Kliker.info

Prođe i Prvi maj – Međunarodni praznik rada, ali i veliki katolički blagdan sv. Josipa Radnika. Unatoč tako zvučnim naslovima kao, npr. ”međunarodni” ili ”sveti Josip” te odrednice ovih dana u Hrvatskoj gotovo da nisu imale nikakvog značenja.

Trgovački lanci – neću ih poimenično navoditi – koji u matičnim zemljama taj dan nisu radili, ili ako su radili, onda su to bile samo trgovine na glavnim (željezničkim i autobusnim) kolodvorima, kod nas su, osim časnih iznimaka, radili gotovo svi u punome radnom vremenu.

Piše : Ivan Markešić (Autograf.hr)

Nitko se nije bunio – ni radnici (nije bilo štrajka), ni sindikati (tȁ oni su kao i muška sisa – postoje a nemaju nikakve funkciju), ni Crkva (koja je tog dana, da ne bi slavila Međunarodni praznik rada Prvi maj uvela blagdan sv. Josipa, nazvavši ga radnikom).

A nazivanje sv. Josipa radnikom jest prava novina u Hrvatskoj, kad se zna da se u hrvatskome novogovoru sve čini da se iz svakodnevne upotrebe protjeraju pojmovi kao, npr. ”radnik”, ”radnički”, ”radništvo” i to kao zaostavštinu tako nam mrskog socijalističkog sustava, i da se umjesto njih uvedu pojmovi kao ”djelatnik”, odnosno ”zaposlenik”, ”zaposlenički” i ”zaposlenici” jer je rad u ovome društvu – kao nekoć u doba Adama i Eve nakon protjerivanja iz Raja zemaljskog – prokletstvo.

Bilo bi stoga nezgodno reći da Međunarodni praznik rada Prvi maj zamjenjujemo blagdanom sv. Josipa djelatnika, zahvaljujući čijem radu su Marija i Isus mogli skromno, ali bezbrižno živjeti.

Unatoč gore navedenim činjenicama na ovaj dan, Prvoga svibnja, u katoličkim crkvama u Hrvatskoj nije se propovijedalo o stanju hrvatskih radnika i poduzeća, svakodnevnom gubitku radnih mjesta zbog pandemije, širenju siromaštva, iseljavanju iz Hrvatske, o činjenici da u Hrvatskoj ne postoje ni neradne nedjelje ni neradni praznici, o crkvenoj potpori sindikatima itd.

Ne, nažalost, o tome se nije govorilo, iako će uskoro, za deset dana, 15. svibnja, biti 130. obljetnica velike radničke enciklike ”Rerum novarum” (O novim stvarima) Leona XIII. iz 1891. godine, a 90. godišnjica od objavljivanja također velike enciklike o radu i radništvu ”Quadragesimo anno” (Četrdeset godina) Pija XI. iz 1931.

U Hrvatskoj se toga dana, prvoga svibnja 2021. godine, govorilo o ratu, o stradanju hrvatskoga naroda, o hrvatskim pobjedama u Domovinskome ratu, posebno o vojno-redarstvenoj akciji Bljesak.

A bilo je to, gledano očima funkcionalističke teorije, potrebno učiniti, jer religija ispunjava svoju najvažniju funkciju u društvu ako sjedinjuje, okuplja, približava, spaja i povezuje ljude u zajedništvo. A da bi se to postiglo koriste se religijski obredi i blagdani kojima se čuva kohezija zajednice.

U tome smislu, religijski obredi pomažu ljudima urediti svijet i svakodnevni život u svijetu u kojemu žive na način da u njemu ne bude ništa neočekivano i nepoznato, nerješivo i strano.

I religija je svojim obredima tome uvijek doprinosila. Ona je uspijevala rat i ratne strahote učiniti podnošljivim, prihvatljivim.

Ne čudi stoga da su ljudi tijekom povijesti od pobjeda nad svojim neprijateljem pravili velike religijske svečanosti i da su te pobjede pripisivali pomoći bogova, božanstava, kasnije pomoći Boga, Isusa, Marije, svetaca, počevši od prvih kršćanskih dana kada je, prema legendi, car Konstantin Veliki uoči odlučne bitke 312. godine protiv Maksencija, njegova neprijatelja, vidio na nebu riječi zapisane iznad križa in hoc signo vinces (u ovom ćeš znaku pobijediti)!

Usporedaba je mnogo! S njima je, čini se, lakše živjeti. Ali ako se previše troše, teže se dolazi do istine, do priznavanja činjenica.

***

Stoga, bez želje za bilo kakvim uspoređivanjem, ovdje bih samo napomenuo da je prema izvješću Informativne katoličke agencije u Okučanima, u crkvi sv. Vida, 1. svibnja 2021., održano središnje biskupijsko spomen-slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s vojnim ordinarijem u RH biskupom Jurom Bogdanom i drugim svećenicima.

