Kliker.info

Kolonom sjećanja u Vukovaru u kojoj je bilo oko 70 hiljada ljudi obilježena je 18.11.2021. godine 30-ta godišnjica najtežeg i najtužnijeg dana u hrvatskom Domovinskom ratu, dana pada Grada heroja Vukovara. U ovoj Koloni sjećanja je bio cijeli državni vrh Republike Hrvatske, od predsjednika Zoran Milanovića, premijera Andreja Plenkovića, predsjednika Sabora Gordan Jadroković, do drugih najvećih hrvatskih dužnosnika.

Piše : Satko Bitanga 

Ove godine oni su se u ovom sastavu u Koloni sjećanja u Vukovaru pojavili prvi put zajedno. U istoj Koloni sjećanja je bio i Boris Milošević iz Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), koji je i potpredsednik hrvatske vlade, kao i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

Nažalost, ni ove, kao ni ranijih godina, niko od zvaničnika iz Republike Srbije i Republike Srpske nije prisustvovao ovom događaju. A trebali su i morali su, i to ne samo oni!

Nadati se da će se to u budućnosti kad tad desiti, jer gdje su god mjesta masovnog stradanja i zločina i gdje su god masovno i sistematski ubijani nevini ljudi, bez obzira iz kojeg su naroda, koje su nacije i religije, tim tužnim godišnjicama i komemorativnim skupovima bi trebali zajedno prisustvovati politički predstavnici iz svih samostalnih država nastalih na području bivše Jugoslavije, posebno iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. To se naročito odnosi na Vukovar, Srebrenicu i Jasenovac, kao simbole najvećih zločina i stradanja nevinih ljudi na prostorima ove tri države. Više bi pridonijeli međusobnom pomirenju, oprostu i poštovanju između Hrvata, Bošnjaka, Srba i svih državljana ove tri zemlje zajednički dolazak u Vukovar, Srebrenicu i Jasenovac predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i članova Predsjedništva BiH Željka Komšića, Milorada Dodika i Šefika Džaferovića, nego sve domaće i svjetske rezolucije, saopštenja, njihovi sastanci i moguće sankcije. Do njih je!  

Samo na takav način može se doći do istinskog pomirenja među svim našim narodima i našim državama, jer priznati zločine koje su počinili pojedini pripadnici bilo kojeg naroda i iz bilo koje države nad bilo kojim drugim pojedincima i nevinim ljudima nije ni izdaja, niti sramota, nego istinska hrabrost, čojstvo i herojstvo! A svi odgovorni za počinjene zločine, svi direktni izvršioci i svi oni koji su organizirali i naređivali zločine, kao i svi drugi koje te zločine još uvijek ne priznaju i ne osuđuju, nego ih neljudski prikrivaju, umanjuju, relativiziraju i perfidno podržavaju, a ratne presuđene zločince iz “svog naroda” slave kao nacionalne heroje, trebaju biti sudski kažnjeni, stavljeni na “stub srama” i bačeni na smetljište povijesti/istorije/historije. Jer ako političari iz svih država bivše Jugoslavije mogu zajedno sa drugim svjetskim političarima prisustvovati komemoracijama kao npr. u Mauthausenu ili Auschwitzu, ne vidim nikakav opravdan i razuman razlog da to ne mogu u Vukovaru, Srebrenici i Jasenovcu. Svima nama je ova ljudska katarza što prije potrebna, jer samo tako će se zadovoljiti pravda i odati dužna počast svim nevinim žrtvama, kako u ovim zadnjim, tako i u prethodnim ratovima, te samo nakon toga možemo početi raditi i živjeti kao normalni ljudi i kao sav demokratski i civiliziran svijet. Svi mi još uvijek uzaludno godinama čekamo da se u svakoj od ovih sedam novonastalih, samostalnih i suverenih država na prostoru nekadašnje zajedničke nam države Jugoslavije napokon pojavi bar po jedan Willy Brandt!

