Kliker.info

Zhvaljujući članu predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku i njegovim beogradskim i moskovskim mentorima, ratne igre na Zapadnom Balkanu posljednjih sedmica dobijaju na intenzitetu. Evropski parlamentarac Majkl Galer je u dramatičnom govoru nedavno upozorio da ,,konkretni koraci ka secesiji Republike Srpske, koje preduzima nacionalistički lider Milorad Dodik, moraju upaliti sva zvona na alarm“. Da li je uspavani i nezainteresovani Brisel uopšte čuo poslanika Evropskog parlamenta; jesu li se evropska zvona konačno upalila?

Profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Mostaru, redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH dr Slavo Kukić, u intervjuu za Pobjedu kaže kako nije siguran da je međunarodnim centrima moći, Vašingtonu i Briselu prije svih, jasno o čemu je ovdje riječ.

„Trenutno su informacije iz Vašingtona više obećavajuće: i ozbiljne najave Bajdenovog specijalnog izaslanika, i ono što je o sankcijama bosanskohercegovačkim političarima pred Senatom izjavio budući ambasador u BiH, i pravac djelovanja u reformi Izbornog zakona kojeg daje naslutiti gospodin Palmer… No, ni njih ne možemo uzimati zdravo za gotovo. Takvih signala smo se naslušali i krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina od tadašnjeg ambasadora SAD u Beogradu, ali nikada nismo dočekali i konkretne mjere kojima bi bilo preduprijeđeno ono što se u krvavim ratnim godinama događalo. Drugim riječima, za sigurne sudove je, bojim se, još rano“ – kaže profesor Kukić.

POBJEDA: Galer je pozvao Ured Visokog predstavnika i EU da objave zajedničko saopštenje u kojem će najoštrije osuditi predstojeće glasanje i proglasiti ga nezakonitim. Je li bilo zajedničke reakcije?

KUKIĆ: Ured Visokog predstavnika se zadnjih 10-12 godina mnogo češće ponaša kao vanjski promatrač, a mnogo rjeđe kao dio ukupnog dejtonskog paketa, koji je u ime UN-a zadužen za stabilizaciju BiH. Na tom fonu je ostala i najnovija reakcija u vezi s prijetnjama Dodika i njemu sličnih: jalovo saopćenje u kojem se, gotovo neobavezujuće, podsjeća na ovlasti države i entiteta. I – točka. A temeljem dosadašnjeg iskustva, Dodik to ne može shvatiti drugačije do zelenim svijetlom za nastavak sulude politike destrukcije.

POBJEDA: Hoćete da kažete da je Brisel i te kako odgovoran za destabilizaciju regiona?

KUKIĆ: Veoma je odgovoran. Zadnjih nekoliko godina ponavljam da takva politika EU nije iznenađenje i da su prevelika očekivanja od Brisela krajnje neutemeljena.

POBJEDA: Zašto?

KUKIĆ: EU je konglomerat veoma različitih, nerijetko i međusobno suprotstavljenih interesa njezinih članica koji se, u pravilu, pretpostavljaju interesima EU kao cjeline. Ovo se odnosi i na interese najmoćnijih članica EU, ali i na suprotstavljene pristupe njenih starih i novih članica. Ne vidim, uostalom, puno dodirnih točki u pristupima starih i novih članica, mislim onih koji su u EU uselili iz zajednice bivših „socijalističkih“ zemalja. Naprosto je nemoguće u isti koš gurati Mađarsku, Poljsku, Bugarsku s Njemačkom, Francuskom…

Sve to umanjuje snagu EU i nerealnim čini bilo kakva očekivanja od nje.

POBJEDA: Politico je nedavno optužio komesara za proširenje EU Olivera Varheljija da sa uskim krugom svojih saradnika u zvaničnim dokumentima EU ublažava djelove koji se odnose na probleme demokratije u Srbiji. Kome se na ovaj način nanosi veća šteta – EU, regionu ili samoj Srbiji?

KUKIĆ: Ništa čudno u ponašanju Varheljia, bliskog suradnika Orbana, radikalnog nacionaliste koji je i sam opijen idejom Mađarske iz prošlih vremena i koji, suprotno temeljnim vrijednostima EU, gura u kola srbijanskog predsjednika i nacionalističko-populističkih velikodržavnih ideologija. Takvo ponašanje ne pomaže nikome. Naprotiv, nanosi ogromnu štetu ideji ujedinjene Evrope kao izravan udar na prijemčivost EU kod običnih ljudi ovih prostora. Također, u samoj Srbiji je vjetar u leđa suludim SANU-ovskim garašaninovsko-ćosićevskim idejama o svim Srbima u stoj državi.

