Kliker.info

Još 80-ih godina prošlog stoljeća posjećivala je Jugoslaviju, a bila je jedina američka zaposlenica u jugoslovenskom konzulatu u New Yorku gdje je radila na projektu Olimpijskih igara u Sarajevu, kojima je i prisustvovala. Tokom rata u BiH pomagala je izbjeglicama koje su pristizale u Sjedinjene Države (SAD), a radi njih je pokrenula i novinu na bosanskom jeziku.

Kao članica Odbora za vanjske poslove Kongresa, za Glas Amerike je komentarisala krizu u BiH, navodeći da bi trebalo razmisliti o Daytonu 2, te naglašavajući važnost snažnije diplomatske aktivnosti BiH u Washingtonu.

VOA: Vaša veza sa BiH, odnosno sa bivšom Jugoslavijom, datira još iz ranih 80-ih godina kada ste tamo putovali kao studentica. Možete li objasniti kako se ta veza sa regionom razvijala od početka?

 “To je pomalo smiješna priča. Otišla sam na Univerzitet Colgate u Hamiltonu, gdje su se moji roditelji upoznali, ali nisam željela provesti ljeto u Hamiltonu, već sam htjela biti dio studijskih grupa. Uvijek sam željela da putujem u inostranstvo i zanimali su me vanjski poslovi. Otišla sam u studijsku grupu, misleći da bih mogla ići u Italiju i studirati renesansnu umjetnost i arhitekturu, jer sam sanjala da postanem umjetnica. Dok sam čekala u kancelariji za studijske grupe, jedna žena je sjedila preko puta mene i rekla: ‘zašto ne odeš u Jugoslaviju?’. A ja sam otprilike rekla: ‘Jugoslavija – zar nije tamo ubijen Ferdinand?’. Znate, tipično za SAD, to je bilo sve što smo tada znali o Jugoslaviji. Ona je rekla: ‘ne, to je nevjerovatno, trebala bi otići’. Tako da sam imala prvu studijsku grupu u Italiji, a onda sam ljeto 1981. provela u Jugoslaviji i jednostavno sam se zaljubila u cijeli region. Stekla sam mnogo prijatelja tamo, bilo je nevjerovatno, veoma raznoliko i zanimljivo. Zatim sam, dok sam još bila na koledžu, radila u bivšem jugoslovenskom konzulatu u New Yorku kao pripravnica. A kada sam diplomirala vratila sam se i radila za konzulat, kao jedini američki uposlenik, posebno se fokusirajući na pripreme za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. To je bilo jako uzbudljivo. Učila sam hrvatski jezik. Vratila sam se 1984/85. godine, pozvao me zagrebački univerzitet u grupi oko stotinu studenata iz cijelog svijeta. Studirali smo u Dubrovniku tokom ljeta, ko bi to mogao odbiti? Tamo sam odvela roditelje, sestre, drugarice sa fakulteta, moj sin je bio u regionu nekoliko puta.

Posebno sam se uključila kada je 1991. izbijao rat. Zvali su me prijatelji iz svih krajeva bivše Jugoslavije, uključujući i Srbiju, koji su pokušavali izaći i otići u Kanadu. Svi su pokušavali otići zbog užasne prirode tih događaja. Za mene kao osobu koja voli ljude iz cijelog regiona bilo je zaista poražavajuće da se to dešava, užasna situacija. Moj sin je bio student u Centru Jevrejske zajednice u Utici. Povezala sam se s ljudima iz jevrejske zajednice, koji su bili solidarni sa onim što se dešavalo Bosancima, te smo počeli raditi na dovođenju velikog broja bosanskih izbjeglica u Uticu. Moj grad Utica je postao neka vrsta magneta za izbjeglice, posebno za Bosance. Vježbala sam jezičke vještine, posebno sa starijim i novim građanima, pomagala sam im. Kada sam vidjela koliko su se Bosanci dobro snašli u našoj zajednici, koliko su dobrodošli i koliko je sve to bilo sjajno, to je nekako vratilo moju povezanost sa regionom. Napravila sam i prve bosanske novine, na bosanskom jeziku, u svojoj zajednici. Učinili smo mnogo sa centrom za izbjeglice, donirali mnogo novca, puno vremena, kako bismo osigurali da njihova tranzicija u SAD bude dobra. A oni su obogatili naše zajednice na nevjerovatan način. Cijela ta situacija bila je zaista tragična. A sada smo tu, sa puno problema koji se ponovo pojavljuju na Balkanu. Kao neko sa tako dugom istorijom i ljubavlju prema regionu i ljudima, osjećam strast prema tome i imam puno saosjećanja za složenost situacije. Mnogi u SAD ne razumiju da je to kapija između Istoka i Zapada, da su ljudi preživjeli i savladali toliko toga, bilo da su ih kroz istoriju zauzimale imperije ili su preživljavali svakojake zločine. Ovo je dugačka priča, ali mislim da je vrijedno da ljudi znaju koliko sam dugo uključena i koliko pokušavam razumjeti i pomoći ljudima iz regiona.”

