Kliker.info

„BiH nema vremena za gubljenje: ni u vezi sa reformama koje treba sprovesti u vezi sa 14 ključnih prioriteta, niti sa Ekonomskim i investicionim planom za Zapadni Balkan. To je jedinstvena prilika koju treba iskoristiti“, napisao je komesar Evropske unije za susjedske odnose i proširenje Olivér Várhelyi prilikom svoje posljednje posjete Sarajevu.

Piše : Dino Mustafić (Peščanik)

Tako je ovaj mađarski diplomata nastavio da ponavlja već sto puta izrečene foskule. Ignorisao je da se ovaj put pod posebnim okolnostima vidio sa članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom koji otvoreno i direktno radi na razbijanju države. Dakle, opet je Evropa vrlo kratkovidna i po drugi put izdaje Bosnu. Podsjetimo se: Evropa je četiri godine mirno gledala kako se principi, na kojima se i sama izgradila, ovdje ruše u krvi, nasilju, otimačini i zločinu. Ona i danas razgovara sa istim politikama koje slave rušitelje tih principa i koji su državu BiH pretvorili u najgore mjesto življenja u Evropi.

Dakle, oni se obraćaju onim političarima koji obećavaju kako hoće u Evropu, mada je jasno da neće. Takvi bježe od Evrope jer se boje pravno uređenog prostora u kojem bi njihov politički status bio okončan radi odlaska na dugovječnu robiju. Ali i savremena Evropa živi svoj podvojeni život. U tome jeste i problem odnosa prema političkim problemima u BiH. Ona hoće, a neće. Opet svjedočimo ponovnom vraćanju meke i zasićene Evrope, ono što je 30-ih godina 20. vijeka bilo nazvano „minhenskim mentalitetom“ popuštanja i kompromisa sa zlom. Time se u Bosni izdaje po drugi put u nepunih 30 godina ideja koja je bit Evrope: tolerancija i koegzistencija.

Blazirani osmjesi evropskih zvaničnika koji se obraćaju građanima ove zemlje pokazuju cinične dubine moći njihovih vlada, koje se slažu da je etničko čišćenje i odcjepljenje u etnički utemeljene države jedino rješenje za Balkan. Upravo je Mađarska u potpunosti ogolila svoju politiku u BiH. Premijer Viktor Orban je za partnera u BiH izabrao Dodika, s njim se susreo nedavno u Banjoj Luci, a ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó je u Sarajevu prošle sedmice kazao kako je Mađarska protiv mogućih evropskih sankcija Dodiku.

Janez Janša, premijer Slovenije je saveznik u tom razbijanju BiH, autor crtanja novih karata i granica u Evropi. A Milanović ima otvorene simpatije za akcije Dodika kojeg smatra dobrim momkom. I kao što lucidno zapaža politolog Nerzuk Čurak: „Dok je Zapad spavao, uvjeren u planetarnu snagu svojih demokratsko-liberalnih ideja, Evropska unija je izgubila Zapadni Balkan, Zapadni Balkan je izgubio Evropsku uniju, a kao posljedicu tog obostranog geopolitičkog gubitka dobili smo Rusiju na Palama i u Banjoj Luci“. Dodajmo ovome što i ptice na grani znaju: da je ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa na Balkanu Bosna i Hercegovina. I to već 150 godina. I u zadnjem ratu se ključno razgraničenje između Hrvata i Srba događalo na prostoru BiH, ovaj put na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela. Ovo čemu sada prisustvujemo je samo istorijski refren.

Dakle, desničari su opet pustili svoje zazubice jer osjete miris krvi koju je moguće ponovo proliti u srcu Evrope, Diplomati iz EU dugo godina gledaju na Balkan sa puno predrasuda kao vječni nered. Uvjerio sam se u kontaktu sa mnogim od njih kako misle, a diplomatski ne iskazuju: „Ovdje imamo posla su luđacima, varvarima, s vremena na vrijeme prolijevaju mnogo krvi, ali te ubice rade svoj posao i mi ih moramo prihvatiti. Oni čine ono što treba biti urađeno, drugačije ne može. Probali smo diplomatski, ali ne ide. Zato gledajmo u stranu i zažmirimo pred nepravdom, kršenjem zakona i međunarodnog prava“. Tako je BiH opet ogledalo raznih interesnih sfera svjetskih sila u kojem se ogleda i iskrivljeno lice EU.

