Kliker.info

Gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković šokirao je javnost informacijom da se na UKC-u Banja Luka od početka pandemije do danas odvija najveća kriminalna afera svih vremena. Kako je rekao Stanivuković, on ima saznanja da se na UKC-u RS isporučuje kisik koji nije medicinski, a da to radi firma koja nema licencu za to. Istakao je da je UKC isplatio 1,3 miliona za isporuku tehničkog, ne medicinskog kisika. „Ugovor s ovom firmom je na dva miliona maraka. Zabilježili smo sve, očekujemo da tužilaštvo odmah reaguje“, poručio je Stanivuković.

Piše :  Dino Mustafić (Peščanik)

Prema informacijama koje je iznio, kisik je za UKC nabavljala firma TGT Laktaši čiji je direktor Stanislav Čađo, bivši ministar unutrašnjih poslova RS-a, blizak saradnik neprikosnovenog vladara života, a očito i smrti u RS-u Milorada Dodika. Tako su dvije afere simboličnih naziva Kisik (u RS-u) i Respiratori (u Federaciji BiH) pokazali svu bezočnost vladajućih u najtežim, pandemijskim vremenima. Ubijaju i guše svoj narod do posljednjeg daha. Tako rade organizirani kriminal i nacionalizam ruku pod ruku u BiH. To je nastavak onog što je bio ratni zločin, pa se nastavilo u miru imenovati patriotizmom.

To je ono što svi zovu pljačka, a kod nas „snašli se“. I dok se i dalje predano radi na tome da građani i narodi po svaku cijenu mrze jedni druge i da žive unutar svoje etničke skupine, njihove vođe nastavljaju biti pokrovitelji, glavni protagonisti svakodnevnog biznisa, koji nema problema niti sa granicama niti sa nacijom. Svima je sada jasno puklo pred očima; ko god je proglasio pobjedu i ko god je proglašen poraženim nakon rata – niti je pobjedio niti je bio poražen. Organizirani kriminal je jedini kontinuitet političkog dejstvovanja pozicije koji je legalizirao sve što je oteto – kompanije i teritorije. Oni su jedini pobjednici – svi ostali su poraženi.

Pritisnut aferama koje se više ne mogu sakriti niti kontrolisati, Milorad Dodik pomahnitalo iz dana u dan iz bijesa i mržnje, uz potpuno odsustvo racionalnog vodi BiH u neizbježni sukob. Samo tako on može prolongirati svoj konačni pad i sudski proces za kriminal i pljačku. On računa da će na talasu bezumne priče o „srpskom svetu“, što je poznata epizoda iz 90-ih, već viđeni oblik s mogućim ponovljenim strahotama, uz moćnu medijsku prisutnost gluposti i ludosti mobilizirati bosanskohercegovačke Srbe u susret neizvjesnoj budućnosti. Gorivo za to mu je mržnja kojom pokriva korupciju i državni kriminal kao dio svakodnevnice.

Svjestan je da tako ukupan život u RS-u dobija razmjere političkog propagandnog marketinga, koji lažnim slikama stvarnosti o ugroženosti naroda i pravima, sakriva istinsku materijalnu i moralnu bijedu života. Očuvanje i sticanje vlasti važnije je od istine, od morala i elementarnog poštenja, pa je Dodik primjer kako se od američkog dečka koji obećava pretvorio u ultranacionalistu koji se sada panično hvata za olupine poraženih ideja i programa iz 90-ih. Ono čime se on bavi sa svojim SNSD-om u srbovanju jeste poticanje javne agresije i ljutnje.

Nema društvenih niti ekonomskih rješenja, nema ideja, potrebna mu je atmosfera straha da bi se moglo i dalje vrijeđati i mrziti. To je njegov jedini program, jedino obilježje: vrijeđanje radi vrijeđanja i mržnja radi mržnje. Njegova politika se hrani, drži na kisiku poluciviliziranošću, prepoznatljivoj po stalnoj upotrebi slogana i fraza koje su viđene nedavno i u Budimpešti na bizarnom skupu evropskih desničara, gdje je govorio jezikom u službi doktrine zlobe. Ispod njegovog govora nema ništa, nema dubine; lako je taj rasizam, ksenofobiju, islamofobiju pročitati kao doktrinu čiste zlobe sa prepoznatljivim i opasnim istorijskim intonacijama parola mržnje koje služe samo jednom cilju: novom ratu.

Demagogija populista se sastoji u tome da instrumentalizira ne samo strahove i resantimane, već i indignaciju i osjećaj bunta koje izazivaju te kolektivne strasti, vjerujući da će pronaći simbolička sredstva koja će preoblikovati objektivne činjenice. Zato više mir u BiH nije u našim rukama, već u politikama velikih sila. Dodik čini ono što službeni Beograd misli, prate se politički trendovi i nada se povoljnom geostrateškom momentu kada će se krenuti u disoluciju BiH. Moja nada vezana je uz to da će se međunarodni poredak, u ovom ili onom obliku, ali ipak kao poredak, održati. Prošli put kada je međunarodni poredak kolabirao, došlo je do haosa i krvi kod nas.

Nismo mnogo naučili iz prethodnih ratova: slavimo ih umjesto da ih osudimo i zbog njih žalimo. Zato se nadam da će barem snaga međunarodnih aktera koji imaju moralnu i političku odgovornost prema BiH biti takva da nam onemogući nasilje koje mnogi priželjkuju i kojem se nadaju. Zahtjev Dodika da se međunarodni predstavnici jednostavno povuku iz BiH i prepuste sve domaćim – jeste siguran put u novi krug ratnih neprijateljstava, i to krvaviji od prethodnog. Pitam se da li ovako umorni i iscrpljeni od decenijskog nacionalizma imamo snage da radimo na tome kako se to ne bi ponovilo našoj djeci.