Nažalost, sve do sada se ne zna ni tačan broj ubijenih, ranjenih, zarobljenih i nestalih vojnika i civila sa obje strane tokom bitke za Vukovar, jer se i sa tim ciframo iz političkih razloga manipulira. Zavisno da li su izvori o broju žrtava iz Hrvatske ili Srbije brojke su veoma različite, jer uglavnom se u jednoj državi iz raznih razloga one povećavaju, dok se u drugoj državi isti ti podaci iz drugih razloga smanjuju, a i obratno prema potrebi. A nevine žrtve su samo nevine žrtve, te bar sa njima ne bi trebalo biti bilo kakve političke manipulacije, politizacije i pokušaja zloupotrebe. Nažalost to se stalno dešava, pa do danas tj. nakon 30 godina bitke za Vukovar još uvijek posmrtni ostaci mnogih njegovih branitelja i ubijenih civila nisu pronađeni i za njima se i dalje traga.

Tako, prema specijaliziranom hrvatskom portalu “Domovinski rat On Line” ukupan broj smrtno stradalih vojnika HV-a procjenjuje se na oko 2500, od čega je oko 900 poginulo tokom samih borbi u Vukovaru, njih oko 600 je ubijeno nakon pada grada, a ostalih oko 1000 je stradalo u borbama na širem području Vukovara. Prema istom izvoru, oko 7000 civila i vojnika završilo je nakon pada grada Vukovara u logorima u Srbiji, poginulo je oko 1000 civila, od toga 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), ranjeno je oko 2500 osoba od kojih su 570 ostali trajni invalidi, dok je bez jednog ili oba roditelja ostalo 858 djece.

Na drugoj strani, zavisno od toga da li su podatke o žrtvama objavljivali u Srbiji ili Hrvatskoj, ukupan broj stradalih vojnika tzv. JNA na širem području Vukovara procjenjuje se na broj od 1100 do 8000 poginulih, kao i na cifru od 2500 do 15000 ranjenih ljudi. Procjene o materijalnim vojnim gubicima tzv. JNA kreću se između 110 do 600 uništenih tenkova i oklopnih vozila, te od 3 do 23 uništena aviona i helikoptera.

Kako se i sada u Vukovaru manipuliše sa brojem žrtava, tako isto se godinama čini i sa brojem nevino ubijenih ljudi u Srebrenici i Jasenovcu. Statistika je jedno, a tačne brojke nevinih žrtava su nešto sasvim drugo. Zajedno su ti brojevi veoma hladni i suhoparni, te bi baš zato trebalo prepustiti da tačne brojeve nevino ubijenih ljudi utvrde objektivni domaći i strani povijesničari/istoričari/historičari, a nikako političari. Samo ljudi su živa bića i njihovi životi su jedino važni i bitni, a ne brojevi i statistika. Nažalost, većina današnjih političara u BiH, Hrvatskoj i Srbiji se i dalje bave samo načinom kako da se dodvore svojim biračima, te na taj način nastoje da ostanu i dalje na vlasti, a za to im čak služe i nevine žrtve i sudski presuđeni ratni zločinci, kao i spomenici i murali posvećeni tim ratnim zločincima, ali i mnoge komemoracije i spomenici nevino ubijenim ljudima. Svi oni, a i svi mi, bi trebali znati, da samo jedan jedini nevino izgubljeni ljudski život i samo jedna jedina puštena majčina suza za njenim ubijenim djetetom nemaju cijenu, jer su puno vrijedniji od svih ovih materijalnih i vojnih gubitaka ili dobitaka, raznih komemoracija, murala i spomenika.

Zato, ne ponovio se nikada nikome više ni Vukovar, ni Srebrenica, ni Jasenovac….niti bilo koji grad i mjesto gdje su od bilo koga i iz bilo kojih razloga nemilosrdno, zvjerski i neljudski ubijani civili i mnogi nevini ljudi. Za rat, ratne zločine, holokaust, genocid… nema, niti može biti bilo kakvog opravdanja i oprosta, kako za njihove ideologe, planere, organizatore i izvršioce, tako isto i za njihove negatore i zaštitnike bez obzira o kome se radi.