Kliker.info

Negiranje i nepoštivanje Bosne i Bošnjaka nije pojava od jučer! Nije slučajnost da srpski nacionalista Milorad Dodik naziva Bošnjake “muslimanima”, odnosno da ih svodi na religijsku grupu i time prenaglašava ono religijsko kao jedinu bitnu oznaku njihovog postojanja.On ih želi predstaviti kao opasnost, izazvati strah od njih i razviti prema njima mržnju.

Piše: Prof. dr. Senadin Lavić 

Time se opravdava metafizika zla od Gorskog vijenca do Srebrenice. Postgenocidna velikosrpska strategija iz Memoranduma II usmjerena je na negaciju genocida i destrukciju žrtve do nivoa dehumanizacije pri čemu se sama žrtva pokazuje kao “apsolutno” ništa, ispražnjena forma, gotovo bezvrijedni predmet na kojem se može provoditi svaka ideja zla. Genocidni projekt velikosrpstva cilja na totalnu destrukciju Bošnjaka, drugim riječima, na potpuno uništenje jednog starog evropskog naroda i time, ujedno, kraj postojanja Bosne.

Velikosrpski hegemonijski odnos prema Bosni i Bošnjacima star je dva stoljeća – jasno se uspostavlja u 19. stoljeću i postaje opsesivni predmet političke i kulturne djelatnosti Srbije. U tom projektiranom djelovanju bošnjački narod senazivao imenom “Turci” ili “poturice”, odnosno to je bila pejorativna šifra za odnos prema Bošnjacima kao “izdajnicima pradedovske vere” nad kojima se mogu provoditi zlodjela bez ikakve odgovornosti. Srbija je doista u 19. stoljeću iskorijenila muslimansko stanovništvo s teritorije koja je u Berlinu 1878. priznata kao samostalna država.

Na području Pećke patrijaršije srpstvo je realno bilo izjednačeno s pravoslavljem (svetosavljem).

U 20. stoljeću srpski velikodržavni hegemonizma krenuo je na Bosnu i taj sporni osvajački poduhvat traje sasvim vidljivo od 1918. do 1992. godine, modificiran i prilagođavan na razne načine. U tom periodu velikodržavna “znanost” srpstva, prije svega historijska znanost, stvorila je fantazmagorije i laži o Bosni i Bošnjacima, upregla književnu fikciju, filmsku umjetnost, vojnu silu i policijski aparat, administrativni aparat, obrazovni sistem, diplomatsko-konzularnu mrežu, religijske institucijei tako redom, da bi pokazala da su “svi i svuda” samo Srbi, da ne postoje nikakvi Bošnjaci, da Bosna nema svoj narod, da ne postoji bosanski i bošnjački identitet, bosanski jezik i povijest, da je Bosna, ustvari, od 10. stoljeća samo običan dio Srbije…

Poricati etnički sadržaj Bošnjacima i svesti ih na neku religijsku formu, znači ujedno poništiti i njihovu političku svijest, državljansku bosansku svijest i identitet, te ih tako ispražnjene potčiniti i asimilirati. Tako su srpski nacionalisti već uradili s Vlasima koje su asimilirali i deetnizirali (denacionalizirali), a onda su pojam “Vlasi” primjenjivali kao socioekonomski i tu primjenu prenosili na ostale narodne grupe koje se bave stočarstvom. Pošto je, dakle, opće zanimanje Vlaha bilo stočarstvo, vremenom je njihovo ime počelo da se koristi kao sinonim za “stočara”, nomada pastira koji se pomjera po Balkanu sa svojim stadima.Niko više nije govorio o jednom “nestalom narodu”!

Još i danas srpski nacionalisti podmeću srpstvo Bošnjacima i Crnogorcima, vjerovatno ne postoji ništa gluplje u arsenalu tog etnicizma, “upozoravajući” ih da su oni samo Srbi koji su se odmetnuli od svoga srpskog narodnog bića. Stereotip o Bosni i Bošnjacima koji se svodi na “osmansko naslijeđe” sakriva činjenicu da je srpski narod bio, također, dugo u raznovrsnim odnosima s Osmanlijama i da su Osmanlije (pod pritiskom Rusije i drugih evropskih sila 19. stoljeća) napravile vazalnu kneževinu Srbiju. Srpski odnos prema Osmanlijama je 1990-ih izražen u genocidu nad Bošnjacima kao predmetu osvete za višestoljetno “ropstvo” pod Turcima.

