Kliker.info

Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, prilično efikasno, što uvijek ne znači i kvalitetno, ispunjava obećanje koje je dala neposredno nakon što je izabrana- da će u najskorijem vremenskom roku Gradska uprava izgraditi spomenik na Kazanima žrtvama zločina koje su tokom rata počinili pripadnici Armije BiH pod komandom masovnog ubice Mušana Topalovića Cace.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Nakon što je propao konkurs za idejno rješenje spomenika, gradonačelnica je odlučila ubrzati cijeli postupak, uzeti cijelu stvar u svoje ruke i relativno brzo naručiti i dobiti  novo idejno rješenje spomen-ploče, provesti proceduru njegovog usvajanje na Gradskom Vijeću i uputiti prijedlog u javnu raspravu.

Urađen je idejni projekat spomen-ploče, a gradonačelnica je, navodno nakon konsultacija sa svojim brojnim savjetnicima, nevladinim aktivistima, novinarima… odlučila samostalno, svojeručno ponuditi tekst koji će biti ispisan na spomeniku uz imena 17 žrtava koje su identificirane nakon izvlačenja iz jame Kazani.

POZNATE ŽRTVE, NE I NN DŽELATI 

I izgled budućeg spomenika i (gradonačelnicin) tekst su otvorili niz oštrih reakcija, prije svih među rodbinom žrtava koji su prigovarali zbog nepristupačnosti lokacije na kojoj će biti postavljen spomenik, a osobito zbog sadržaja teksta u kojem se ne pominje od čije su ruke, noža, sablje i vatrenog oružja… stradali nesretnici prije nego što su im tijela bačena u Kazane. Dragan Mioković, penzionisani sarajevski policajac, jedan od najpreciznijih i najvjerodstojnijih svjedoka u Haagu na suđenjima za zločine nad Sarajlijama, je napisao da ako na Vijećnici stoji da su je u ratu zapalili srpski vojnici, tada i na spomeniku žrtvama na Kazanima mora stajati da su ih pobili pripadnici 10. Brdske brigade Armije BiH. 

O tekstu gradonačelnice Karić koji bi trebao stajati pored imena ubijenih (i identificiranih) Sarajlija još će vjerovatno biti kritičkih opservacija tokom javne rasprave. Ozbiljne primjedbe na njeno odbijanje da identificira počinitelja zločina, iznijeli su ovih dana Vildana Selimbegović i Ozren Kebo, a ne bi bilo zgorega niti bi im kruna sa glave pala, da se očituju i neki drugi akteri javne scene, nacionalni i građanski intelektualci i aktivisti, osobito oni koji su posljednjih nedjelja bili najglasniji u apelima da se krivično sankcioniraju negatori genocida, ali i drugih u ratu počinjenih zločina.

Istina, pokolji Topalovića i njegovih dželata nad sarajevskim civilima srpske nacionalnosti nisu u lokalnoj pravosudnoj praksi klasificirani kao ratni zločini. Ništa manje nije istina da se to uradilo, dakle izbjeglo imenovati, po diktatu samog vrha bošnjačke vlasti koja je na policijske i pravosudne institucije spuštala svojevrsnu fetvu-mantru prema kojoj se, tobože, u odbrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini.

“To bi našu stranu pred međunarodnom javnošću izjednačilo sa druge dvije, agresorske strane”, kazao je u junu 1994. godine na sastanku iz sa svojim pravnim i policijskim suradnicima Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH. Tom je prilikom pohvalio jednog visokorangiranog objavještajca (preuzetog iz JNA) što je “samoinicijativno” kod postupajućeg tužitelja u predmetu “Kazani” (također naslijeđenog iz JNA) isposlovao da Topalovićeve zlikovce ne optuži za ratni zločin. “To je jedan vrlo odgovoran i patriotski čin”, kazao je Izetbegović.

Benjamina Karić je na neki način sarajevska Alisa u zemlji čuda, donedavno bistri, bezbrižni djevojčurak koju je stranački bijeli zec (sa crvenim očima) povukao sa sobom u jednu novu nepoznatu, izazovnu dimenziju, unutar koje se ona, pored ostalog,  smanjuje do neprepoznatljivosti ili raste do neslućenih visina.

Karićka se u slučaju spomenika na Kazanima uzdigla iznad svojih prethodnika, pogotovo onog posljednjeg, čaršijskog mladomuslimanskog gramzivog mufljuza, koji su godinama izbjegavali, odbijali, opstruirali, odugovlačili obavljanje ovog za Sarajevo i njegove građane važnog i neodložnog posla.

