Dragan Bursać : Sve me neodoljivo i strašno podsjeća na početak aprila 1992. godine. Hoćemo li biti u 1993. i dalje u ratu, do svijeta je, ali i do nas
Postoje osobe koje ne treba posebno predstavljati. Osobe, koje svi pratioci zbivanja u Bosni i Hercegovini poznaju, ne lično, svakako, već po nečemu drugom! Po tome što imaju hrabrosti da kažu o “svojima” istinito i argumentovano, bez bojazni, ustručavanja i pošteno.
Takvim se osobama divimo, jer to divljenje zaslužuju svojim poštenim radom, objektivnošću i znanjem.
I zato radim ovaj intervju sa Draganom Bursaćem, puno puta nagrađivanim književnikom, bosanskohercegovačkim novinarom, kolumnistom i univerzitetskim profesorom filozofije i sociologije.
I još zbog nečega: u njegovim podacima stoji da živi u Banjaluci, u Bosni i Hercegovini. Dovoljan razlog da mu se vjeruje!
VAŠI PRILOZI U SVIM MEDIJIMA IZAZIVAJU DIVLJENJE, JER NAM POMAŽU DA I DALJE VJERUJEMO DA ĆEMO JEDNOG DANA OPET BITI ZAJEDNO I SAMO JEDNO: GRAĐANI BOSNE I HERCEGOVINE. KAKO TUMAČITE TU VAŠU HRABROST DA O “SVOJIMA” PIŠETE ISTINITO, ALI SIGURNO NE ONAKO KAKO BI NEKI OD NJIH ŽELJELI?
– Hvala vam na ovako lijepim riječima. Ne mislim da sam hrabar čovjek. Mislim da samo radim svoj posao. Ništa više i ništa manje od toga. A posao novinara i kolumniste je da širi istinu. Biće da je do onih drugih koji su iskvarili profesiju svojim lažima, politikantstvom, sužanjstvom ili nepetljanjem u svoj posao. Žao mi je što je malo ljudi koji valjano rade novinarski posao u cijelom regionu, pa se za one druge kaže da su hrabri. A što se tiče divljenja, da, prijaju mi komplimenti, ali ima i dosta mržnje, prijetnji, okretanja glave, getoizacije… tako vam je to kad imate posla sa istinom.
ODAKLE CRPITE TU NEIZMJERNU HRABROST DA BUDETE SAMO SVOJI, NE BOJEĆI SE EVENTUALNIH POSLJEDICA?
– Kažem, ne mislim da sam hrabar čovjek. S druge strane, moram biti neizmjerno zahvalan svojoj porodici, jer je ona stala iza mene u svakom pogledu. Da nije toga, teško da bih se bavio ovim poslom. Znate, zli ljudi kada prijete, ponekad vas i preskoče, ali porodicu nikad ne preskaču. Udaraju tamo gdje ste “najtanji”. Da nije njihove podrške, ponavljam, sve bi ovo išlo dosta teže.
ZAMOLIO BIH VAS DA NAM KAO PROFESOR FILOZOFIJE I SOCIOLOGIJE JEDNOSTAVNIM RIJEČIMA OBJASNITE DANAŠNJU SITUACIJU U NAŠOJ DOMOVINI, BOSNI I HERCEGOVINI.
– Našaliću se, ovo je pitanje od milion dolara, a tačan odgovor je od deset miliona. U najkraćem – unutrašnje sile mraka žele rasparčati Bosnu i Hercegovinu i imaju podosta saveznika diljem svijeta u tome, dok se oni iskreni patrioti, koji se bore za građansku državu, nalaze ili u defanzivi ili su im ruke vezane. Poznato? Sve me neodoljivo i strašno podsjeća na početak aprila 1992. godine. Hoćemo li biti u 1993. i dalje u ratu, do svijeta je, ali i do nas.
DA LI SU KRIVI, A KRIVI SU, POLITIČARI KOJI NAS ZAVAĐAJU, ILI SMO POMALO KRIVI I MI, SVI NARODI, ŠTO NISMO ANGAŽOVANIJI U RJEŠAVANJU PROBLEMA?
– S jedne strane, naravno da su krivi političari. Nekako je imanentno balkanskim politikama da siju nacionalističko zlo. Perverzno ali istinito. S druge strane, da nije narod toliko trigerovan tim nacionalizmom, njihov posao bi bio neuspješan. Hoću da kažem – i do naroda je. Znate kako, ako se za Dodikovu secesiju kaže lakonski da je “predizborna kampanja”, to znači da postoji ogroman broj ljudi koji podržava Dodika i njegovu teoriju krvi i tla. A onda smo u problemu. Zapravo, sve vrijeme smo u problemu, jer nije provedena denacifikacija, obrazovni sistem nam je jalov, a društvo zapušteno. Tako kreiramo nove generacije nacionalističkih mediokriteta kojima odgovara ultranacionalistički narativ.
