Kliker.info

Novi roman Ede Popovića “Kako sam brojio ružičaste robote” knjiga je autobiografskih zapisa koji se umnogome razlikuju od ostalih koje je napisao za svog plodnog spisateljskog staža. U ovom romanu Popović je lišen svih iluzija, a proza koju pred čitatelja stavlja komprimirano je iskustvo čovjeka koji je više puta prevario smrt i u životu se veseli malim stvarima.

Knjiga “Kako sam brojio ružičaste robote” nastajala je u vrijeme pandemije i potresa prošle godine. Zašto vam je bilo važno pisati je, što vas je guralo naprijed u danima kad se čovjek više brine za vlastito samoočuvanje i preživljavanje?

Pa sad, osim grube činjenice da sam davno dobio i potrošio akontaciju za roman kao i potporu Ministarstva kulture i medija, nije mi preostalo ništa drugo nego da sjednem i napišem roman. Sam potres u Zagrebu i psihozu nisam osjetio, živio sam tada na selu, a s pandemijom i onim što ona nosi brzo sam naučio živjeti, pa s te strane nije bilo zapreka pisanju. Doduše, neko vrijeme me je bolest sprečavala da pišem, naprosto nisam imao snage za to, ali sam prošao i kroz to. Dakle, guralo me je naprijed to što potrošenu lovu nisam mogao vratiti nakladnici i ministarstvu, nisam je imao otkuda smoći, a da ovdje ne spominjem to što sam, kad se sve zbroji i oduzme, ipak pisac. Ne vjerujem u onu da u ratu pa onda valjda i u drugim velikim nevoljama muze zašute. Uvijek je dobro vrijeme za pisanje.

Mačke mi drže lekciju

Jedan od najurbanijih hrvatskih pisaca, autor kultnih djela “Ponoćni boogie” i “San žutih zmija”, čovjek u čijoj je gotovo svakoj knjizi popijeno nekoliko gajbi piva i popušeno na šteke cigareta, sada piše fragmentarnu, dnevničku prozu sa sela, iz potpune divljine. Prešli ste dugačak put od punokrvnog urbanog pisca do pasioniranog hodača i planinara. Čega se najradije sjećate kad razmišljate o prošlosti?

Mačke mi svaki dan drže lekciju o tome da je posve besmisleno trošiti vrijeme na prošlost, jer je ona lanjski snijeg i jer se tu više ništa ne može učiniti, popraviti je ili pokvariti. Nastojim biti njihov dobar učenik. Prošlosti se najčešće prisjetim kad iskrsne u nekom razgovoru, uglavnom to budu kojekakvi bizarni, glupi detalji. Ipak, sad kad pitate, možda se najugodnija sjećanja odnose ne na neki konkretan događaj, već na onaj fantastičan osjećaj u koji je uronjena većina mladih ljudi, osim onih koji se rode stari i umru još stariji.

To je onaj osjećaj da nikad nećete umrijeti, da je cijeli život pred vama i da su vam sva vrata otvorena. Bio je to dobar osjećaj, i dobro je ponekad ga evocirati. Sigurno ga više ne mogu osjetiti u onoj punini, ali on me podsjeti na to da je i dalje cijeli život preda mnom, i da su mi i dalje sva vrata otvorena. Pritom nema ama baš nikakve veze to što je preostalog života manje nego prije, što su vrata sve uža i što je u međuvremenu potpuno ispario osjećaj da nikad neću umrijeti.

Kakav je bio Zagreb u kojemu ste proveli svoje nježne, ali i kasnije opasne godine? Koliko je u njemu bilo zanosa i nepatvorene mladenačke žudnje za životom, koliko egzistencijalnog straha u kasnim devedesetim i ranim dvijetisućitim, vremenu u kojemu je svatko od nas osjetio kandže tranzicije na vlastitoj koži?

Da moje nježne godine! Ta vam je dobra. Dakle, Zagreb mojih nježnih godina. Njemački pisac Jürgen Ploog, koji je preminuo lani u svibnju i s kojim sam osamdeset i pete ili šeste radio intervju za “Quorum”, napisao je na jednom mjestu, a to sam iskoristio u prvoj priči zbirke “Ponoćni boogie” kao repliku lika koji se zove Jürgen: oči su mi tada, kaže on, bile veće, u tim godinama čovjek vidi više. S tim velikim očima gledao sam Zagreb sedamdesetih i osamdesetih godina, i možda su stvari koje sam vidio bile veće, uzbudljivije, ljepše nego što su bile u stvarnosti, to ne znam, a nije više ni važno.