VOA: U međuvremenu ste se kandidovali za poziciju u sudstvu, radili u medijima, zatim za jednog zakonodavca, bili u lokalnoj skupštini, a sada ste u Kongresu, što nas dovodi do mnogo ozbiljnijih tema. Dio ste Odbora za vanjske poslove, koji je nedavno održao saslušanje o situaciji na Zapadnom Balkanu. Kako ste vidjeli saslušanje i pitanja o kojima se razgovaralo, posebno u vezi BiH?

Tenney: “Uvijek sam bila pomalo zabrinuta zbog prirode Daytonskog sporazuma, kada se to dešavalo 90-ih. Brinula me je vrsta balansiranja strana u odnosu na stanje moći, posebno s obzirom na posljedice rata i veliki dio zapadne Bosne koji je pripisan Srbima i Republici Srpskoj, naspram bosanskog dijela – i Hrvata u blizini. Znala sam da je to komplikovano. Ali na saslušanju sam predložila da razmotrimo Dayton 2, kako bismo bili sigurni da u smislu vremena koje je prošlo i onoga što se dogodilo nakon Daytona održavamo stvarne ciljeve i principe Daytona. A to je stvaranje harmoničih odnosa. Čini se da se tu u ovom trenutku osjeća napetost.”

VOA: Prije nekoliko dana bila je 26. godišnjica Daytonskog sporazuma, a čini se da je toliko toga ostalo neriješeno, što ste već spomenuli, ili se stvari čak pogoršavaju, korupcija je raširena, retorika podjela je svuda. Iz vaše perspektive, kako je posmatrati kada nešto takvo traje toliko dugo?

Tenney: “Pokušavam da se upoznam sa svim stranama jednačine. Sastala sam se sa Željkom Cvijanović iz Republike Srpske, tražila je sastanak. Nedavno sam se sastala i sa jednom bosanskom grupom u Utici, koja je veoma zabrinuta za očuvanje i zaštitu BiH. Sa hrvatskom stranom se još nisam sastala. Ali voljela bih se sresti sa svima njima, voljela bih da se okupimo i da se pobrinemo da se ne desi nešto – mrzim i da pomislim da će tamo potencijalno ponovo doći do sukoba. Nadam se da stvari neće eskalirati do te tačke. Voljela bih da mogu spojiti mnogo ovih zainteresiranih strana i da ponovo pogledamo tu situaciju. Ali kada sam na saslušanju o Balkanu predložila Dayton 2, State Department je to odbacio. Tako da nisam sigurna kuda Administracija ide, ali mislim da treba da imamo neku vrstu hlađenja i neku vrstu diskusije kako bismo bili sigurni da ćemo deeskalirati svaku retoriku i osigurati da barem gledamo prema naprijed ka idealima o tome šta bi se trebalo dešavati u BiH i pobrinuti se da se to poštuje.”

VOA: Tokom saslušanja specijalni izaslanik Gabriel Escobar spomenuo je plan korištenja proširenih ovlaštenja za sankcije, posebno za korupciju. Koliko su po vašem mišljenju sankcije efikasne i važne kao oruđe američke vanjske politike, imajući u vidu da je 2017. godine sankcionisan lider bosanskih Srba, Milorad Dodik, ali se ništa nije promijenilo; štaviše, on je sada počeo da povlači ovlaštenja sa državnog nivoa i dio je problema o kojem ste već govorili?

