih najvažnijih vrela hrvatske nacionalne misli.
Hrvatski rat počeo je malo nakon srbijanskog i srpskog rata protiv Bosne i Hercegovine. Hrvatska je i u onoj mjeri u kojoj je to inicijalno bila za nezavisnost Bosne i Hercegovine bila zainteresovana isključivo sa ciljem da prenese rat na njenu teritoriju.
Hrvatska je putem Herceg Bosne primjenjivala mjere koje su nedvojbene bile zločinačke u karakteru, odnosno oslanjala se na zločin kao temeljnu politiku ostvarenja Banovine Hrvatske: masovno ubijanje, internaciju civilnog stanovništva, mučenje, korištenje zarobljenika za prisilni rad i obavljanje radova na frontu, korištenje tzv. živog štita, silovanje.
Osim na političkom planu, Hrvatska je i na vojnom planu posmatrala BiH kao integralni dio fronta u ratu sa Srbijom, dok je sve tzv. hrvatske formacije smatrala sastavnim dijelom svojih oružanih snaga. Za Tuđmana je bosanskohercegovačka teritorija bila dijelom jednog, jedinstvenog, svehrvatskog fronta. Ili kao što je Šušak govorio: „Mi tamo imamo državu, a ovdje republiku“. Tamo u ovom slučaju znači u Bosni i Hercegovini.
Izgradnja Herceg Bosne bila je inkrementalna. Umjesto jednog brutalnog i opšteg napada, strategije koju je izabrao srpski projekt u Bosni i Hercegovini, hrvatski projekt je izabrao strategiju inkrementalnog podizanja nivoa nasilja. U javnoj i opšteprihvaćenoj percepciji, zvanični početak hrvatske agresije se veže za početak maja 1993. i uistinu brutalni napad hrvatskih snaga na Mostar.
Istina je, međutim, da su do tada hrvatske snage napale u Prozoru, čemu je uslijedila internacija i brutalna deportacija muslimanskog stanovništva praćena silovanjima i ubijanjima, u Gornjem Vakufu je eskalacija trajala od januara do aprila, zločin u Ahmićima počinjen je polovinom aprila, dok je napad na Mostar počeo tek u maju 1993. Bila je to puzajuća agresija. Uzrok sukoba prije proljeća 1993. bio je nelegalno, a gdje je bilo potrebno i nasilno preuzimanje vlasti; puzajućoj agresiji prethodio je puzajući puč čiji je glavni instrument u okviru hrvatskog projekta u BiH bila Hrvatska demokratska zajednica.
Politička platforma na kojoj je izgrađen zajednički front dva hegemonistička projekta protiv BiH – srpskog i hrvatskog – je tzv. sporazum Karadžić-Boban. Riječ je o sporazumu koji se sastoji od najmanje dva različita dokumenta. Prvi u maju 1992. godine kada su Radovan Karadžić i Mate Boban u Grazu potpisali dokument kojim su konstatovali međusobne razlike, ali i zajedničke stavove i „miroljubivo i dogovorno rješavanje… uključujući i graničnu liniju između naše dvije konstitutivne jedinice – hrvatske i srpske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Drugi, potpisan 23. juna 1992. predstavlja sveobuhvatni dogovor, dok potpisani dokument nosi naslov: „Osnovni prinicipi konstitutisanja konfederacije Bosne i Hercegovine“ i predstavlja mapu puta konačnog komadanja zemlje. Nota bene, i sporazum Karadžić-Boban predviđa demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.
Tuđman, i ostatak rukovodstva Republike Hrvatske, je za razliku od potpisnika dokumenta bio svjestan štete koju bi pretprila u slučaju tako otvorenog nasrtaja na BiH, čime bi između ostalo nesumnjivo oslabila vlastiti ionako ranjiv međunarodni položaj u tom trenutku. Ali, nema nikakve sumnje da je hrvatsko rukovodstvo dijelilo njihovu namjeru i cilj. Tuđman je na već u ljeto 1991. na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, u junu 1991. artikulisao stav da je podjela Bosne i Hercegovine, odnosno pripajanje dijelova bosanskohercegovačke teritorije jedan od ciljeva hrvatske nezavisnosti.„Ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske. I, prema tome, i sa našega gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.“
Na sastanku sa delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu, u decembru 1991., Tuđman je iznio viđenje da je nestanak Bosne i Hercegovine hrvatski državni imperativ:
„Da Bosna i Hercegovina nije rješenje za hrvatski narod to je sva povijest pokazala. Prije svega, ona je nastala kolonijalnim osvajanjem jedne azijske sile, gospodo, ne zaboravimo to, od 15. od 18. stoljeća na štetu hrvatskog naroda, na štetu hrvatskog teritorija. Sve te kolonijalne tvorbe su pale u povijesti i u Aziji i u Africi. Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. Hrvatska je zbog uspostave Bosne i Hercegovine u teritorijalnom smislu dovedena u nemoguću situaciju. Mi, samostalnu Hrvatsku ne možemo u upravnom smislu ovako urediti kakva jeste, a kamoli u obrambenom itd…“
Trideset godina kasnije, ponovo smo na početku.
(autor teksta Emir Suljagić je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
Komentari