POBJEDA: Vjetar u leđa je i Dodiku, koji kaže da je 2011. godine EU ,,dala pravosuđe na poklon u zamjenu za odustajanje od referenduma“. Očekujete li sada novu trgovinu Brisela i Dodika na štetu BiH?

KUKIĆ: Upitno je može li ta vrsta trgovine, uz sve zamjerke koje prema politici EU imam, proći u Briselu. No, nije upitno da je tome sklon Milorad Dodik: trgovina je stil njegova političkog života. Sva zaoštravanja koja je prakticirao u prethodnih četvrt stoljeća temelje se na logici – iziđi s maksimalističkim zahtjevima, izazovi turbulencije i trguj kako bi od startnih zahtjeva dobio bar nešto. I s tim pristupom je u pravilu i dobivao ono što je, objektivno, bilo izvan normalnoga.

Uostalom, na toj logici se temelje i najnovije prijetnje razgradnjom BiH. Zna Dodik, dakako, da sve to ne može proći. Ali, njegova igra počiva na očekivanju da logikom ucjena dobije bilo što. Na to upućuje i izjava Vučića nakon najnovijeg beogradskog sijela s Dodikom da su njegovi potezi iznuđeni odlukama Ustavnog suda BiH u vezi sa šumama i poljoprivrednim zemljištem – i ako bi se to vratilo RS-u, Dodik je spreman i za razgovor o funkcioniranju institucija BiH.

Brisel demantovao Dodikove navode

POBJEDA: Blefira li Dodik kada kaže da bi sedam zemalja EU priznale RS?

KUKIĆ: Nisam posve siguran da sve treba svesti na Dodikovu blefersko-kockarsku logiku. Istina, Brisel je demantirao te navode i snažno podržao suverenitet BiH. Što bi, međutim, uradili desničari iz zemalja bivšeg komunističkog lagera vrlo je upitno. Uostalom, ono što je u zadnjih godinu dana s non paperima radio slovenski premijer, što kontinuirano rade zemlje Višegradske grupe, daje za pravo razmišljati da u njihovim kabinetima isključiti ne treba ni potporu idejama o disoluciji BiH.

POBJEDA: Želi li uopšte Dodik disoluciju BiH? Jer, 12. oktobra kaže da neskriveno radi na projektu samostalne RS u okviru dejtonske BiH, a desetak dana kasnije, u intervjuu za njemački „Der Spiegel“, da nije za secesiju entiteta RS, ali i da Srbi ,,ne žele živjeti u muslimanskoj BiH“.

KUKIĆ: Jedina konstanta kod Milorada Dodika je makijavelizam, koji ga održava u sedlu vlasti. Zbog toga je iz pozicije reformiste Ante Markovića i zaljubljenika u ideju socijaldemokracije evoluirao u velikog Srbina, a sutra je, zatreba li, spreman na glavu staviti fes i objašnjavati Srbima da je fes dio njihove narodne nošnje. U tom kontekstu, dakako, treba razumjeti i najnoviju mu floskulu o samostalnoj RS u okviru dejtonske BiH.

POBJEDA: Što to znači?

KUKIĆ: Maksimalno skraćeno, znači status quo, koji Dodiku garantira opstanak u sedlu vlasti i moći i, što je još važnije, čuva ga od mjera pravne države zbog onoga što je prethodnih petnaestak godina činio. A činio je sve ono što se demokratskom svijetu razumijeva alkaponeovskom pljačkom i zbog čega se svugdje gdje ima pravne države završava na istom mjestu – u zatvoru.

Kad ovo kažem, tvrdim da je dio njegovih priča o pravu RS-a da se pridruži matici zemlji najobičniji spin – i da bi, ako bi mu bilo ponuđeno, takav scenarij rezolutno odbio.

POBJEDA: Zašto mislite da bi odbio?

KUKIĆ: Zato što bi pridruženjem RS Srbiji Dodik izgubio na bilo kakvom značenju, a ono što je činio bi ga, prije ili kasnije, dovelo pod udar pravne države. Dodiku odgovara samo ovakvo stanje – političko talasanje i prijetnje otcjepljenjem, jer njima održava tenzije koje mu omogućuju nastavak zaglupljivanja svjetine i održavanje na vlasti usprkos svemu što je prethodnih petnaest godina činio. A činio je sve ono što mu je građane entiteta RS tjeralo na pakiranje kofera i traženje sreće na drugim meridijanima, a njemu i članovima njegove obitelji punilo džepove.

POBJEDA: Ima li Milorad Dodik podršku Beograda?