Tenney: “Ponekad sankcije, u zavisnosti od njihove prirode i pojedinačne situacije, mogu biti vrlo efikasne, a u nekim slučajevima nisu efikasne. Mislim da je ovo situacija u kojoj trebamo za stol staviti strane kojih se to tiče, sa neutralnom grupom, kako bismo zaista razumjeli gdje leži korupcija, kako možemo spriječiti da se ona događa, koji su njeni pravi razlozi i šta radimo da riješimo problem. Da ne bude zabune, dolazim iz SAD, ali ponekad mediji ne mogu ispričati tačnu priču i osjećam da to zavisi od toga na čijoj strani čitam o čemu se radi. Iako osjećam da je to prirodno urođeno i neodvojivo kada u 49 posto zemlje dominira jedna strana i jedna stranka. To stvari čini pomalo neravnopravnim, kada druge dvije strane nemaju jednakost, uključujući Hrvate, koji su zabrinuti zbog svoje mogućnosti da imaju glas u vladi. Tako da mislim da za sve njih ima puno problema koje treba riješiti. Escobar je apsolutno odbacio Dayton 2, što zastupnik Mike Turner, koji je bio gradonačelnik Daytona u vrijeme rada na sporazumu, spominje svake godine. Mislim da treba ponovo sagledati ekonomsku i političku situaciju – šta se sada dešava u BiH? Kako da unaprijedimo interese svake koalicione grupe u regionu, da deeskaliramo bilo kakvu namjeru sukoba koji bi tamo mogao izbiti, posebno uz mnogo retorike koju čujete? Mislim da je to prava briga. Kontaktirali smo State Department, voljela bih da pokušamo pronaći efikasne načine za neutralisanje oštrih riječi koje smo slušali i postupaka u pokušaju potkopavanja vlasti BiH.”


Bivši predsjednik Donald Trump na skupu podrške tadašnjoj kandidatkinji za Kongres Claudiji Tenney.

VOA: Nedavno ste sa kongresmenom Keatingom bili koautorica dvostranačkog pisma bugarskom ambasadoru, u pokušaju da riješe svoje probleme sa Sjevernom Makedonijom, što bi omogućilo toj zemlji, pa i Albaniji, da započnu pregovarački proces sa Evropskom unijom. Zašto je to važno, po vašem mišljenju?

Tenney: “Da, očito je da smo zabrinuti za cijeli region, pa i za (Sjevernu) Makedoniju. Samo želimo da budemo sigurni da komunikacija postoji, da svaka strana može da komunicira, ostvaruje svoje trgovinske odnose i ima uzajamno korisne odnose, politički i ekonomski, te da ima prilike da napreduje bez nepotrebnog uticaja iz vanjskih izvora. Nažalost, ono što vidite u velikom dijelu Balkana je da se mnoge od ovih država, posebno nakon pandemije, muče ekonomski i postaju zavisne od vanjskih izvora, bilo da se radi o drugim zemljama, o Rusiji u ovoj situaciji u Bugarskoj, a tu su i drugi uticaji. Želimo biti sigurni da to ne ometa našu sposobnost da omogućimo da ove dvije zemlje napreduju, sve dok se pridržavaju poretka zasnovanog na pravilima. Moramo imati poredak u kojem se ljudi pridržavaju pravila, gdje minimiziramo korupciju i osnažujemo demokratske principe koji se tamo dešavaju, bez previše uplitanja. Ne želim da dolazimo kao SAD i da se miješamo, ali mislim da SAD mogu obezbijediti resurse i dati model za ove grupe da rade zajedno. Te zemlje moraju da rade u okviru poretka zasnovanog na pravilima i minimiziraju korupciju, vanjske uticaje i poluge koje se na njih mogu staviti iz zemalja poput Rusije ili Kine. To su pitanja zbog kojih sam napisala pismo sa zastupnikom Keatingom kako bih bila sigurna da Escobar i drugi znaju da smo zabrinuti za održavanje tog poretka u regionu.”

VOA: Spomenuli ste Kinu i Rusiju, spomenuli ste i na saslušanju njihove geopolitičke interese u regionu. Šta vidite kao ključne tačke tih interesovanja? I šta bi SAD trebale učiniti da se tome suprotstave?

Tenney: “Prije svega, ako pogledate Balkan, on je idealan za pristup Mediteranu i Bliskom istoku. Na bivšu Jugoslaviju, čak i do Grčke, gledalo se kao na kapiju između Istoka i Zapada. Dakle, strateški je i geopolitički locirana na mjestu koje bi koristilo Rusiji i Kini. Postoje i interesovanja za minerale u ovim zemljama koji se istražuju i potencijalno eksploatišu, a tu su i ekonomska pitanja, bilo da se radi o radnoj snazi ili o drugim stvarima koje će iskorištavati. Želimo da budemo sigurni da nijedna od ovih zemalja nije pod uticajem i nije u obavezi prema nekim od ovih moćnijih entiteta koji na umu imaju samo vlastiti interes, a ne zaštitu i promociju tih država.”

