Kliker.info

Moji svakodnevni razgovori sa ljudima koje srećem pokazuju duboku brigu mislećih ljudi za političko i sigurnosno stanje u BiH. Od naslova na portalima pa do postova na društvenim mrežama sve obilježava pojam koji je duboko odredio moj život od mladosti pa do sredovječne dobi: kriza.

Piše : Dino Mustafić (Tačno)

Paradoksalno je da bih volio da čujem nešto o krizi liberalne demokratije, ekološkoj krizi ili klimatskom vanrednom stanju, ali takve se teme ne mogu probiti od duboko ukorijenjenog etno nacionalizma, siromaštva, rastuće nejednakosti. Mi živimo pod stalnom napetošću obnove novih sukoba, što se nesumnjivo odražava na našu psihu i mentalno zdravlje. Oko nas je decenijama puno negativnih osjećaja – bijesa, mržnje, straha, nezadovoljstva, nepovjerenja i tuge, jednom riječju trajne strepnje za sebe i svoje bližnje. Sve te emocije su postale neodvojivi dio našeg života. Sedam dana u sedmici smo prisiljeni gledati i slušati vladavinu najgorih koji zahtijevaju najgoru retoriku u javnom prostoru kako bi građane kontaminirali nacionalizmom.

Etničke stranke su uništile naše dostojanstvo, uspješno su postigle svoj cilj: probudili u ljudima najgore strasti prema Drugome kao ulaznicu u zonu moći i privilegija kada odaberete biti sa “svojima”. Odbiti takvu retoriku u javnom prostoru znači biti proglašen izdajicom, autošovinistom, odbiti “naše” jeste ne biti. Znači svjesno pristati na ima da te nema. Opća negativna atmosfera dodatno je osnažena i doseže kulminaciju blokadom državnih organa vlasti od strane srpskih poslanika iz RS-a (shizofreni test srpskog jedinstva u slavi zločina) kao odgovorom na nametnuti Inzkov Zakon o negiranju genocida u Srebrenici. Mogu li ove blokade i nesuglasje oko reforme Izbornog zakona uvući nas u opasnije i destruktivnije godine od krvavih devedesetih? 

Sve ono što se činilo postignutim u periodu nakon Dejtonskog sporazuma sada dolazi u pitanje. Sve agresivniji nacionalizam rastura zemlju, ima svoje pokrovitelje zvaničnog Zagreba i Beograda u već viđenom obrascu sporazuma iz historije; čija je meta uvijek bila BiH, kroz ratni dogovor Tuđman-Milošević. Izjava visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta da je njegov cilj, zadatak, očuvanje teritorijalnog integriteta BiH jeste veoma zlokobna i trebala bi biti razlog za zabrinutost svih građana BiH. To je prvi put nakon Dejtona da neki strani zvaničnik, koji je involviran u domaće prilike, a da je rekao kako je teritorijalni integritet ugrožen.

Ujedno to znači da integracije u Evropsku uniju i NATO više nisu prioritetna agenda visokog predstavnika, već očuvanje mira i sigurnosti. Svi znaju da teritorijalni integritet BiH ne može biti narušen mirnim putem. Na tom milozvučnom i lažnom jeziku diplomatije inzistira lider SNSD-a Milorad Dodik koji najavljuje secesiju. To se priprema brižno i dugo bez obzira na cijenu mira. Dodik je stvorio klerikalno-nacionalistički bastion u entitetu Republika Srpska u kojem svaki civiliziran čovjek može imati samo osjećanje stida gdje živi. Međutim, srpski nacionalizam u BiH potpomognut je hrvatskim partnerima iz HDZ-a, pa je jasno da nam predstoji tegobno i turobno vrijeme puno neizvjesnosti. 

I dok novouspostavljeni visoki predstavnik Schmid zagonetno šuti i tihom diplomatijom pokušava uvesti dijalog kao osnovu demokratskog ustrojstva, mora biti svjestan da vrijeme nije na njegovoj strani. Bosanskohercegovačka politička situacija u tolikoj je mjeri mučna za sve građane, da se zaista ne vidi kako je moguće bez metle u vidu bonskih ovlasti iz svega ovoga izvući.