KUKIĆ: Naravno. Ipak, mislim da ciljevi Dodika i Aleksandra Vučića nisu kompatibilni.

POBJEDA: Kako nisu?

KUKIĆ: Vučić treba Dodiku kako bi pričom o „srpskom svetu“ održao status quo u BiH; Vučiću treba Dodik jer on ni danas nije odustao od ideje velike Srbije. Naravno, druga su vremena i za tu se ideju ne može boriti kako se borio u prvoj polovici devedesetih. No, u novim uvjetima je, zajedno sa SANU i SPC, razradio novu strategiju. Srbija, tobože, igra igru očuvanja vlastitoga teritorijalnog integriteta, a sa zemljama u susjedstvu želi izgrađivati dobrosusjedske odnose. U stvarnosti, međutim, u svim tim zemljama – BiH, Crnoj Gori i Kosovu – Srbija ima domaće udarne ešalone koji, uz izgovor o ugroženosti Srba, čine sve čime te zemlje i njihove institucije devastiraju za račun „srpskog sveta“ odnosno sanuovske ideje „svi Srbi u jednoj državi“.

POBJEDA: Je li predsjednik Vučić više u stanju da kontroliše Dodika?

KUKIĆ: Za sada ga apsolutno drži pod kontrolom. Ali, budite sigurni da će ga, dođe li u situaciju da zbog ideje velike Srbije i sam mora biti prinesen na oltar žrtve, Dodik „otpepati“ kao što je prije petnaestak godina, kad je od njega zatražio da se povuče s pozicije predsjednika HDZ BiH, Čović „otpepao“ Ivu Sanadera.

A Čović i Dodik su isti mentalni kod i iz istog su sistema vrijednosti – crkoše zbog ljubavi za vlastitim narodom, a pljačkaju ga kako ga pljačkao nije nitko u prethodnih nekoliko stoljeća.

POBJEDA: Ko bi Dodika mogao zaustaviti?

KUKIĆ: Bilo bi dobro ako bi ga zaustavili birači. U taj scenarij, nažalost, nisam specijalno uvjeren, iako ga i ne isključujem kao mogućnost. Jer, ni danas nije upitna potpora koju ima u biračkom tijelu, a ni izborni inženjering koji je doveo do savršenstva i zahvaljujući kojem isključuje mogućnost iznenađenja.

Isključi li se, pak, biračko tijelo, ostaje jedino snaga svjetskih centara moći. No, ni oni više nisu homogena cjelina. Naprotiv, višepolarnost je nova svjetska stvarnost koja se prelama i preko leđa BiH. Jer, Rusija je danas faktor čiji se utjecaj na procese u BiH ne može isključiti, a bojim se da je guranje u leđa destrukcije BiH dio njezine geopolitičke igre.

Sve u svemu, okršaj s Dodikom neće biti ni malo jednostavan. Hoće li izglede na uspjeh povećati ovo što danas radi opozicija u RS-u ostaje za vidjeti. Što se mene tiče, navijam za opoziciju, kakva god da je.

POBJEDA: Iznenadila Vas je uzdržanost opozicije u entitetu RS u odnosu na Dodikov radikalizam?

KUKIĆ: Generalno, može se reći da je prethodnih godinu-dvije njihova djelovanja obilježila uzdržanost zbog straha da im ne bude prišiveno obilježje srpskih kvislinga. No, moglo bi biti da tome dolazi kraj. Jer, u vezi sa Zakonom o Agenciji za lijekove RS-a opozicija je dala do znanja da Dodikovu avanturističku politiku ne namjerava slijediti. Nastavi li s istim odnosom, izvjesno je da će to Dodiku stvarati sve veće probleme, posebice ako snažnije budu prokazivali njegove kriminalne radnje. A to, očito, sve ozbiljnije čine.

POBJEDA: Što je sa Dodikovim saveznikom, predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem? Imate li utisak da je tema Izbornog zakona, na kojoj Čović insistira, privremeno skinuta sa dnevnog reda?

KUKIĆ: Ne, nije skinuta. Čović će do zadnjega „jahati“ na krilima promjena Izbornog zakona, koje je sam predložio. Pomoći neće ni presude Evropskoga suda za ljudska prava, ni neodobravanje Evropskoga parlamenta, ni rezerve SAD. Jer, promjene na kojima inzistira Čović su garancija da neće biti na udaru pravne države zbog kriminala koji mu se svakodnevno pripisuje, a i da će, sebi i partiji kojoj je na čelu, osigurati ekskluzivitet nastupanja u ime bosanskohercegovačkih Hrvata.