Velikosrpska politika u Bosni uklapa se u projekte evropskih desničarskih grupacija koje još uvijek nisu brojne i politički moćne, ali stvaraju morbidnu atmosferu i mrzilačko-rušiteljske naracije o Drugim i Drugačijim. To je aktualni doprinos orijentalističkoj islamofobnoj ideologiji koja je prisutna kod primitivnih desničarskih političara istočne Evrope. Stoga je učestalo prokazivanje i omalovažavanje “muslimana” kao opasnosti, kao stranaca koji ne pripadaju Evropi, kao nepoželjnih Azijata koje treba mrziti. Na Balkanu se stvarno radi od 19. stoljeća o istrebljivanju, progonu i uništavanju muslimana. Ali, Bošnjaci su stari Evropljani!

U procesu planskog svođenju jednog starog evropskog naroda na religijsku sadržinu jasno se poručuje da je religijska grupa samo djelomična forma koja još nije izgradila svijest o državi, pravno-političkom poretku, vladavini prava, ekonomskoj održivosti, političkom identitetu i slobodi. Religijskoj grupi potrebna je samo kulturna autonomija, nešto kao vakufsko-mearifska autonomija s početka 20. stoljeća, a DRŽAVA pripada drugima! Dakle, onaj koji je sveden na religijsku grupu (u ovome slučaju na muslimanstvo) ne može imati i voditi državu.

U velikosrpskom scenariju potrebno je prokazati muslimane kao opasne “islamske teroriste”, prijetnju, radikalne elemente, mračnjake, da bi se opravdali svi budući potezi i moguća zlodjela – pa čak i ratna djelovanja protiv državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Velikosrpskom hegemonijskom projektu je neophodno da nametne strah od muslimana, proširi mržnju prema njima širom evropskog prostora, te pokuša da ih relegira i uništi kako bi zauzeo njihovu zemlju. Glavni predmet interesiranja velikosrpstva kao “političke” ideologije jeste samo i jedino bosanska zemlja! Rasizam, islamofobija i etnofaulizam su forme antibosanstva kojima se Bošnjaci ciljano pokušavaju poniziti, vrijeđati, omalovažiti i potčiniti.

U bosanskohercegovačkom toku i procesu života Bošnjaci nikako ne smiju preuzeti model velikosrpskog etnofaulizma i početi vrijeđati bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate, građane Bosne, zato što su “izdali staro bošnjačko ime”, zato što su “napustili vlaški, karavlaški, cincarski, arumunski, morlački, talijanski, mađarski ili austrijski identitet”, zato što su “napustili bosansku viru”, zato što su bili “kalajdžije iz Čipuljića” i tome slično.

Sva naša znanja o rodovima Ašanina, Bančića, Banjana, Bobana, Bogdašića, Boljuna, Bukvića, Burmaza, Burnazovića, Cuca, Ćića, Dobriena, Dodiga/Dodika, Drobnjaka, Drpa, Furtula, Gleđevića, Hardomilića, Hrabrena, Kapora, Kecmana, Kešelja, Kresojevića, Krmpoćana, Kujavića, Kujovića, Kutlovića, Latasa, Maleševaca, Milićevića, Miloševića, Mirilovića, Nenkovića, Nikolića, Pilatovaca, Pliščića, Pocrnja, Predojevića, Pribinovića, Rapa, Riđana, Šešelja, Šumana,Tantula,Tomića, Toromana, Ugaraka, Vlahovića, Vragovića, Vučića, Vukoja, Zubaca i mnogih drugih vlaških rodova koji su vremenom kroatizirani, srbizirani i bošnjakizirani su dio povijesti života na ovim prostorima.

Sociološka i etnološka znanja o transformacijama etničkih i religijskih identiteta ne smiju biti korištena u morbidnim konstrukcijama etnofaulizma. Znanost će, na primjer, morati reći svoju riječ o negiranju vlaške narodne samosvijesti od strane Pravoslavne crkve balkanskih naroda koja je negativno uticala na stvaranje etnoidentiteta Vlaha na Balkanu.

Balkanske historiografije, nažalost, Vlasima ne priznaju njihov samosvojni etnički identitet.U tom kontekstu često se podmeće floskula da je ime “Vlasi” pežorativan naziv za Srbe, a sakriva se da su Vlasi, ustvari, jedan starobalkanski narod koji je srpstvo asimiliralo i nad njim izvršilo etnofagiju.

U velikosrpskom hegemonijskom scenariju ključna je stvar da se u Bosni ometa, spriječi, onemogućava i ne razvije ideja BOSANSTVA koja bi izražavala političku svijest građana Bosne i Hercegovine i čuvala njihovu državljansku identifikaciju s Bosnom!

Zato će se razvijati svađa i konflikt na razini etničkog identiteta i religijskih predrasuda, nudiće se svi mogući izvanbosanski identiteti i kulturni modeli, zavodiće se ljude fabriciranim i iskonstruiranim povijesnim naracijama koje nemaju nikakve veze sa stvarnim činjenicama, a, uz sve to, ključna će biti negacija koja odriče Bosni bilo kakvo povijesno pravo na postojanje!