Kliker.info

Imao je samo 39 godina, kada je 1985. postao najmlađi biskup u Jugoslaviji. I danas, kad je jednom nogom u penziji, Franjo Komarica je jedan od najharizmatičnijih katoličkih velikodostojnika u ovom dijelu Evrope.

I u ratu i u miru, ostao je vjeran svom pozivu i rodnoj Banjaluci, pomažući sugrađanima svih vjera i nacija. A dešavalo se svašta.

Danas katolički Božić u Republici Srpskoj dočekuje svega pet odsto, od predratnog broja Hrvata vjernika. Ali, biskup Komarica, kao i svih prethodnih godina svoju je božićnu poruku je završio čestitkom braći i sestrama pravoslavcima, uz tradicionalni pozdrav „Mir Božji, Hristos se rodi!“

Između posjeda Banjalučke biskupije, u kojoj Vi stolujete već punih 36 godina, i komšijske Eparhije banjalučke Srpske pravoslavne crkve, kako se priča, odvajkada postoji jedna mala kapija, kroz koju, pogotovo u kriznim momentima, katolički biskup i pravoslavni vladika idu jedan drugom u posjetu, da se komšijski dogovore i riješe probleme. Koliko ima u toj priči istine, a koliko je ona urbana legenda?

Banjalučani znaju da je ovdje, između dva posjeda gdje danas postoji ograda, do prije dvadesetak godina bio drveni plot, sa malom kapijom. I moj predčasnik i ja, kao i vladika Jefrem, kroz tu smo kapiju mnogo puta prolazili da bismo se susreli. Samo tokom rata ja sam se najmanje 50 puta sastao sa episkopom Jefremom i uvijek bismo kroz tu kapiju dolazili jedan drugom.

I sada u ovom zidu, koji je dio ograde, postoje vrata koja su uvijek otvorena.

Pa, funkcionišu li ta vrata?

Dakako, vrata su tu da funkcionišu. Prema potrebama i mogućnostima, i mojim i njegovim, viđam se sa episkopom. Posljednji put smo se susreli prije nekoliko mjeseci. I prijee, kada je tu bio plot, mi smo često razgovarali preko plota, kao što to obično komšije čine.

Vi ste ovdje, dakle i vi lično i Biskupija i Karitas, u ratu, kad je bilo najteže, mnogima pomogli da prežive. Da li je istina da ste 1992. obezbijedili kiseonik za bebe u porodilištu, ali da je taj kiseonik otet, pa nikad nije stigao u bolnicu?

To je opštepoznata stvar, ali se uporno javno prećutkuje. Božje čudo je bilo, da sam ja u pola dvanaest noći, u ratu, kad nije bilo nikakvih telefonskih veza, uspio dobiti signal iz bijelog svijeta i zamoliti ljude da prenesu moju poruku u Zagreb.

Tamo je bio Miljenko Aničić, direktor „Karitasa“, sa konvojem, i ja sam mu poručio da se ne vraća u Banjaluku bez kiseonika, jer sam čuo na vijestima da su zbog nestašice kiseonika ugrožene novorođene bebe.

Miljenko je nekako sakupio osam boca kiseonika i dobio dozvolu da ga dopremi u Banjaluku.  Dovezao je boce ovdje, u dvorište Biskupije. A onda su neki naoružani uniformisani ljudi, neka paravojska ili policija, preskočili ogradu, dar – mar su napravili. Silom su oteli taj kiseonik i odnijeli ga.

Pa zna li se gde je taj kiseonik završio? Je li stigao u porodilište?

Ne znam. Ispada da nije stigao u porodilište, jer su te bebe stradale. Neko sigurno zna šta se desilo. Ali, meni je žao zbog te djece, zbog njihovih majki. Volio bih da neku od njih sretnem, da kažem: draga mama, ja vas ne poznajem, ali žao mi je, pokušali smo pomoći.

Zašto se o tome šuti?

Pitajte vi to one koji to prećutkuju. Ali, činjenica je da smo mi, građani, tada uspjeli ono što nisu uspjele ni vojske, ni politika, ni međunarodna zajednica. Ali, eto, nismo uspjeli da spasimo djecu.