Lijepo je biti mlad i okružen čudesima, da citiram ovdje mladog kolegu Svena Popovića. Osamdesete u Zagrebu bile su vrlo burne i zanimljive, sa svom tom glazbom, literaturom, stripom, fotografijom, Zvečkom, Blatom, Kulušićem, Jabukom i svim onim što je danas poznato kao novi val. Bio sam svjedok i konzument toga, atmosferu sam pokušao uhvatiti u pričama koje tvore “Ponoćni boogie”, a onda je došla šaka u zube, devedesete, rat i tranzicija. Mogu reći da smo se tu gadno zajebali, da smo poput najglupljih riba progutali mamac koji su pripremili majstori.

Možda smo u Jugoslaviji sanjali o slobodi i standardu kakve smo viđali na Zapadu, o tome da po ploče, traperice i tenisice više nećemo morati ići u Trst, Graz ili London, kako tko, već ćemo ih kupovati u Zagrebu. I stvarno, dobili smo te šugave Levisice, Starke i najnovija izdanja ploča, ali su s njima, na što uopće nismo računali, došli i mržnja, strah, otimačina i zločini ravni onima iz vremena konkviste, pljačke Amerika. Tobožnji pobjednici rata devedesetih, politička ekipica i njima pridruženi kvazipoduzetnici, Hrvatsku nisu vidjeli kao zemlju koju valja graditi po uzoru na razvijene zapadne demokracije. Hrvatsku su vidjeli kao plijen koji valja uzeti, raskomadati i međusobno podijeliti. To je temelj ovoga u čemu živimo danas. Mislim da nije potrebno detaljnije obrazlagati što je točno to u čemu živimo.

Novi roman otkriva vašu neobičnu širinu interesa kad je riječ o knjigama i čitanju: u njoj se susreću budizam, bitnici, suvremenici, strip autori, filozofi… U tekstu neprestano lutate po toj nepreglednoj šumi pročitanog, promišljate ponovno neka vlastita ishodišta. Osjetna je potreba za svojevrsnim svođenjem računa sa sobom i vlastitom prošlošću, proživljenim iskustvima. Što je u tom pothvatu najteže, kad čovjek za njega postane spreman?

Nije neobično što se u romanu susreću zen redovnici, pjesnici, crtači stripa, filozofi, glumci, glazbenici, slikari… Literatura je cjelokupan input, sve što pisac doživi, pročita, čuje, vidi i osjeti dobar je materijal za književni tekst. Tako ja vidim stvar. Nisam siguran da dobro razumijem vaše pitanje o težini pothvata. Ako pod time mislite na otvoreni susret sa samim sobom, s vlastitom prošlošću, s cijelom tom prtljagom koju vučemo, ništa nije teško u tome kad pisac prestane misliti za sebe da je pisac, da parafraziram ovdje Henryja Millera, i da naprosto bude pisac. Zen redovnik i pjesnik Ryōkan formulirao je to stoljeće i pol prije Millera ovako: “Tko kaže da su moje pjesme pjesme? Moje pjesme uopće nisu pjesme. I kad shvatite da moje pjesme stvarno nisu pjesme, tada možemo razgovarati o poeziji.” Čini mi se, tako, da sam tek sad počeo pisati.

Poglavlja iz romana “Kako sam brojio ružičaste robote” jako dobro funkcioniraju kao filozofični i poetični mikroeseji autora koji bilježi svoju svakodnevicu i unutarnji život, promišlja o novom poretku životnih vrijednosti, igra šah sa samim sobom. Je li važnije u toj igri pobijediti ili uživati u sljedećem potezu?

Neću reći ništa novo kad kažem da su pobjeda i poraz dva jednakovrijedna lice igre. Maknite jedno, nema igre. Ako cijenite samo pobjedu, ne možete za sebe reći da cijenite igru, da uživate u njoj. Problem je u tome što nas odmalena uče da je važno pobjeđivati, a nitko nas ne uči da je jednako važno znati gubiti, prihvatiti poraz.

Otuda taj osjećaj nadmoći u pobjedi, i jada u porazu. Radi se o tome da uvažimo kompletan paket, da se pomirimo s činjenicom da su u njemu i pobjeda i poraz, i zdravlje i bolest. Ne kažem da treba skakati od sreće kad izgubite na haklu, ili kad se razbolite. Samo kažem da ne treba praviti dramu kad nas zapadne dio paketa koji nam nije po volji. Možda ništa važnije nisam naučio svih ovih godina nego mirno prihvatiti ono što mi dan donese, ma što god to bilo. A taj mir je došao s porazom, o čemu pišem u romanu. Život postane mnogo jednostavniji kad dođete do toga. I zato na vaše pitanje mogu odgovoriti da je najvažnije igrati, uživati u svakom potezu i prihvatiti rezultat igre kakav god on bio.