Nakon Drugog svjetskog rata EU je postepeno i obazrivo gradila konstituciju jedne ideje u čijoj je pozadini san o ujedinjenom kontinentu, gradila je to kroz institucije, kroz jačanje ekonomske osnove, jačanje koncepta ljudskih prava, jačanje nekih sigurnosnih koncepata i sada je pred izazovom da stane baš gdje treba nastaviti, na Zapadnom Balkanu. I zato jačaju nabačaji radikalnog pesimizma u njenu mogućnost na cijelom Zapadnom Balkanu, što je otvorilo prostor za ekonomski i politički uticaj Rusije i Kine. Očigledno da je i pandemijska kriza sve ubrzala. Preko noći je konstituisana nova Evropa iza nevidljivog zida sa mnogim ograničenjima, od kretanja do poslovanja. Mi smo u ovom slučaju ostali oni stereotipni varvari sa Balkana. To je strašna poruka i pitam se koji je onda smisao Evropske unije?

Gledati mrcvarenje Bosne od strane Dodika kao ruskog poštara režima autoritarne Moskve jeste pobjeda najrigidnijih ideologija, trijumf zla i nasilja. Mislim da u EU nema dovoljno sloge i solidarnosti, čak ni političke pameti da se zaustavi podizanje nevidljivog zida kako bi se odijelio svijet tzv. prve Evrope od svijeta druge, treće Evrope i ostalih. Zar nije izdaja već uslijedila prema Sjevernoj Makedoniji i Albaniji? To je bila jasna poruka koja opet osnažila kod nas najrigidnije konzervativne ideologije nacionalizma. Očito je to i presuda za multietničku Bosnu i Hercegovinu, jer svi vide i osjete momentum u kojem mnoge skrivene ideje izlaze na površinu i u kojem prestaje neka vrsta politički korektnog licemjerstva koje je trajalo 30 godina.

Argumenti onih koji su protiv EU, u ovom slučaju opravdano rastu. Za krhko i ranjeno bosanskohercegovačke društvo to znači gubitak nade i orijentacije. To su bila posljednja utočišta naših zajedničkih vrijednosti u koje smo vjerovali. Ipak, vjerujem u otpor koji je dokazao da se ne može tako lako uništiti istorijska vertikala jednog društva, a bosanskohercegovačko se kroz istoriju pokazalo kao društvo koje ima opasne dionice zla ali i snažne dionice dobra. To što je Bosna i Hercegovina proživjela i preživjela kroz istoriju svjedoči puninu njezine istorijske mogućnosti, svjedoči da to jeste krhko društvo, ali sa neviđenom sposobnošću brzog regeneriranja, tako da se ne mogu lako uništiti njezine ključne vrijednosti.

Ovu zemlju je kroz istoriju uvijek spasilo manjinsko mišljenje na svim njenim stranama. Bosnu i Hercegovinu može spasiti zajedništvo i bratstvo, poput naših partizanskih predaka, koji su i tada spram hegemonističkih težnji komšija i osporavanja njenog republičkog suvereniteta našli pravni okvir jednakosti za sve narode i građane u njoj. Očito se moramo okrenuti sebi i pobijediti na isti način kao partizani, ali nenasilnim putem građanske pobune. Oruđem demokratije da glasamo protiv etabliranih stranaka koji vode ovu zemlju u moralni i ekonomski ambis, izolacionistički mrak i državu pretvorenu u etnički teritorij, parče zemlje mimo civilizacije i progresa.

Bosna je kroz istoriju uvijek bila i ostala čak više i od države: ideja i kultura. Zato se za nju vrijedi boriti do kraja, čak iako ste umorni od svega.

Flaubert je rekao za svoje vrijeme da „nas pomisao na budućnost muči, a da nas prošlost vuče nazad i zbog toga nam sadašnjost klizi iz ruku“.

Sve što znam iz svog bosanskog iskustva jeste da nas neka vrsta utvare bez jasno definisanog oblika posmatra iz budućnosti, ali se naziru obrisi novog lica varvarizma kojem se moramo sami, očito bez pomoći Evrope suprostaviti. Neće nam biti to prvi put.