Kliker.info

Sovjetsko carstvo je propalo. Nikada se neće vratiti. Neće niti rusko carstvo na čelu s KGB-om i njegovim slugama. Putin razmišlja kao čovjek 20. stoljeća, kakav je i ostao i neko mu stvarno treba reći, ili ga naučiti, da je zabava završena.

Ovo je u intervjuu za Al Jazeeru Balkans zaključio Lumobyr Yaroslav Luciuk, kanadski akademik i autor desetaka knjiga na temu političke geografije i ukrajinske historije.

Ovaj ekspert za, između ostalog, istočnoevropsku i ukrajinsku politiku, kao i bivši SSSR, trenutno je profesor na Kraljevskom vojnom koledžu u Kingstonu u Kanadi, istakao je da ne vjeruje da će Rusija napasti Ukrajinu, ali da je svojim dosadašnjim akcijama postigla svoj cilj i Zapadu i Ukrajini odaslala jasnu poruku.

• Profesore, svijet sedmicama strahuje od rata. Vjerujete li u to da bi Rusija zaista mogla preuzeti sve rizike i napasti Ukrajinu ili je cilj njenih postupaka proteklih mjeseci bio demonstracija čvrstog stava oko problematike širenja NATO-a dalje na istok?

– Mislim da je cijela svrha ove ruske akcije bila zastrašiti Ukrajinu i pokazati da Zapad, uprkos svim svojim floskulama i obećanjima o podršci Ukrajini, na kraju neće poslati trupe da pomognu Ukrajini da se odbrani od moguće ruske agresije. Dok su neke zemlje pružile vojnu pomoć, naročito Velika Britanija, SAD, Kanada…, stvarnost je da je Ukrajina zapravo napuštena. Putin u ovom trenutku ne treba više ništa riskirati da bi došao do značajne pobjede. To je, naravno, vrlo žalosno, budući da je smirivanje uvijek neuspješna strategija.

A, ne slažem se da se NATO širi na istok. Umjesto toga, zemlje koje su nekada bile unutar Sovjetskog Saveza, ili takozvanog Varšavskog pakta, dobrovoljno su, i što su ekspeditivnije mogle, podnijele zahtjeve i pridružile se obrambenom savezu kakav je NATO. Velika većina Estonaca, Poljaka, Litvanaca i tako dalje, vrlo je zadovoljna što žive u državama članicama NATO-a. Da se Ukrajina pridružila, ili da su “obećanja” data u Budimpešti 1994. bila ispunjena, u šta sam čak i tada sumnjao, Ukrajina se ne bi našla u tako ozbiljno kompromitiranoj situaciji kao što je slučaj danas.

Da li bi Ukrajina bila sposobna odbraniti samu sebe bez konkretne vojne pomoći Zapada?

– Rusija je prvi put napala Ukrajinu 2014. godine, ilegalno okupirajući poluotok Krim, a zatim pokrenuvši dugotrajni rat protiv istočne Ukrajine koji traje do danas. Godine 2014. ukrajinska vojska je bila u lošem stanju. Osam godina kasnije, borbeno je ojačana, bolje opremljena, vodila bi odbrambeni i pravedan rat protiv agresora i bez sumnje bi mu nanijela vrlo ozbiljnu štetu. To bi imalo katastrofalne posljedice za takozvanu Rusku Federaciju, a sankcije koje bi uslijedile, a o kojima se raspravljalo, osakatile bi rusku ekonomiju.

• I SAD i Rusija vjerovatno bi nastojale izbjeći direktan međusobni konflikt, a i sam američki predsjednik Joe Biden nedavno je rekao da bi to značilo novi svjetski rat. Vidite li Vi mogućnost da ipak dođe do takvog raspleta, ako Rusija izvrši invaziju na svog susjeda?

– Nažalost, ne vidim velike izglede da se američke, britanske, kanadske ili druge trupe direktno uključe u otupljivanje ruskog imperijalizma. Da bi Zapad zajednički podržao Ukrajince u njihovoj odbrani, skromno je demonstrirano u posljednjih nekoliko sedmica, no, dostavljeno je premalo obrambene vojne opreme, a neke zemlje, poput Njemačke, koja prema Ukrajini ima ogroman dug s obzirom na ono što su nacisti učinili tamo u Drugom svjetskom ratu, ili Francuska, nisu bile od pomoći, blago rečeno. Uz sve to, mislim da je Rusija konvencionalno daleko manje sposobna vojna sila, dok se snaga i moral ukrajinske vojske i civilnog stanovništva potcjenjuju.

•  Rusija tvrdi da SAD i Zapad šire paniku i histeriju o mogućem ratu. Koliko su upravu i da li se njihova oštra retorika prema Rusiji može smatrati povodom za dodatne eskalacije, a ne za smirivanje stanja?