Vrijeme za ilegalu

Živite povučeno. Svjesno ste odabrali određenu društvenu marginu. Niste poput dijela svojih vršnjaka zauzeli neko mjesto koje donosi pozamašan društveni kapital i posljedično moć i novac. Izgleda da ste najzadovoljniji u društvu svoje supruge, životinja i omiljenih knjiga. Međutim, život koji podrazumijeva osamu nije sveden samo na ugodna iskustva.

Piscu ne treba ništa drugo nego da ga ostave na miru. Ako pod društvenim kapitalom mislite na funkcije u društvima pisaca, u Ministarstvu kulture, u nekom uredu za kulturu, i takve stvari, sve je to bižuterija koja odvlači pisca od pisanja, suvišan teret. Doduše, mislim da sam još uvijek predsjednik Suda časti u HDP-u, a izabran sam na to mjesto jer, valjda, nitko drugi nije htio to biti, a dosad smo se sastali samo jednom. Nadam se da će ta dužnost na sljedećoj skupštini zapasti nekog drugog. Inače, Sud časti je potpuno besmislen u današnjim strukovnim organizacijama. Pisac tužaka pisca za povredu časti. Se bum vas tužil. Bez veze. Kao tužba za nanošenje duševne boli. Neka to pisci riješe među sobom, polemikom, šakama, građanskom parnicom, svejedno, ali kakav Sud časti.

Život na rubu, naravno, ima i negativnih, neugodnih strana. Ali trenutno se ne mogu sjetiti niti jedne neugodne strane takvog života koja bi bila neugodnija od najugodnije strane života u roju. Roj mi je bio privlačan u djetinjstvu, u mladosti i dijelom u srednjim godinama. No tada sam osjetio zasićenje, umor, ta je stvar prešla u rutinu i beskonačno ponavljanje, sve češće se događalo da s istim ljudima vodim iste razgovore i radim iste geste. Shvatio sam da je vrijeme za ilegalu, a bolest je samo ubrzala taj prelazak. Upravo smo se vratili s južnog Velebita, supruga i ja. Landrali smo po visoravnima i dolcima iznad Starigrada Paklenice i Obrovca. I kaže mi ona jutros da je shvatila zašto se dobro osjeća u planini. Zato, veli ona, što se ondje osjeća kao da je tek rođena, da stvari gleda prvi put, i tako svaki dan. A to smo, veli ona, izgubili živeći u gradovima, u velikim zajednicama. Moja supruga je mudra žena. Skoro kao mačka.

Aktivni ste na društvenim mrežama, rado debatirate o različitim društvenim i kulturnim temama, katkad uđete i u polemiku. Kao da jednim dijelom sebe ipak povremeno žudite za odmjeravanjem mišljenja i, makar virtualnom, vrevom?

Sve manje se upuštam u debate o temama koje spominjete. Čini mi se da one u današnjem društvu nemaju smisla. Da smo izgubili sposobnost da čujemo argumente drugih, da razmislimo o njima, a da ih potom prihvatimo ili odbacimo. Danas je svatko ukopan u vlastiti rov, čvrsto drži svoju poziciju, i puca do besvijesti, a buka i dim često zastru ono zbog čega su nastali. Na to se uglavnom svode debate, i to ne samo one na društvenim mrežama. No s druge strane, rado ondje objavljujem fotografije s hodanja planinama, ili one s motivima sela, a i sam rado gledam slične objave drugih. To ima smisla.

Prošle su godine kad smo u glasačke kutije ubacivali prazne papiriće ili ih dopisivali štosovima. Kakav je za vas bio osjećaj probuditi se nakon drugog kruga izbora za gradonačelnika, u gradu u kojemu je konačno stasala nova generacija političara, zeleno-lijevog usmjerenja?

Jako, jako dobar osjećaj. Ne samo zbog premoćne pobjede zelene ljevice, opcije s kojom se kao neosviješteni anarhist mogu bez problema i nelagode identificirati. Važnija od mojeg malog, privatnog gušta jest činjenica da je Zagreb napokon dobio gradonačelnika u skladu s vremenom u kojem živimo, da ne spominjem ovdje ljudske kvalitete koje bi trebao imati svatko tko raspolaže javnim novcem. Poput poštenja, čestitosti, osjećaja za opću korist, za mjeru i slično. Ne pijem alkohol više od dvadeset godina, ali sam te večeri čašom dobrog istarskog vina sa suprugom nazdravio gradonačelniku. Siguran sam da ta boca nije uzalud otvorena. To jest, da će Tomašević i njegovi suradnici voditi Zagreb pošteno, na dobrobit svih građana, a ne pojedinih interesnih skupina, što je dosad bio slučaj.

Antonela Marušić (Novosti)