Kliker.info

„Utvrđivanje stvarne političke odgovornosti, odgovornosti prema građanima i narodnog legitimiteta upravljanja nije moguće u okvirima dejtonskog sistema. Točka“, smatra Kurt Bassuener, suosnivač i viši saradnik Vijeća za politiku demokratizacije (DPC). Da bi se stekli spomenuti kvalitet, ali i poboljšao kvalitet života građana Bosne i Hercegovine, dodaje, „potreban je potpuno novi politički poredak“.

Nezadovoljan je i prvim izjavama novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Christiana Schmidta. Za njega mu se čini je „posvuda“, ali i da je „uspio pogoršati stvari nekim svojim izjavama, koje su bile zabrinjavajuće“.

„Ne mogu reći da sam impresioniran onim što sam do sada vidio. S obzirom na vrijeme pripreme koje je imao, a kamoli na važnost uloge, Bosna i Hercegovina je imala pravo očekivati mnogo bolje“, kaže Bassuener, koji je profesionalno radio na bosanskohercegovačkoj i široj balkanskoj politici od 1997. godine, a boravio je i u Sarajevu izvjesno vrijeme.

Objavio je brojne kratke preglede, radove i studije, ali i mnoge analize i mišljenja u brojnim publikacijama. S ambasadorom Jeremyjem Kinsmanom koautor je Diplomatskog priručnika za podršku razvoju demokratije. Njegovo doktorsko istraživanje na Univerzitetu St. Andrews fokusirano je na funkcionalnu dinamiku poslijeratne podjele moći u Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i Libanu. Magistrirao je europske studije na Centralnoeuropskom univerzitetu u Pragu 1994. godine, a diplomirao međunarodne odnose na Školi međunarodnih usluga Američkog univerziteta 1991. godine.

• Iz ugla međunarodne zajednice, koji su trenutno najznačajniji problemi sa kojima se suočava Zapadni Balkan?

– Smatram da je “međunarodna zajednica” u konotaciji Zapadnog Balkana – “Zapad”. Primarna briga koju možemo otkriti su geopolitički izazovi, posebno Kina i Rusija. Migracije su još jedna evidentna briga. Obje te vlade efektivno daju vladama Zapadnog Balkana, a posebno Srbiji, oruđe da od nas izvuku ustupke, da se igraju arbitraže. Mišićna memorija Pokreta nesvrstanih je duboka.

• Kakvo je Vaše mišljenje o planovima za prekrajanje granica na Zapadnom Balkanu u odnosu na snagu europske regionalne politike?

– Europska regionalna politika praktično je irelevantna po pitanju ponovnog oživljavanja ekspanzionističkog nacionalizma u regiji. Ponavljanje tih programa, prema mom mišljenju, dokaz je da su politika proširenja Europske unije i pretpostavke koje na to dolaze, bile neprimjerene stvarnoj situaciji na terenu najmanje 15 godina. Dakle, nijedan od ovih napora neće biti zaustavljen zbog straha od onoga što će Brisel učiniti.

• Da li je pristup Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država reformama na Zapadnom Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini, adekvatan trenutnoj političkoj situaciji?

– I odgovori na Vaša prva dva pitanja upućuju i na ovo moje ne. Opasan dio igranja igre geopolitičkog “čuvanja” je taj što osnažuje lokalne lidere. Mi, Amerikanci još uvijek nosimo prtljag mnogih odnosa koje smo uspostavili u Hladnom ratu (pomislite na Mobutua, Pinocheta, Samozu, Shaha od Irana…). Čini se da ponovo gravitiramo u tom smjeru. Prednost se daje Aleksandru Vučiću, predsjedniku Republike Srbije. Ovakvom politikom ne samo da učinkovito ometamo napredak, već i podstičemo nastavak regresije sarađujući sa lokalnim silama koje postoje. To se može vidjeti, na primjer, uz napore Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije, na izbornom zakonu Bosne i Hercegovine.