Zadržala je gradonačelnica “visinu” i kada je odbila poslušati prijedlog arhitekte Faruka Kapidžića, člana Komisije za izbor spomenika koja je poništila prethodni konkurs, da se uz imena žrtava izvađenih iz jame na spomenik upišu i imena policajaca koje je Mušan Topalović svirepo masakrirao prilikom njegovog hapšenja. Iako je ovaj prijedlog Kapidžić iznio kao “branitelj Sarajeva” i ugledni arhitekta, jasno je da iz svakog njegovog slova izbija politička podlost i moralna nakaznost.

Iz Kapidžića, dakle, progovara fomalno novi član, a suštinski tradicionalni pripadnik doktrine Stranke demokratske akcije, dosljedno relativiziranje “naših” ratnih zločina i zlikovaca. Uvrštavanje nesretnih policajaca na okamanjeni spisak, koje sa žrtvama iz jame Kazani povezuje isti dželat- Mušan Topalović-imalo bi samo jednu politikantsku svrhu i odvratan zadatak: amputirati iz tih zločina etnički sadržaj tako što će se  izmiješati kosti srpskih civila (i drugih za kojeg su Topalović i društvo misili da su Srbi) sa posmrtnim ostatcima  mladih policajaca na ratnom zadatku hapšenja zločinca.

Podmetnula bi se tako kao istina ono što je surova laž: da su svi oni žrtve istog luđaka, psihopate koji nije u svojoj omamljenosti krvlju i zločinima nije vodio računa o nacionalnoj pripadnosti svojih žrtava. 

ŠTA JE BAKIR OBEĆAO?

Benjamina Karić se oglušila o prijedlog Faruka Kapidžića, kućnog i stranačkog arhitekte Bakira Izetbegovića i za to joj treba odati priznanje. Što, međutim, ne znači da je to amnestira od odgovornosti za neprikladan i oportunističku tekstualnu intervenciju na (budućem) spomeniku. U ovako delikatnim i teškim temama, pojedinačnim i kolektivnim traumama, svaki oportunizam i relativizacija su siguran put u saučesništvo.

Vjerovatno bi mlada i neiskusna gradonačelnica Sarajeva (zasluženo!) lošije prošla u ovom tekstu, da se uporedo sa njenim predstavljanjem buduće  spomen ploče žrtvama na Kazanima nije oglasio Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije. Za njega je izgled i sadržaj spomenika neprihvatljiv u svakom njegovom aspektu, a  najspornije je to što se tim poslom uopće bavila gradonačelnica Sarajeva i javnost u glavnom gradu. Time je, otkriva  Mandić, izigran sporazum kojeg je on sklopio sa Bakirom Izetbegovićem 2016.godine.

(Bakir Izetbegović na Kazanima)

“Tada sam otvoreno rekao da idejno rješenje za spomen ploču na Kazanima mora doći iz Republike Srpske. To je jedna stvar na šta je pristao”, rekao je prošle nedjelje Milan Mandić u razgovoru za BIRN. On se upitao da li je Izetbegović taj njihov dogovor prenio Banjamini Karić, ne isključuje da je možda došlo “do malog nesporazuma, lapsusa”. “Izetbegović je pristao da idejno rješenje dođe iz Republike Srpske, gdje nijedna riječ, ni slovo neće biti upereno na bilo koji narod..”, ponovio je predsjednik Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-Romanijske regije.

Prošlo je prilično vremena, desetak dana, od ove Mandićeve izjave, sasvim dovoljno da Bakir Izetbegović ospori istinitost njegovih tvrdnji. Budući da to nije učinio, smatrat ćemo ih vjerodostojnim. Imamo u vidu da su se Izetbegović i Mandić prije pet godina sreli upravo pored jame Kazani koju je predsjednik SDA obišao sa svojim  najbližim stranačkim kolegama. “Trebao sam doći i ranije ovdje da izrazim svoj pijetet i saučešće porodicama ljudi koji su ovdje na užasan način završili”, kazao je tada Izetbegović objašnjavajući da  je došao  “nošen osjećajem duga u odnosu na Kazane”. Mladen Mandić je rekao da je “zamolio gospodina Izetbegovića kao najuticajnijeg čovjeka u bošnjačkom narodu da on interveniše da se Kazani pregledaju”. Izetbegovićevo obećanje da će institucijama Republike Srpske prepustiti izradu idejnog rješenja za spomenika na Kazanima nije tada pominjao, što ne znači da ga nije bilo.