DA LI VAS BRINE ODLAZAK MLADIH, OBRAZOVANIH I SPOSOBNIH LJUDI IZ ZEMLJE, I GDJE VIDITE GLAVNE RAZLOGE ZA TO?
– Ne brine me. Jednostavan odgovor. Ljudi diljem svijeta odlaze trbuhom za kruhom. Ko sam ja da upropaštavam generaciju ili generacije mladih kojima su političari ionako upropastili sadašnjost i da im kažem vaša budućnost je na Balkanu, kad svi vidimo da nije. Ne bi bilo fer prema tim mladim ljudima, a ja nisam političar i nemam potrebu da ih lažem kako će “biti bolje” kad neće. Uskoro neće. Ovdje je 30 godina stvaran habitus osrednjosti, primitivizma, kult nacije, kult vođe, štovanje zločinaca i biće potrebno najmanje tri generacije da stvari dođu na nulu ili na 1989 – pod uslovom da se počne raditi, a ne radi se sa djecom. Politika, pravo, ekonomija, obrazovni sistem, zdravstveni sistem, birajte, sve su ti razlozi zašto ljudi ne da odlaze, nego bježe iz zemlje.
KAKO DA SVIMA NAMA OBJASNITE I DATE DOKAZE DA IMA NADE ZA OVE NAŠE UZBURKANE PROSTORE DA POVRATE MIR I SVE ONO ŠTO NAS JE NEKADA KRASILO. DA LI NADE IMA?
– Nema nade. Sad-zasad. Ja sam vam najpogrešniji čovjek koji bi ubjeđivao bilo koga u nešto u što i sam ne vjeruje. Postoje neka mala ostrva svijesti i savjesti, možda rad na mikronivou – na JA nivou. Možda edukacija sebe i porodice ili rad u lokalnoj zajednici – volontiranje, udruživanje oko upravljanja lokalnim ekološkim resursima. Ali. Ali onda udarate u administrativni zid, koji je napravljen tako da direktno radi i protiv ekologije, i protiv komunalnog udruživanja, i protiv rada na pojedincu. I kažete sebi, odoh u Kanadu ili Australiju, jer sve ovo nema smisla i život nema reprizu.
JEDAN OD NARODA BOSNE I HERCEGOVINE NESTAJE POLAKO SA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH PROSTORA. KAKO VI DOŽIVLJAVATE TO DA JEVREJA U BIH IMA SVE MANJE?
– Tužno. Puno je tu faktora, i previše. S jedne strane sasvim sigurno ekonomski faktor. S druge strane i kulturološka zapostavljenost doprinosi tome da Jevreja ili nema ili su nevidljivi ili asmiliovani. Nebriga društva prema svim manjinskim zajednicama je tek posebna priča. One su svedene na nivo zbirnih socijalnih slučajeva i ako lokalni moćnici nemaju neku direktnu korist od manjinske zajednice na terenu, nju pojede zaborav. Ovo je dovoljno i previše za nestajanje jedne od njih.
ZA KRAJ OVOGA RAZGOVORA, KOJA BI BILA PORUKA SVIMA NAMA RODOLJUBIMA U BIH KOJU BISTE ŽELJELI POSLATI?
– Iz dosadašnjih odgovora jasno vam je da nisam optimista. Možda sam dobro obaviješteni realista. Ali isto tako postoji nešto, makar u meni, duboko idealističko. Kako kažu srednjovjekovni filozofi: vjerujem, jer je apsurdno. Isto tako, radim ovo što radim ne zbog sebe, nego iz nekog fundamentalnog moralnog poriva, iz neke unce ljudskosti i inteligencije da mora biti bolje. Možda ne sad, možda ne za deceniju, možda ne i za vijek, ali kad bude jednom bolje, računaće se svaki kamenčić od svakog našeg savremenika u sadašnjosti što ga je uzidao za boljitak Bosne i Hercegovine. Eto, to su moji motivi. Možda su sebični, a možda tek ordinarni – ljudski.
Nadam se da će svako u sebi pronaći onaj osnovni motiv zašto je vrijedno boriti se za bolju zemlju. Za svoju zemlju. Kad nađe taj motiv, postaje neuništiv, vjerujte mi.
Komentari