• Koliko nedostatak konsenzusa među članicama Vijeća za provedbu mira (PIC) ometa put Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji?

– Nedostatkom konsenzusa? Mislite li na nepriznavanje Rusije (sa Banja Lukom) visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta? Ili općenitije? Ova posljednja pojava je, nažalost, dugotrajna i imala je negativan utjecaj. U stvari, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, zajedno s nekim drugima (Kanada, Nizozemska, Japan), unatoč skepticizmu da će “perspektiva članstva” motivirati kleptokratske lidere u Bosni i Hercegovini da se reformiraju i postanu odgovorni, prihvatili su najniži zajednički nazivnik, kako su ga definirale institucije Europske unije i nekoliko država članica. Bosna i Hercegovina trpi rezultate ove dugo neuspješne politike već deceniju i po.

• Kako uspostaviti političku odgovornost i konačno Bosnu i Hercegovinu učiniti jednom od izbornih jedinica i šta bi to značilo za novi izborni ciklus?

– Utvrđivanje stvarne političke odgovornosti, odgovornosti prema građanima i narodnog legitimiteta upravljanja nije moguće u okvirima dejtonskog sistema. Tačka. Da biste stekli te kvalitete i poboljšali kvalitet života građana Bosne i Hercegovine, potreban vam je potpuno novi politički poredak. Dejtonska Bosna i Hercegovina evolucijski je slijepa ulica. Izborne reforme i “ograničene ustavne promjene” koje se provode prije Općih izbora 2022. godine sve odmiču od daljnjeg otvaranja sistema, o čemu se radilo u presudama Europskog suda za ljudska prava, osim zabrinutosti za izborni integritet koji je tek nedavno postao politički prioritet međunarodne zajednice. Početak načina kako doći do toga je da budemo iskreni da će Dayton biti proveden, sa EUFOR-om i visokim predstavnikom, sve dok se Dayton ne zamijeni. Činjenica da je strah ponovo ušao u političku jednačinu u Bosni i Hercegovini u potpunosti je odgovornost Zapada, koji je to dopustio nakon što ga je ugušio u prvoj deceniji nakon rata. Zatim, uz uvjerenje da se može težiti narodnoj želji za sistemom koji bi građanima omogućio dostojanstven život, trebali bismo prestati iznajmljivati socijalni mir za političke elite u Bosni i Hercegovini. Učinkovito smo se udružili s njima protiv građana Bosne i Hercegovine, što me razbješnjuje, ali i sramoti kao Amerikanca. Ono čemu sada težimo je sistem koji bi bio još više optimiziran za feudalizam kakav je bio Dayton prije 26 godina.

• Kako vidite izlazak Bosne i Hercegovine iz strukture Daytona i sistemske blokade institucija na putu ka Europskoj uniji?

– Europska unija i Sjedinjene Američke Države očito nemaju ambicija u tom smjeru. Mislim da su vanjske granice naših političkih ambicija da region ne predstavlja problem i da ne bude pod velikim utjecajem Pekinga ili Moskve. Ono što naša politika predstavlja je hospicijska briga ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za region u cjelini. Ali da bismo je razlikovali od hospicijske njege koja ima za cilj da osuđenom pacijentu omogući udobnost, ova politika ima za cilj da nam bude ugodno.

Šta donose novi diplomatski val i imenovanja u Bosni i Hercegovini?

– Sudeći prema onome što sam do sada vidio, iskreno očekujem više iste putanje. To se neće dobro završiti. Ali nema značajnijeg pomaka od politike “hajde da se dogovorimo” u pokušaju da se posreduje podjela Kosova (poznata i kao “zamjena zemljišta”) pod administracijom Joea Bidena. Kontinuirana uloga Matthewa Palmera u pregovorima o izbornom zakonu Bosne i Hercegovine to nažalost ilustrira. Što se tiče visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Christiana Schmidta čini se da je posvuda i uspio je pogoršati stvari nekim svojim izjavama, koje su bile zabrinjavajuće. Ne mogu reći da sam impresioniran ili se nadam onim što sam do sada vidio. S obzirom na vrijeme pripreme koje je imao, a kamoli na važnost uloge, Bosna i Hercegovina je imala pravo očekivati mnogo bolje.