Kako će to završili vidjeti ćemo. Indikativno je, međutim, da u zahtjevima koji praktično znače dalju dezintegraciju BiH, ali i dalju diskriminaciju njezinih građana, Čovića bezrezervno pomaže Dodik. To upućuje na zaključak da su im akcije koordinirane i da je očuvanje postojećeg status quoa poveznica koja između njih djeluje kao magnet.

POBJEDA: Koliko (ne)stabilnosti BiH doprinosi državni vrh susjedne Hrvatske?

KUKIĆ: Odgovornosti za političku nestabilnost BiH se državni vrh Hrvatske ne može osloboditi. Naprotiv: sve što se događa potvrđuje da nakon prijema u članstvo EU 2013. Hrvatska sve intenzivnije skreće udesno, i da je, kada je riječ o BiH, njezina politika sve više nalik na onu iz prve polovice devedesetih – na politiku tuđmanizma. Više akteri te politike, kao i politike Srbije, nisu Tuđman i Milošević, ali jesu njihovi idejni sljedbenici, Milanović, Plenković i Vučić – kao što su uloge Karadžića i Bobana ovdje, u BiH, preuzeli Čović i Dodik.

POBJEDA: Predsjednik CK SK Srbije Marko Nikezić je 1970. godine u Sarajevu kazao da Srbija neće biti staratelj i patron Srbima van Srbije. Nekoliko decenija kasnije, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić Hrvatima u BiH je poručio da njihov glavni grad nije Zagreb, nego Sarajevo. Vidite li u Srbiji i Hrvatskoj lidera koji bi bio u stanju da izgovori nešto slično?

KUKIĆ: Iskreno, u ovom momentu takvih ličnosti nema ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Preciznije, ima ih, ali im politička težina nije takva da bi ih se moglo očekivati na samom vrhu državnih piramida ni istočnih ni zapadnih susjeda. Drugim riječima, s takvima kakvi su, nama u BiH se je „nosati“ i u bližoj budućnosti. Iako, ruku na srce, nisu personifikacije zla u BiH jedino Dodik i Čović. Naprotiv, ništa manje otrovan nije ni velikobošnjački nacionalizam s Bakirom Izetbegovićem i SDA na čelu kolone.

BiH i Crna Gora su danas u fokusu velikosrpskog projekta

POBJEDA: Nastavi li sa svojom secesionističkom agendom, Dodik ugrožava stabilnost, pa čak i mir na čitavom Zapadnom Balkanu, upozorava poslanik Evropskog parlamenta Majkl Galer. Jeste li saglasni sa ovom ocjenom?

KUKIĆ: Jesam. BiH je u kliještima susjeda, koji sve otvorenije prirodnim stanjem smatraju svoje pravo tutorstva nad njom. Zar u prilog tome ne svjedoče uporni pokušaji Aleksandra Vučića da razgovorima s institucijama bh. države pretpostavi razgovore između plemenskih poglavica – sebe na jednoj i Izetbegovića na drugoj strani? Zar u prilog tome, potom, ne svjedoči i odbijanje Zorana Milanovića da se sastane s Predsjedništvom BiH i pozivanje u Zagreb plemenskih poglavica triju bh. Plemena? Što to znači? Svaka varnica prijeti da, osim BiH, zapali i njezino okruženje – Srbiju i Hrvatsku prije svega. A kad plamen bukne, nitko ne zna dokle mu je domet. I koliko je potrebno da se njegovo širenje zaustavi.

POBJEDA: Na koji način su – i jesu li uopšte – povezane Crna Gora i BiH?

KUKIĆ: Jesu. I BiH i Crna Gora su danas, koliko god da smo očekivali da je ta priča okončana, u fokusu velikosrpskog projekta. Istina, nešto drugačije su operacionalizacije te ideje. U BiH se projekt, danas kao „srpski svet“, oslanja na nacionalizam Milorada Dodika; u Crnoj Gori je, međutim, mozak operacije SPC, koja igra na kartu religijskih emocija značajnog dijela crnogorskih građana. No, i jedna i druga operacionalizacija su do u detalje razrađene u Memorandumu 2 SANU-a, a glavni izvođač radova, zadužen ispred SANU-a, je, dakako, predsjednik Vučić, koji je osvjedočeni zaljubljenik projekta već tridesetak godina.

POBJEDA: Je li u ovom momentu moguće realizovati projekat „srpski svet“?