VOA: Kina se u prošlosti najviše zanimala za ekonomiju. Rusija se bavila i drugim aspektima, političkim, vojnim, tu su i dezinformacije, ona ima snažan odnos posebno sa srpskim stanovništvom u svim zemljama. Ali nedavno su u Vijeću sigurnosti UN-a obje zemlje na neki način zauzele politički stav, protiveći se imenovanju novog visokog predstavnika, čemu su se suprotstavile SAD i druge zemlje, ali nisu htjele ni da visoki predstavnik govori u Vijeću sigurnosti UN-a. Koliko je opasan taj novi razvoj događaja, ako ga tako možemo opisati?

Tenney: “Očigledno je velika zabrinutost da moćne sile, kao što su Rusija i Kina – Kina je vjerovatno najmoćnija u smislu svoje ekonomske i populacijske prednosti, svoje globalne želje da bude svjetski hegemon – očigledno imaju ogroman utjecaj, uz nespremnost da se pridržavaju poretka zasnovanog na pravilima, što je prava misija UN-a, uz okupljanje ljudi. Zato sam zabrinuta kako da radimo sa ovim “igračima” širom svijeta. Mislim da SAD mogu biti snažna sila na takvim mjestima. Znam da mnogi ne vole intervencije SAD-a, ali ne govorim o intervenciji, govorim o pomoći da se osigura da ove zemlje koje su prošle kroz rat, kao što je bivša Jugoslavija, kroz siromaštvo, da isplivaju u tržišnoj ekonomiji, nakon pandemije, sa mnogo problema koje nisu u mogućnosti da riješe same. Ali ako SAD samo odu, uticaj Rusije i Kine će biti zaista razoran. Ne možemo priuštiti da vidimo slom demokratskih principa. To je uvijek bilo teško područje, ali mislim da uz snažno vodstvo, uz promovisanje i zaštitu situacije zasnovane na pravilima, možemo barem deeskalirati. Također, možemo umanjiti potrebu ovih zemalja da gledaju prema Kini i Rusiji. Zato se želim pobrinuti da SAD ne pokazuju slabost i ne izgledaju kao da nas nije briga, jer to je od vitalnog značaja za naše interese i za bezbjednost Amerike.”

VOA: Kako komentarišete to što je BiH jedina zemlja Zapadnog Balkana koja nije pozvana na Samit za demokratiju sljedeće sedmice, kakvu poruku to šalje?

Tenney: “Ne razumijem zašto. Razgovarala sam o tome sa ovom bosanskohercegovačkom grupom prije nekoliko dana i zaista mislim da trebamo apelirati i pritisnuti da se Bosna uključi. Ne znam zašto, jednostavno ne razumijem. Nema apsolutno nikakvog razloga da Bosna ne bude uključena. To je nesretna okolnost jer mislim da ima puno prilika za Bosnu i mislim da moramo biti sigurni da su one zaštićene. Ako postoji razlog, legitiman ili neki drugi, hajde da to popravimo i pobrinemo se da Bosna bude u zajednici demokratija jer ona zaslužuje da bude tamo.”

VOA: Ima li nešto što nismo pitali, a smatrate da je važno spomenuti u ovom kontekstu?

Tenney: “U svojoj ulozi u Odboru za vanjske poslove želim upoznati svaki entitet, svaku državu, svaku frakciju koju mogu. Sastala sam se sa Republikom Srpskom, voljela bih da se sretnem i sa predstavnikom BiH i da se pobrinem da se svi sastajemo. I zato pozivam, ako mogu, ako bi se neko javio u našu kancelariju, mi bismo voljeli da ih ugostimo i imamo sastanak i dovedemo druge članove Odbora za vanjske poslove da razgovaraju o tim pitanjima. Mislim da ih se treba saslušati. Imala sam odličan razgovor u ponedjeljak sa ljudima, sa predstavnikom iz BiH, i osjećam da se njihovi glasovi ne čuju za stolom. Sada ste spomenuli – zašto je Bosna izostavljena? Ali mislim da trebamo biti agresivni i mislim da se Bosna zaista treba sama nametnuti i ući u razgovore. I zato ih pozivam da se obrate mojoj kancelariji, da se jave (Gregory) Meeksu, koji je predsjedavajući Odbora za vanjske poslove, visokorangiranom članu Michaelu McCaulu i svima koji su uključeni, posebno u Evropskom pododboru. Želimo čuti od Bosne. Želimo osnažiti Bosnu. I želimo da bude ravnopravna sa drugim državama na Balkanu.”

(Kliker.info-Glas Amerike)