Emir Suljagić : Znamo li šta ćemo s Bosnom?
Sve znamo.
Osim šta ćemo s Bosnom.
Jer, kao što kaže Vehab Koluhija u „Hodža strah“ Derviša Sušića: „A sitan račun i velika pohlepa sebičnih prerezali su grkljane mnogim carstvima, starim, moćnim, golemim, a mi svoje još ni smislili nismo.“ Ako postoji jedan, sveobuhvatan i natkriljujući razlog krize kroz koju prolazimo zadnjih nekoliko mjeseci onda je on u tome što još uvijek nismo „smislili“ Bosnu.
Piše : Prof.dr. Emir Suljagić (Politički.ba)
Dejtonski mirovni sporazum nije zamjena za viziju Bosne i ne može poslužiti kao takav. Dejton je primirje. I dok su se tokom primirja srpski i hrvatski nacionalizam povukli na svoje „fabričke postavke“ – podijeli, popali, protjeraj – bosanski odgovor bio je dnevno otaljavanje poslova u nadi da će i srpski i hrvatski nacionalistički projekat ustanoviti da nikad u historiji nisu dobili, niti mogu dobiti više u Bosni. Ali, to naprosto nije u prirodi nacionalizma. Svaki nacionalizam teži potpunom ostvarenju svih ambicija i stremljenja.
Da budemo načisto: nije za takvo stanje kriv samo naša politička klasa. Odgovornost je podjednako na intelektualnim elitama.
Spadam među malobrojne koji bez ustručavanja smatraju i govore da Bosna treba biti uređena kao republika, po principu jedan čovjek – jedan glas. To me i u Sarajevu čini radikalom i ekstremistom. Ivan Seoski Žrec Lovrenović, i dan-danas guru građanskih intelektualaca u Sarajevu me zbog toga nazvao talibanom. I dan-danas, svim društvenim naukama Univerziteta u Sarajevu se gaće tresu kad Seoski Žrec, zagledan u vatru dok ogleda, zagrmi sa varcar-vakufskih visina.
Možda nemam pravo. Možda Seoski Žrec ima pravo i možda u Bosni treba obnovi millet sistem. Ali, šta god da je tačno, mi i dalje nemamo jednu viziju ove zemlje oko koje se dominantno slažemo. Naši intlektualci su u stanju da „smisle“ i Evropu i svijet – jer ne košta ništa – ali nisu u stanju da zamisle Bosnu, jer će morati da se zamjere nekome, pa makar to bio i neki opskurni hercegbosanski portal.
Nije dovoljno imati odgovor ili odgovore na poteze neprijatelja (namjerno koristim ovaj termin, jer nema sumnje da su i srpski i hrvatski projekat u BiH njeni smrtni neprijatelji), potrebno je znati s kojim ciljem se odgovara. Vizija je ono što omogućava odgovornim liderima da sakupe i organizuju resurse, a zatim da ih koriste u skladu sa ciljevima koji su zacrtani. Nijedan sukob, da ne kažem nijedan rat, se ne može voditi s ciljem da se protivnik izmori. Država nije ribolov.
Letargija koja vlada u Sarajevu rezultat je uvjerenja da je Dejton vječan. Nije. Samo je promjena vječna. I ako naše političke elite nisu u stanju vidjeti iza dejtonskog horizonta, to je zato što naše intelektualne elite nisu u stanju vidjeti iza horizonta. Zato što su kupljene, korumpirane i komotne u najvećoj mjeri. I što im se u najvećoj mjeri gadi poreski obveznik koji ih plaća, jer dolazi iz kulturno-historijskog miljea koji ne odobravaju njihove kolege iz Beograda i Zagreba. I tako, dok naše komšije ponovo oštre noževe, naši intelektualci su zagledani u budućnost radničke klase u post-industrijskom svijetu.
Ako naša politička klasa izgleda zbunjeno, onda je to zato što ne postoji blueprint, mapa puta, na čijem se kraju nalazi ideja Bosne koju svi dijelimo, bez obzira na ostale razlike među nama. Josip Broz Tito bio je uspješan zato što je 1941. znao gdje želi da bude 1945. O njegovoj viziji možemo reći još mnogo toga, ali ova činjenica je nezaobilazna.
Iskreno ne razumijem oklijevanje i strah u Sarajevu. Ima nas više. Imamo više para. Historijski, nikad nismo bili u boljoj poziciji, kako god se to činilo bilo kome. Odakle, osim iz konformizma dolazi, potreba da nekom drugom isporučujemo vlastitu sudbinu? Odakle potreba da neko drugi donosi odluke u naše ime?
Niko iz Bosne neće i ne može odnijeti busen bez nasilja.
Sve imamo.
Osim plana.
Jedan komentar