KUKIĆ: Taj projekt je na krajnje klimavim nogama. Šanse na uspjeh su mu, objektivno, puno veće bile u prvoj polovici devedesetih. Ako je tada poražen, ne vidim puno razloga da bi uspjeti mogao danas. Jer, na ruku mu ne ide ništa – ni vojna moć JNA, ni činjenica da je Crna Gora članica NATO-a, a NATO je preko EUFOR-a praktički i u BiH, i da su snaga BiH i Crne Gore danas značajno veće nego prije 30 godina, ni činjenica da su obje članice UN-a i još štošta. Ali, da se može nanositi šteta svima, može. I da bi cijenu svi skupa plaćali na način da bi dalje zaostajali za svijetom, da bi se demografski praznili, i to je izvjesno.

POBJEDA: Jesu li se prošle godine u Crnoj Gori poklopili interesi Zapada i Rusije? Čiji je interes bio da Crna Gora, od najstabilnije zemlje regiona, u jednom momentu postane bure baruta?

KUKIĆ: Ne bih rekao. No, problem je u činjenici da Zapad misli kako mu nešto pripada po prirodi stvari, a da sam ne čini ništa da bi se to i dogodilo. U slučaju Crne Gore, recimo, Zapad će dizati glas zbog kineskog kredita, a sam ništa nije spreman učiniti da s vlastitim kapitalom, i pod kineskim uvjetima, uđe u Crnu Goru. Zapravo, interes zapadnoga kapitala je toliko zaslijepljen da, osim ekstra profita, ne vidi ništa – i da vjeruje kako je ekstra profit dio njegova prirodnog prava.

S druge strane, ako gledate što u proteklih pet-šest godina čini Rusija, a u zadnjih godinu dana pridružuje joj se i Kina, sve je to živo svjedočenje da im je do Crne Gore stalo u mjeri da su spremni učiniti sve kako bi je imali pod svojom kontrolom.

Usput, ne promijeni li Zapad ništa u svome odnosu prema Crnoj Gori, može mu se dogoditi neugodno iznenađenje.

POBJEDA: Kakvo?

KUKIĆ: Da mu, recimo, akcije koje je, prijemom Rumunjske i Bugarske u članstvo EU izvan svih kriterija poduzimao početkom dvijehiljaditih ostanu bez ikakvih učinaka. Jer, uđe li Rusija u „mekani trbuh“ geopolitičkog prostora do Crnog mora, kojeg se zaokruživalo početkom ovog stoljeća – a njezina kontrola nad Srbijom, BiH i Crnom Gorom značila bi baš to – geopolitički zaokružen prostor će ostati samo sanak pusti.

Nedavni boravak u Podgorici mi je utjerao strah u kosti!

POBJEDA: Kako Vama izgleda politička situacija u Crnoj Gori? Šta donosi stabilnost – novi izbori ili manjinska vlada?

KUKIĆ: Nedavni boravak u Podgorici mi je, najiskrenije, utjerao strah u kosti. Jer, moglo se čuti s kojom razinom drskosti na podgoričkim ulicama nastupaju jurišnici ideje velike Srbije, a kod obična svijeta se dalo vidjeti strah u očima. Postojeće stanje ne može dugo trajati. I objektivno, stvari se mogu razvijati u dva smjera – u smjeru definitivne prevage ravnogorskog duha ili, pak, u smjeru jačanja crnogorskog otpora najezdi ideologije osporavanja i Crne Gore i Crnogoraca i njihova identiteta.

Dogodi li se ovo drugo, novi izbori su ishod koji se podrazumijeva. U tom bi slučaju definitivno bila podvučena linija pod svetosavske ambicije na Crnu Goru. Jer, igra na religijske emocije je, po mojem sudu, potrošena, barem kod dijela građana koji su Crnogorci, kojima je Crna Gora na srcu, a koji su u avgustu prošle godine podržali one politike koje sve to dovode u pitanje. Siguran sam, taj dio biračkog tijela, a na to upućuju i istraživanja javnog mnijenja, istu grešku na budućim izborima neće ponoviti.

Istina je, nažalost, da se oni koji se vlasti dočepaju, vlasti teško odriču. Previranja u vladajućoj koaliciji, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoče. Stoga ne isključujem da će se, kako bi uživanje u vlasti produžili, naći rješenje koje bi im omogućilo barem još izvjesno vrijeme držati Crnu Goru u vlastitim kandžama. A u tom slučaju, najiskrenije, mogu se predviđati različiti scenariji. Jer, ako gospođa Bratić u nepunih godinu dana napravi pravi civilizacijski rašomon u obrazovanju, nauci i kulturi, za četiri godine se mogu dogoditi i puno veća čuda. Nadam se, dakako, da se to neće dogoditi i da će se Crna Gora nakon sljedećih izbora vratiti tamo gdje i pripada – društvu i evropskih naroda i evropskih vrijednosti.

Tamara Nikčević (Pobjeda)