• Kakva je uloga Sjedinjenih Američkih Država na euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine naspram drugih geostrateških interesa?

– Sjedinjene Američke Države ostaju okosnica Sjevernoatlantskog saveza (NATO), a time i sigurnosti Bosne i Hercegovine prema Aneksu 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sjedinjene Američke Države bi se trebale zalagati za potpunu ponovnu procjenu politike i ponovnu kalibraciju sa svojim demokratskim partnerima u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu u cjelini kao što su Europska unija, Velika Britanija, Kanada, Japan, Norveška, Švicarska… To je bila nada koju smo mnogi od nas imali i ono što smo u Vijeću za politiku demokratizacije, između ostalog, zagovarali sa nadolazećom administracijom Joa Bidena. No, čini se da je geostrateški fokus na Kinu, Washington učinio kratkovidnim prema drugim izazovima. Ovo nije samo razočaranje, već je i opasno i kontraproduktivno. Nakon haotičnog i bešćutnog povlačenja iz Afganistana, geopolitički protivnici demokratije imaju pravo osjetiti vjetar u leđa. Realnost je da je Zapad, ako ima koherentnu strategiju i volju, bolje smješten u Bosni i Hercegovini da utiče na dinamiku u pozitivnom smjeru, ako ništa drugo ograničavanjem sposobnosti ukorijenjenih političkih lidera da nanose štetu, nego bilo gdje drugdje na planeti. Činjenica da je njima, a ne nama, dopušteno da definišu dnevni red je ogromna sramota.

• Koji su ključni preduvjeti za vladavinu prava i efikasnost pravosuđa u borbi protiv korupcije u Bosni i Hercegovini?

– Depolitizacija. Pravosuđe se ne može odvojiti od sistemskih nedostataka sistema upravljanja u Bosni i Hercegovini, u kojem su svi poticaji izopačeni. Zarobljeno je kao i ostatak javnog sektora i društvo u cjelini. Lično tugujem dan kada je broj međunarodnih tužioca i sudija u pravosuđu na državnom nivou, za Sud Bosne i Hercegovine, specijalizovana vijeća za organizovani kriminal i korupciju te za ratne zločine, bio smanjen. Kada je riječ o “vlasništvu”, zaista politička klasa posjeduje pravosuđe i cjelokupni kontinuitet provođenja zakona. Ali, kao što sam rekao jednom međunarodnom zvaničniku prošle sedmice, kada građani Bosne i Hercegovine čuju sve radosne govore o tome kako smo zaista zabrinuti zbog korupcije, a onda nas vide kako udovoljavamo zahtjevima kumova u vrhu političkih stranaka koji vode državu, kakve zaključke treba da donesu? Da nismo ozbiljni. Barem ne do te mjere da se pozabavimo korijenima korupcije, što je poslovni model upravljanja Bosnom i Hercegovinom.

• Postoje li neke nove političke opcije pomoću kojih bi Sjedinjene Američke Države i Europska unija mogle ubrzati reformske procese u Bosni i Hercegovini?

– Niko što mogu vidjeti, iskreno. Volio bih da je drugačije. Postoje neki akteri i inicijative na lokalnom nivou koji mi daju nadu. Očigledno je i narodno nezadovoljstvo političkim elitama kao klasom, što je vidljivo sa nedavnih protesta u Sarajevu, koji su privukli građane sa svih strana. Ali znati protiv čega ste protiv je samo početak. Definiranje onoga što umjesto toga želite, a zatim mobiliziranje i traženje toga je ono što Bosna i Hercegovina treba. Ne vidim nikoga na političkom meniju ko radi bilo šta slično, a svakako ne za cijelu zemlju.

Jasmin Alibegović (AJB)