Hvala vam što ste se toga sjetili, ali to je samo jedan od primjer, kada se prećutkuje i gura u zaborav ono što je dobro.

Prećutkuje se danas u Banjaluci i priča o redovnicima Trapistima, koji su prije više od 150 godina, kad je Banjaluka bila kasaba, ovdje pokrenuli industriju, uveli struju, školovali 5.000 djece, koja su postala vrsni majstori. Danas nam se osporava i pravo na imovinu trapističkog samostana „Marija Zvijezda“.  Pa gdje je tu pravda?! Gdje je zahvalnost za sve što su oni učinili za ovaj grad?

Kada se govori o odnosima predstavnika konfesija i političara u Republici Srpskoj i BiH, najčešće se ističe koliko je biskup Komarica „dobar“ sa Miloradom Dodikom, ili sa Draganom Čovićem. Nedavno ste javno prozvali Čovića, rekavši da on ne vodi računa o svim Hrvatima u BiH, nego samo o nekima. Kakvi su danas, u vrijeme žestoke političke krize, vaši odnosi sa ovom dvojicom političara?

Ja sam prije svega građanim ove zemlje i ovog grada. Uvažavam aktuelnu politiku, uvažavao sam i u doba komunističke Jugoslavije tadašnju vlast. A očekivao sam da i oni mene uvažavaju. Oni su radili kako su radili, ograničavali su nas u našem djelovanju, pogotovo u radu sa laicima i sa mladima.

Kada sam osamdesetih, kao mlad biskup, išao na Sinod u Rim, čim sam se vratio tadašnji je sekretar za vjerske zajednice došao kod mene i rekao mi: “Biskupe, zaboravite šta ste čuli u Rimu, nećemo vam dozvoliti rad sa mladima, niti osnivanje stračakih domova, vrtića i “Karitasa”, to ne dolazi u obzir”.

Ja sam rekao, u redu, poštujem vaš stav, ali ja sam dužan da radim ono što mi nalaže moja crkva i što smo dogovarali sa papom. A on mi kaže, biskupe, mi ćemo vas zatvoriti. Pa u redu, zatvorite, vi imate vlast, možete sad da me vodite, to je vaše pravo. Nakon godinu dana, ti su isti ljudi došli meni i rekli mi da sam bio u pravu. I izvinjavali mi se.

Dobro, to je zanimljiva priča, ali pitala sam vas nešto drugo.

Hoću samo da kažem da se suštinski ništa nije promijenilo. I sada nečija partija, odnosno neko je sam sebe ovlastio da to čini, hoće da odlučuje ko smije živjeti i gdje sme živjeti, ko će biti rob, a ko će imati pravo da bude svoj sa svojima na svome.

Ali, svi ti ovozemaljski samozvani bogovi treba da znaju da političari nisu gospodari naših života, niti vlasnici naroda i države. I ja to javno kažem,  jer je to moja dužnost, kao biskupa, katolika i građanina ove zemlje.

Pa da li se današnji političari ponašaju kao vlasnici naroda i države? I zašto im to narod dozvoljava?

Narodu je slomljena kičma i nema više snage, satrao ga je valjak rata i iznevjerena očekivanja poslije rata. Narod više nema ni snage ni živaca da se nosi sa takvim ljudima, pa se jadni ljudi sklanjaju ili napuštaju zemlju. 

Za stanje u zemlji nije odgovoran narod, nego političari. A još su odgovorniji oni koji su dopustili našim igračima da se ovako ponašaju, a to su međunarodni predstavnici.

Stranci me često pitaju, zašto narod bira ovakve političare. Jednom su mi rekli: ” da na izbornu listu stavite kravu, narod bi zaokružio kravu.” Ali, ljudi ovdje nemaju iskustva i znanja o svojoj građanskoj odgovornosti. A demagoga ima, koliko hoćete. Oni ljude zavedu, navedu ih na krive stavove i razmišljanja, svašta im naobećavaju.