– Ne. Ovo nije ništa drugo nego ruska dezinformacija. Zapamtite, Rusija je napala Ukrajinu, a ne Ukrajina Rusiju. Ovdje je agresor Ruska Federacija. NATO i EU bili su samo oprezni zbog svog odgovora na ruski rat protiv Ukrajine koji je počeo 2014. i koji još uvijek traje. Ovdje je „zlikovac“ KGB-ovac u Kremlju i njegova ekipa. Oni su se urotili da vode rat i ratovali su. To su zločini protiv čovječnosti zbog čega bi oni trebali biti izvedeni pred Međunarodni sud pravde.

•  Je li Zapad načinio neke greške u ponašanju u ovoj krizi i je li mogao nešto drugačije uraditi za konkretniji i učinkovitiji ishod u kojem se ne bi sedmicama strahovalo od rata?

– Jedino što bih mogao predložiti je ujedinjeni front protiv Putinove taktike zastrašivanja. Greška je bila u pretpostavci da on prihvata, ili čak cijeni, međunarodni sistem utemeljen na pravilima. On to ne radi. Zapad ima posla s antidemokratskim, antiliberalnim, homofobičnim, antisemitskim i rasističkim režimom koji je sklon ponovnom stvaranju nekakve ruske imperije. Tome se treba suprotstaviti odlučnim, direktnim i ujedinjenim frontom zapadnih demokratija. A, to se tek treba dogoditi.

• I Rusija i Zapad su prilično tvrdoglavi. Vidite li mogućnost da jedna od strana načini korak nazad i ko bi to mogao biti, ako imamo u vidu kakve bi posljedice takvo povlačenje nosilo za buduće geopolitičke odnose u svijetu?

– Vjerujem da je jučerašnji inscenirani događaj Lavrova i Putina, gdje je prvi “savjetovao” svog gospodara da pregovori i rasprave još uvijek mogu spriječiti krizu, bio je signal nekog koraka unatrag. No, Rusija je možda samo trepnula.

• Kako biste opisali poziciju u kojoj se našla Ukrajina? Putin je smatra marionetom u rukama Zapada, a možemo čuti i neka mišljenja da je Ukrajina samo kolateralna šteta novog Hladnog rata, poprište takvog sukoba.

– Ukrajina je nezavisna i suverena država koja, kao i svaka druga zemlja, ima pravo definirati svoju unutrašnju agendu i vanjskopolitičke odnose. Koncept “sfere utjecaja” je arhaičan i antidemokratski – Ukrajinci su velikom većinom za to da se Ukrajina vrati na svoje pravo mjesto u Evropi i žele da Ukrajina bude država članica EU-a i NATO-a. Ukrajinci, jednostavno rečeno, nisu Rusi, nikada nisu bili, i ne žele biti dio bilo kojeg ruskog imperijalnog projekta u budućnosti. Njihov otpor sovjetskoj/ruskoj dominaciji dobro je prikazan kroz historiju. Ako sada budu napadnuti, ponovno će pokazati odlučan otpor stranoj vlasti.

• Koji je najvjerovatniji scenario za rješenje krize?

– Kao što sam već i rekao, mislim da je Putin dokazao svoje, a to će zasigurno prisiliti Ukrajince da preispitaju svoje odnose sa Zapadom i svijetom općenito. Moj savjet bi im bio da pogledaju svoju odbranu, te da se ponovo značajno naoružaju, na šta sam ih pozvao u jednom tekstu još iz 1991. godine, kada sam im poručio da se ne odriču svog nuklearnog oružja. Dalje, trebaju razvijati bilateralne obrambene aranžmane sa drugim zemljama koje dijele istu politiku. Moraju vrlo ozbiljno preispitati svoje odbrambene potrebe i pretvoriti se u društvo koje bi bilo sposobnije u smislu obračuna sa susjednom državom koja je u više navrata pokazivala neprijateljske namjere. To se ne odnosi samo na Ukrajinu, već i na Gruziju, koju je Rusija također napala 2008., te baltičke zemlje, s kojima Moskva ima loše odnose. No, taj put za Ukrajinu će biti težak. Upravo su dobili korisnu lekciju – da ih niko neće braniti.

• Šta bi u svemu ovome mogla učiniti Kina? Peking je već verbalno podržao Moskvu. Hoće li završiti na tome, ili bi Kina mogla nastojati iskoristiti aktuelnu situaciju za sopstvene potrebe u sporovima sa SAD-om i Zapadom? 

– Kina je signalizirala svoju podršku ratobornim potezima Rusije protiv Ukrajine, dok je Putin izjavio da je Republika Kina – Tajvan sastavni dio Kine. Ova dva režima su, očito, u dogovoru. No, nisam siguran da bi Kina željela gledati kako Rusi osvajaju Ukrajinu. Onda bi i Kina mogla imati svoje planove za Sibir i istočne regije Ruske Federacije, tako da se pitam je li ovaj “savez” išta trajniji ili autentičniji od onog koji je nekada postojao između Hitlera i Staljina.

Muamer Tanović (AJB)