Kliker.info

Konačno možemo mirno spavati: rata, kažu, neće biti! Nakon što je predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, mudro zaključio da mir u Bosni i Hercegovini opstaje zbog manjka takozvanih materijalno-tehničkih sredstava, isto je shvatio i Visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt.

Piše : Emir Imamović-Pirke (Bljesak.info)

CNN, istina, ima nešto drugačije mišljenje: „Vodeći svjetski analitičari upozoravaju kako je Bosna i Hercegovina na rubu kolapsa, a krizu u toj zemlji opisuju kao najozbiljniju otkako je ondje 1995. godine završio rat u kojem je počinjeno monstruozno djelo etničkog čišćenja i ubijene su hiljade ljudi“.

Intenzitet rata, bilo kojeg i bilo gdje, zavisi uvijek i od toga koliko su strane u sukobu opremljene i motivirane. Početak, međutim, zavisi samo od spremnosti da se politika nastavi drugim sredstvima. Kome god je sada na pamet pala sentenca Alije Izetbegovića o tome da je za rat potrebno dvoje, neka se javi Milanoviću i Schmidtu: teza o neophodnosti druge strane jednako je blesava kao i ova o miru kao posljedici nedostatka vojne opreme. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća oružje je u ondašnjoj SFRJ imala samo njena vojska u tranziciji iz boljševičke u četničku, dakle JNA.

E, ista ta JNA se iz Slovenije povukla za manje vremena nego što traje iole ozbiljniji kulturni festival – istina, ne zbog gubitka moći, već zbog dogovora slovenskog vodstva sa Miloševićem – u Hrvatskoj je potučena do nogu, ovdje, kod nas, nije ostvarila konačni ratni cilj (brisanje granice na Drini), da bi je, nakon što je promijenila ime, otpuhalo i sa Kosova. I puno prije, u rano ljeto 1941., partizanske su jedinice u borbu protiv fašizma krenule sa oko dva pištolja i četiri praćke, a završile kao ozbiljna, pobjednička sila koja je bila u stanju okupirati, recimo, Trst.

Sve je, drugačije rečeno, pogrešno u vjerovanju da u rovove nećemo zato što smo goloruki, pa i ta golorukost. U Bosni i Hercegovini možda nema dovoljno dronova, borbenih aviona, modernih tenkova i ostalih ovovjekovnih sredstava za ubijanje, ali zato ima dovoljno primitivnijeg oružja za prve bitke i kupnju vremena za nabavku haubica i RPG-ova. Svaki kanton u Federaciji, je li tako, tako je, ima svoju policiju, a ona svoje oružje. Ima je, zatim, i veći entitet, baš kao što je ima i manji, Republika Srpska.

Ni tamo, u RS-u, niti ovdje, u FBiH, te policije ne posjeduju sadnice ruža i rekete za stolni tenis već – oružje. Kao, uostalom, i OSA, SIPA, Državna granična služba… Konačno, trokomponentne Oružane snage ne idu u NATO misije, na vojne vježbe ili gađanje – onako, s rukama u džepovima, cigarama u džepu i cvijetom u kosi. Iskustvo se, inače, ruga optimizmu, a naše je takvo da samo neizlječivo naivnim ili jednako neupućenim može pasti na pamet da održavanje mira povezuju sa brojem automatskih pušaka i stanjem borbenih vozila.

Rat u BiH nikada i nije završio, već je prekinut u povoljnom historijskom trenutku, ali na takav način da su svi njegovi domaći akteri povjerovali kako će za pregovaračkim stolovima i skupštinskim odlukama kojima se prikriva klasično političko nasilje promijeniti ono što je određeno vojničkim čizmama i granatama većeg kalibra. Zato mi i ne živimo u miru, već u bosanskohercegovačkoj inačici hladnog rata koji, srećom, još nije dovoljno podgrijan. „Rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća jest onaj koji ga se ne sjeća.

Dakle, nema više vremena za stare mrtve, novi dolaze kao na traci, tako smo brižljivo naučili svoju mladost da smo bili samo mi u pravu, da voli smrt. Pa, eto, tu je…. Ako je netko zaboravio američke ili njemačke tenkove na pijaci Arizona, imat će, čini se, priliku da ih opet vidi… Ima djece za rat. Oni sada imaju svoju malu djecu, ali su istrenirani paranoidnim nacionalizmom da i njih pripreme. Bijesni, bijedni, poniženi, nikako nisu u stanju da detektiraju tko ih to tri desetljeća vara. Život nam je prošao u ratu i čekanju na rat. Ljudi koji su rođeni devedesetih meni objašnjavaju kako je ovdje bilo. I uzalud je govoriti. Očajno je.

Drugo je doba, sad nije više ni važno što se sreću krvnici i žrtve, jer su oboje starci. Sad se sreću budući krvnici i buduće žrtve. Mladi i zdravi kao ruže, kazao bi kino pjesnik“, rekao je u nedavnom intervjuu za Bljesak Darko Cvijetić, nagrađivani književnik, pozorišni režiser, glumac i dramaturg, ali i, što je naročito važno, veteran posljednjeg rata u BiH. Naša je sudbina toliko krasna da i to što ne ratujemo ne zavisi od bosanskohercegovačkih naroda i njihovih političkih elita, već od toga što smo samo sitan kusur u velikim igrama moćnih sila koje balansiraju između svojih interesa i tuđih ambicija, između predvidljivih, kratkoročnih posljedica sukoba i nepredvidljivosti onih dugoročnih.

    Tako nije od prekjučer ili od prije tri mjeseca, već puno duže. I tako će biti još jako puno godina. A kada one prođu… U sretnom raspletu će neke generacije u dalekoj budućnosti biti spremne na pregovore bez fige u džepu i puške zakopane u dvorištu, a u onom drugom će se, naravno, historija ponoviti. No ne kao farsa, već kao nova sezona tragedije.