Ja znam reći našim političarima da ih razumijem, da im nije lako, ali ako su nešto obećali, pa to ne mogu ispuniti, neka javno kažu svojim biračima: ne mogu, trpim pritiske, prijete mi, taj i taj mi veže ruke. Bolje je izaći iz politike, pa sačuvati obraz, nego lagati biračima.

Pa laže li biračima, recimo, Milorad Dodik?

On pokazuje na djelu ko je i ko mu šta diktira. A, u njega su se ljudi uzdali da će pomoći ne samo onima koji su ga birali, nego i drugim ljudima oko njih, da žive normalnim životom.

Eto, molio sam mnogo puta i Dodika i druge političare na vlasti: naselite Arape i Kineze u pustu Posavinu, u pustu Krajinu, kad već niste omogućili ljudima, koji su pobjegli zbog rata, da se vrte na svoje. A on mi kaže, nikom mi ne branimo da se vrati. Kao da je to dovoljno! Koliko je političara pozvalo ljude da se vrate? Ko im je poručio: dođite, terebate nam.

Rat koji smo preživjeli, bio je zastupnički rat,  rat velikih sila preko naših leđa. Uhvatili su nas za glave i naveli da udaramo glavu o glavu, dok nam glave ne iskrvare. A drugi su u tome imali svoje interese, kao što ih i sada imaju. To svi naši političari dobro znaju. I zašto onda ne promisle, kome će sutra biti vlast, kad više ne bude naroda?

Svjedoci smo da narod odlazi, masovno, i to upravo u Evropu, koja je zbog svoje politike prema BiH, često na meti vaših oštrih kritika. Šta im to najviše zamjerate?

Nisu vjerodostojni! Navodno se zalažu za to da se u BiH uspostavi pravna država. A meni je mnogo puta potvrđeno, govorili su mi to predstavnici Brisela i Strasbura, da oni ovdje ne žele pravnu državu, nego kontrolisani haos. Oni su to potvrdili i na djelu.

Mi smo moneta za potkusurivanje velikih, to je sramotno, to je porazno. I jasno sam rekao u Evropskom parlamentu da se stidim svoje generacije evropskih političara, jer nisu pošteni, nisu iskreni, nisu jedinstveni, nisu odlučni, niti vjerodostojni.

Oni se zalažu za temeljna ljudska prava, za ravnopravnost svih naroda i zajednica, ali se nisu potrudili da to bude primjenjeno i u našoj zemlji.

Pa šta ste vi preduzeli, jeste li se bunili protiv takvog pristupa?

Molio sam svih ovih godina, još od 1996.: pošaljite nam učitelje demokratije,  civilizacije,  pravne države, neka pouče naše političare, koji su tek bili izašli iz rata, izranjavani i zbrkani, da se nauče abecedi politike. 

Ali, oni nam nisu slali učitelje, nego poslušne izvršioce, koji su radili po diktatu moćnika. A, ni ti koji diktiraju, nisu ni složni. Pa kažu, važno je samo da se u BiH ne ubija, pustite sve ostalo. Pa kad njima, moćnima, bude potrebno, oni će to iskoristiti!

Ima plemenitih ljudi među diplomatama koji su, služeći u BiH, vidjeli naš jad, nevolju i nepravdu. Ali , njihovi su izvještaji  završavali u ladicama.

Kad nam već Evropa i zapad nisu poslali učitelje, da opismene i nas i naše političke lidere, šta biste vi poručili političarima u BiH, a šta svojim vjernicima?

Političarima bih poručio: Nemojte se povlačiti u svoje male, uske okvire eksluzivnosti! Danas je cijeli svijet umrežen, nemojte vi kontrirati cijelom svijetu, izludićete vlastiti narod, naudićete tako čak i članovima svoje partije.

Konstruktivci vuku naprijed, oni koji se povlače i izoluju od drugih čine besmislicu. To nije čovječanstvo. Nije Bog tako zamislio ljudski rod.

Zato očekujem od vjernika, dakle ne samo od katolika, nego od svih vjernika, koji se pozivaju na Boga, da oni s puno više nade idu pred život. Istinski vjernk se ne može povući u mišju rupu i reći „neću da znam za drugoga, zato što je iz drugog naroda, druge partije, što je druge vjere ili drugačijeg svjetonazora!“ Ne može tako!