Ostavimo po strani činjenicu da Izetbegović-junior sa funkcije na kojoj se tada nalazio (član državnog Predsjedništva) nije imao mandat da bilo kome bilo šta u vezi sa Kazanima obećava. (Uostalom ni njegov otac nije imao nikakav zakonski osnov da se bavi optužnicama i suđenjima, pa je to opsesivno radio) Nije to mogao ni kao lider Stranke demokratske akcije koja te 2016.godine nije imala kontrolu nad vlašću u Sarajevu. (Gradonačelnik je bio Ivo Komšić, a tek godinu dana kasnije nakon svebuhvatnih kriminalnih marifetluka zamijenit će ga Abdulah Skaka). Ono što je ovdje bitnije reći jeste da se lider SDA i član Predsjedništva BiH  na Kazanima (u pratnji ključnih stranačkih kolega) nije pojavio tek tako, “nošen osjećajem duga” prema žrtvama, niti mu je taj dug, ili moralni imperativ došao spontano: posjeta Kazanima uslijedila je nakon ozbiljne kampanje predstavnika međunarodne zajednice u BiH, u čemu je prednjačio ambasador Jonathan Moore, američki diplomata na čelu Misije OSCE-a u BiH. Izetbegović se priključio tom valu, svjestan da mu malo neobavezujuće  simbolike i usiljene tronutotosti neće škoditi više nego što će mu ojačati ugled kod “stranih/američkih partnera”.

Uostalom, nije li i akcija “Trebević” od prije 28 godina u kojoj je vlast u Sarajevu  napokon krenula u obračun sa “odmetnutim komandantima” uslijedila tek nakon što su oni, odmetnuti komandanti Ramiz Delalić i  Mušan Topalović, odbili lojalnost  vlasti i otvoreno, na ulicama Sarajeva,  zaprijetili njenim rušenjem. Za zločine Topalovićevih vojnika i zulum pripadnika Devete brdske brigade znalo se mnogo prije nego što se krenulo u njihovo privođenje pravdi (znalo se i kada su uprkos tome Topalovića obilazili, nagrađivali  i tetošili neki danas ugledni predstavnici boišnjačke vlasti i elite), pa nije pogrešan zaključak da se u akciju “Trebević” krenulo  po principu samoodbrane,  ili ćemo mi njih, ili će oni nas.

No, vratimo se na (usmeni) dogovor Bakira Izetbegovića i Milana Mandića kojim se budućnost spomenika na Kazanima džentlmenski, velikodušno prepušta institucijama Republike Srpske. Ovim je neobavezujućim aktom dobre volje Izetbegović vjerovatno želio kupiti još nešto malo vremena i koliko-toliko zaborava , što je i uspio u narednih 4-5 godina tokom kojih je njegov nedotupavi gradonačelnik smišljao gomile novih/starih izgovora za odugovlačenje, najčešće financijske prirode. Čovjek koji je prema računima koje je ostavio iza sebe za godinu dana po restoranima i drugim objektima  požderao i posrkao  150 hiljada KM o trošku gradskog budžeta, za četiri godine nije uspio pronaći “poziciju” od nekoliko hiljada maraka sa financiranje izgradnje spomenika na Kazanima.

NAŠ NAROD I NJIHOVI SRBI

No, najbitnije  istovremeno i najporaznije što se može isčitati iz ovog “transefera miloSrđa” (a što ne potire ništa od prethodno napisanog) jeste što lider Stranke demokratske akcije problem sarajevskih Srba, i ne samo sarajevskih, i ne isključivo Srba, ne doživljava kao nešto što ga se tiče, što bi spadalo u opis njegovog posla, on će to pitanje sa olakšanjem delegirati njihovim sunarodnjacima iz susjednog enititeta, Sarajevsko-Romanijske regije. Tako je danas, skoro tri decenije nakon što su izvađene prve žrtve iz bezdana Kazana, tako je na žalost bilo u ratu kada bošnjačka vlast, predvođena starijim Izetbegovićem prepustila građane Sarajeva, pogotovo ne-bošnjačke nacionalnosti na milost i nemilost zlikovcima, psihopatama, koljačima, pljačkašima koji najvećim dijelom nisu bili sankcionirani, ili nisu u skladu sa važećim zakonima. (Posljednji primjer je slučaj gnusnog ubice Envera Zornića kojeg su Izetbegović i društvo amnestirali i pustili na slobodu  bez ikakvog osnova i logike).

Ono što Bakir Izetbegović i njegova stranačko-vjerska infrastruktura ne žele prihvatiti, niti razumjeti, niti to doživljavaju kao svoju obavezu, morala  bi znati i razumjeti gradonačelnica Benjamina Karić i oni koji su je postavili na tu funkciju: spomenik na Kazanima ne podiže se isključivo zbog nesretnika mučenih, ubijenih, pa bačenih u tu jamu i njihovih obitelji, a pogotovo ne da bi se udovoljilo pritiscima iz Republike Srpske. Taj spomenik Sarajevo je dužno podići i komemorirati radi sebe samog i svojih građana, da bi napravilo nepremostivu moralnu i civilizacijsku distancu između vlastite herojske ratne prošlosti, patnje i žrtve u odnosu na  one sa tamne strane te historije, zlikovaca, monstruma, serijskih ubica. Spomenikom na Kazanima podižu građani Sarajeva sjećajući se građana Sarajeva, a ne “nestalih lica” sa spiska Udruženja iz Sarajevsko-romanijske regije.