Najgore je to što se od nagomilanog užasa ne vidi svjetlo na kraju tunela. Poljski filozof Stanislaw Jerzy Lec davno je zapisao sjajan aforizam koji posebno odzvanja kod nas: “Već sam pomislio kako sam dospio do samog dna, a onda sam začuo kucanje s druge strane”. Iako je Dodik svojim istupima odavno prešao crvenu liniju, uz angažman koji je antidejtonski i vodi nas izvjesno u sukob, toleriše se njegov otvoreni rasizam, prostakluk i divljanje kojem Moskva aplaudira. Ovaj ultradesničar je rehabilitirao Karadžićeve ratne ciljeve koristeći retoriku savremenog fundamentalizma kroz karakteristične političke agende znane iz 90-ih: čežnja za ujedinjenjem svih Srba, konstantnim i nepromjenjivim vokabularom o nemogućnosti zajedničkog života u BiH, izmišljanje veličanstvene prošlosti, gnušanje prema bosanskoj viševjekovnoj kulturi i identitetu, pokušaj stvaranja srpskog čistog svijeta kroz nasilno stvaranje jedinstvenog srpskog identiteta.

Provincijalno jadno i bijedno izgledaju njegovi zapaljivi govori u Srbiji čime pokušava potvrditi svoju tezu da je Republika Srpska provizorij, da će se Bosna i Hercegovina raspasti i da će ovaj entitet postati dio matice Srbije. Njegov politički saveznik u demontaži BiH, lider HDZ-a Dragan Čović je rekao da „bez izmjena Izbornog zakona BiH neće opstati kao država“ i nastavlja sve češće sa prijetnjama: “jer, ako toga ne bude, neće biti ni BiH”. Priča o Izbornom zakonu BiH jeste državni prioritet vanjske politike Hrvatske u zaštiti kako se ističe, “ugroženog konstitutivnog naroda”. Susjedi BiH često su se bavili unutrašnjim bh. prilikama. Posljednjih godina to čine pozivajući se na to da su “garanti” Daytonskog sporazuma, iako takva formulacija u međunarodno-pravnom smislu ne postoji.

OHR je nekoliko puta podsjetio da Sporazum iz Daytona nisu potpisali “garanti”, nego “strane” – BiH, Hrvatska i Srbija, uz napomenu da susjedi imaju obavezu poštovati teritorijalni integritet BiH. U isto vrijeme mučno je gledati dezorijentisanog Izetbegovića čak i kada šuti u televizijskom kadru, jer svaki njegov nepametni nastup koji je nažalost učestao pred izbore košta još više suverenitet BiH. On nije dorastao historijskoj odgovornosti u kojoj se našao. SDA je nesposobna i nekompetentna, i dalje je samo zanimaju dnevnopolitički dealovi čime je dovela BiH u izuzetno tešku situaciju opstojnosti. Bakir Izetbegović je glavni krivac, arhaičan i prevaziđen, koji je u više navrata jasno pokazao binarni, kruti pogled na svijet, suprotstavljanje modernizmu i vrijednostima povezanim sa njim. Radi njega SDA nema strategiju niti dugoročnu političku platformu, već je vođena samo instinktom održanja na vlasti što demonstrira neprincipijelnim savezima sa SNSD-om i HDZ-om. 

Dejtonski mirovni sporazum je tako koncipiran da samim sobom generira nepovjerenje i protežira kolektivitete. Čim se o tome povede u javnosti rasprava, odmah se to tumači kao redukcija nečijih prava, da se nekome nešto oduzima. Međutim, nijedna politička zajednica na ovome svijetu ne može ostati u glibu vremena, ona se historijski mora mijenjati kao što su to činile i druge države. Priroda političkog poretka u ovoj zemlji je takva da se čak i progresivno orijentisani intelektualci dovode u situaciju da budu predstavljeni kao reprezenti jedne etničke ideje ako kritikuju Dejtonski sporazum. Ako je Bosnu i Hercegovinu moguće graditi samo u ravni njene sadašnje egzistencije, etničke “demokratije” kao nepromjenjive kategorije za sva vremena, siguran sam da ćemo narednih decenija i godina živjeti kao periferna i zaostala država.

Licemjerno je od strane međunarodnih predstavnika gledati godinama kako se pate građani BiH i stalno nam poručivati o njenoj historijskoj i kulturnoj specifičnosti, važnosti ovakve multietničke zajednice za Evropu, a u isto vrijeme ne upotrijebiti bonske ovlasti kao jedinu nadu da možemo živjeti u materijalnom, moralnom, duhovnom i svakom drugom smislu bolje. Za početak nas gospodin Schmidt mora osloboditi ovog nacionalističkog, korumpiranog i kriminogenog ološa na vlasti. Uostalom, sve što je dobro, pametno, evropski i liberalno u ovoj zemlji i jeste napravljeno nametnutim odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.