Kliker.info

Kada je osnovana Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine – 29.06.1990., dakle nakon SDA i HDZ-a – njeni su lideri i članovi odmah krenuli raditi na tome da Bosne i Hercegovine, a posebno nezavisne Bosne i Hercegovine, ne bude. Nagodni i otvoreni za svaku vrstu dogovora koji mora završiti onako kako oni žele, bili su ili za ostanak cijele BiH u Miloševićevoj Jugoslaviji, za njenu podjelu na tri dijela sa mogućnošću odvajanja svake etno-teritorijalne jedinice ili, najprije, za rat.

Piše : Emir Imamović Pirke (Bljesak)

„Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje“, najpamtljivija je rečenica prvog predsjednika SDS-a, ratnog zločinca Radovana Karadžića. Izgovorio ju je nekih petnaest mjeseci nakon formiranja političke organizacije koju su tadašnji predstavnici SDA pozdravili riječima: „Dugo smo vas čekali“.

U suštini, SDS BiH nije osnovana kao bosanskohercegovačka stranka, već kao nastavak istoimene organizacije koju je u Hrvatskoj napravio šibenski psihijatar Jovan Rašković, navodni vođa srpske pobune u susjedstvu, a zapravo samo terenski izvršilac radova planiranih u Beogradu. Oba SDS-a su, dakle, bila isturena odjeljenja velikosrpske hegemonističke politike, funkcionirajući kao politička krila vojne hunte kojom je komandovao Milošević. Šta je, kako i zašto bilo sa hrvatskim SDS-om i Bosnom i Hercegovinom u godinama koje su uslijedile, to znamo.

A znali su i razni međunarodni predstavnici od kojih je jedan, možda i najvažniji, Richard Holbrooke, na dejtonskim pregovorima Aliji Izetbegoviću ponudio ukidanje SDS-a. Tadašnji čelnik SDA i predsjednik Predsjedništva BiH je rekao da nema potrebe i da je važno ukloniti Karadžića, dok će se on već dogovoriti sa njegovim nasljednikom, kasnije osuđenim ratnim zločincem, Momčilom Krajišnikom. Čudna je, uzgred, bila njihova veza: takva da su na rastanku 1992. godine razmijenili poklone!

Od kraja rata do evo sada svašta se dogodilo sa Srpskom demokratskom strankom: čelnici su joj smjenjivani zbog pomoći u skrivanju Radovana Karadžića, zabranjivan im je politički rad i iz stranke su isključeni svi članovi osuđeni pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu. I da, u međuvremenu je tadašnji predsjednik SDS-a, Dragan Čavić, Srbe u Republici Srpskoj suočio sa Srebrenicom, ali i predao vlast Miloradu Dodiku koji je drugi premijerski mandat dobio kao čelnik stranke koja je SDS-u bila opozicija!

Do prvog je, čisto da se podsjetimo, stigao na tenkovima SFOR-a, a sve ostale je osvojio na izborima prije i poslije kojih je zvučao i zvuči kao da je progutao Karadžića, Mladića, Krajišnika i Biljanu Plavšić, sve bez priloga. „Trebaju nam normalne politike, ne trebaju nam oni koji raspiruju strasti i vode nas u jednu opasnu situaciju“, rekao je prije neki dan Mirko Šarović, predsjednik Srpske demokratske stranke. Da, iste one Srpske demokratske stranke osnovane krajem juna prije tri decenije, stranke koja od stare sebe ima grb, skraćenicu i, dobro, sigurno nešto od članstva sa kojim se krenulo u pakao.

Uglavnom, taj SDS je, uz Partiju demokratskog progresa i druge, manje opozicione stranke u Narodnoj skupštini RS-a, ono što BiH iz ove, razlikuje od BiH s kraja 1991. i proljeća 1992. godine. Tada, na početku krvave decenije jednako krvavog stoljeća, Karadžić je imao gotovo plebiscitarnu podršku Srba u Bosni i Hercegovini i za njim su, u izgradnju paradržave i njenih institucija, krenuli i mnogi od srpskih poslanika iz drugih stranaka.

Dodik, osim što iza sebe nema JNA, Srbiju jaču od ove i sestrinsku, do zuba naoružanu stranku u Hrvatskoj, nema ni podršku unutar RS-a. Sasvim suprotno, tamošnja opozicija, čiji su nosivi stubovi SDS i PDP, ne samo što jača, već se od vlasti razlikuje u programskim ciljevima i, u ovom slučaju, razumijevanju političke realnosti.

Počasni predsjednik PDP-a Mladen Ivanić je uvijek bio, dok je Mirko Šarović ili bio ili postao, sada stvarno nije važno, više realista nego nacionalista. Vrlo je vjerovatno da ni on emotivno nije protiv odvajanja RS-a ili barem vraćanja nadležnosti sa državnog na entitetski nivo, samo što zna da je „Republika Srpska historijska realnost“ u Bosni i Hercegovini kao „historijskoj realnosti“, ali i da su još uvijek – i bit će i dalje – veće šanse da se promijeni prvo, a ne drugo. To „veće“, naravno, treba shvatiti uslovno, jer su šanse za oboje gotovo ili apsolutno nikakve.

Šarović i ostatak vrha SDS-a znaju da je Republika Srpska – kao dio BiH – maksimum koji se mogao postići, te da sve egzibicije poput Dodikovih Srbe mogu odvesti prvo u rat, pa za pregovarački stol za kojim će se betonirati nova, po RS nepovoljnija terenska i politička realnost. Ponajviše zato se SDS ovako junački bori protiv Dodika, kao što su se svih ovih godina borili protiv bilo kakvog čačkanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, svjesni da iz tog procesa Federacije ne može izaći nepromijenjena, a Republika Srpska ostati netaknuta.     Tako je, eto, entitet koji je nastao iz nacionalizma i u kojem je jednoumlje vladalo, a zločini bili sredstvo opravdano ciljem, postao onaj dio Bosne i Hercegovine u kojem se pozicija i opozicija razlikuju u ključnim pitanjima sadašnjosti.

Istina, nikada SDS, baš kao ni Dodik, rat u BiH neće definirati kao agresiju, teško da će isti taj SDS srebrenički genocid tako i imenovati, niti će Šarović ili ko god ga jednom zamijeni prihvatiti ona rješenja koja Republiku Srpsku čine srpskom samo formalno. Ipak, između Dodikovog pokušaja osamostaljenja bez priznanja samostalnosti i SDS-ove politike mirenja sa dejtonskom realnošću, daleko je veća razlika nego ona između agendi SDA i, recimo, Naroda i pravde ili između HDZ-a i HRS-a.

Jednako tako, SDS-ova vizija skore, ma bilo kakve budućnosti BiH, se u putu ne sreće sa HDZ-ovim, HRS-ovim, SAD-ovim, SDP-ovim, bilo čijim, nazovimo ga, federalnim viđenjem sutrašnjice. Dugoročno to, naravno, može značiti svašta, ali je kratkoročno spasonosno, jer da Dodik ima opoziciju kakvu je imao Karadžić, mi ne bi išli u ratni pakao, već bi u njemu uveliko bili.