Ni katolici u Banjaluci i Banjalučkoj biskupiji nisu pobjegli u mišje rupe. Iako smo mi danas ostatci ostataka predratnih katolika, nismo prihvatili nametnuti nam kompleks manje vrijednosti, nego se trudimo da činimo dobro, da unaprijedimo svoju zajednicu i da živimo dostojanstveno i u slozi sa sa svojim sugrađanima.

Dakle, poruka svim vjernicima i svim ljudima je: blago vama, što ste to što jeste i budite to što jeste! Ali, budite u tome iskreni i vjerodostojni.

Dugo ste u službi. Da li došlo vrijeme za vaše penzionisanje i za izbor novog banjalučkog biskupa? I ko će biti vaš nasljednik?

Da, došlo je to vrijeme. Po crkvenom zakonu, nakon Drugog vatikanskog koncila propisano je da, kada navrši 75 godina života, biskup ponudi papi da ga penzioniše, da ga pusti da se na miru pripremi za smrt. I ja sam, to, naravno, učinio. Smatram da je to dragocjena odredba. Ranije se dešavalo da biskup bude bolestan, star, iznemogao, da leži u postelji, a vodi biskupiju.

Sada je omogućeno i nama, biskupima, do dostojanstveno i u miru proživimo posljednje dane. U drugim profesijama se u penziju ide sa 65 ili 67 godina, a nama je radni staž duži, valjda zato što u životu nismo mnogo radili.

Da li će proces izbora novog banjalučkog biskupa još potrajati, ili je to privedeno kraju? Zna li se ko će vas naslijediti?

Ne znam ja, o tome odlučuje papa. Apostolski nuncij u BiH  predlaže kandidate, to je njegova zadaća. A koliko će taj proces potrajti, ni to se ne zna, to je vrlo različito, od slučaja do slučaja.

Moje je da služim, dok novi biskup ne dođe da me odmijeni. Mada sam narušenog zdravlja, vučem koliko mogu povući, trudim se.

Približavam se kraju, i sada, kad sve sagledam, jedino mi je žao mi je što smo, bez potrebe, uprljali svoj vlastiti zajednički stan ovdje u Banjaluci. I žao mi je što naša mala katolička zajednica nema podršku politike. Da smo ostali, kakvi smo bili prije rata, mnogo bismo toga mogli učiniti za svoj grad i svoju zemlju.

Kakvu biskupiju ostavljate svom nasljedniku?

Ostavljam onakvu, kakvu je Bog dao. Imamo što imamo, ali nemamo pravo na beznađe i očaj. Meni su rekli na vrlo uticajnim mjestima u inostrnstvu, da im katolici u BiH smetaju, da nas treba iskorijeniti. Pola tog posla je već obavljeno u ratu, sada je na sceni drugi čin.

Prije dvije godine, kada sam bio kod američkog ambasador u Rimu, on mi kaže: da li želite da budete pod Putinom, ili pod Erdoganom? Tek tako, ni sjeo nisam, ni progovorio, a on meni takvo pitanje.

I šta ste mu odgovorili?

Eh, što ste znatiželjni! Kažem ja, ekselencijo, nemam ja ništa ni protiv Putina ni protiv Erdogana i njih je bog stvorio. Ali uvjeravam vas da veiki broj mojih sugrađana, bez obzira na naciju i vjeru, želi da nas pustite na miru, da budemo dio zajednice kojoj pripadamo, ne od juče, nego kroz stoleća, a to je zajednica evropskih naroda.

Uostalom, kuda idu naši ljudi da rade, ili da počnu život ispočetka? Možda neki idu u Moskvu ili Istanbul, ali je takvih mnogo manje od onih koji idu u Njemačku ili Švedsku. Oni osjećaju da su dio tog svijeta. I rekao sam još tom ambasadoru: ako stvarno želite mir u BiH, pustite nas kraju, što nam stalno krojite kapu bez mjere naše glave.

ZA EVROPU NAŠI LJUDI SU SAMO RADNA SNAGA