Tim misnim slavljem obilježena je 26. obljetnica vojno-redarstvene akcije Bljesak.

Međutim, ni ta misa, kao ni mnoge druge stvari u ovome društvu, ne mogu proći bez – rekli bismo – bezimenog prigovaranja.

Naime, na upozorenje predsjednika RH Zorana Milanovića ”Pripremite se na cirkus u Okučanima, tu će biti veselja i radosti”, reagirao je s punim pravom na početku svoje okučanske prvomajske propovijedi biskup Škvorčević:

”Ovih dana, vezano za spomen 26. obljetnice vojno-redarstvene akcije Bljesak u Okučanima, netko je na nacionalnoj razini otvorio temu cirkusa. Složio bih se s njime samo s obzirom na to da mi od povijesnih događaja i od nas samih možemo napraviti cirkus, ali to događaji u svojoj biti nikada nisu”.

Pri tome je podučio Milanovića, ali i sve druge u hrvatskome državnom vrhu koji su prihvatili stvarati cirkus od komemoracija, da tu u Okučanima, kao i na drugim mjestima na kojima se komemorira ljudska žrtva, nije nikakav privid nego zbilja ”kojoj treba pristupiti s poštovanjem i određenom suzdržanošću” i to stoga jer je jedino tako moguće postati dionikom događaja ”koji se nisu potrošili u prošlosti”, a koji imaju snagu u sadašnjosti i koji daju ”smisao našemu postojanju”.

No ni Milanović ni Plenković kao glavni vinovnici okučanskog, ali i drugih ”cirkusa” u hrvatskome društvu, ne staju već dulje vrijeme svakodnevno zabavljati hrvatsku javnost svojim ”cirkusnim majstorijama”.

A to mogu činiti bez imalo srama i stida jer ne znaju ni što je rad ni što je rat, što je biti radnik, a što ratnik, što znači raditi na baušteli, a što sudjelovati u vojno-redarstvenim akcijama.

Oni su dio zlatne komunističke mladeži koji ne znaju ni za kakvu žrtvu, koji kao studenti nisu znali, npr. što znači stanovati u studentskome domu, imati cimera ilegalca ili nemati doma i biti kod nekoga ilegalac.

Oni ne znaju što znači NE IMATI. Oni su u svojoj mladosti, zahvaljujući komunističkome sustavu i položaju svojih roditelja u njemu, imali sve. Ništa im nije nedostajalo. Čak ni dijagnoza na početku devedesetih da nisu sposobni ići u rat.

Zato su danas bahati, oholi, prepotentni, oni ne znaju cijeniti tuđu muku, trud i žrtvu. Odnosno, oni ne znaju cijeniti tuđu smrt, pa ni onu u Okučanima, koja je omogućila da oni mogu biti ono što jesu.

Oni se svojim postupcima izruguju svima onima koji su sudjelovanjem i u predratnim radnim i u devedesetim ratnim i poratnim godinama davali obolom današnjemu vremenu.

I što je jako zanimljivo: Milanovićevu i Plenkovićevu cirkusijadu sa svime što se odnosi na dostojanstvo hrvatske države podržavaju djeca upravo onih koji su se borili u HOS-u ili Hrvatskoj vojsci i u tim borbama poginuli. Apsurd da ne može biti veći!

I ne samo oni, nego i katolički viši i niži kler. Svi šute kao zaliveni gledajući dvojicu predsjednika kako kao dvojica seoskih đilkoša svojim eskapadama svakodnevno sramote građane ove države, a i samu državu.

Sudjelujući u pripremi okučanske cirkusijade ostali su i Milanović i Plenković i njihovi pobočnici uskraćeni za jednu istinu o kojoj je govorio biskup Škvorčević – o Hrvatima katolicima koji su prije 26 godina prognani s banjolučkoga podneblja i koji žive na okučanskome području.

Bila je to prilika propitivanja njihove vlastite odgovornosti u doprinosu da se ti ljudi zbog njihova podržavanja velikosrbijanskoga projekta rastakanja Bosne i Hercegovine ne mogu vratiti svojim kućama.

***

Isti dan, 1. svibnja, u 17.30 sati u Zagrebu, u crkvi sveta Mati Slobode, nije se također govorilo o radu, radničkim pravima, nego je povodom 26. obljetnice vojno-redarstvene operacije Bljesak svetu misu zadušnicu za sve poginule, preminule i nestale branitelje te sve žrtve Domovinskog rata predvodio vojni biskup u RH Jure Bogdan, ”u zajedništvu s nekoliko vojnih i policijskih kapelana”.

U svojoj propovijedi biskup Bogdan je podsjetio da su na taj dan prije 26 godina ”oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije”, zbog čega je 2. i 3. svibnja 1995. iz osvete raketiran grad Zagreb kada je poginulo sedmero, a ranjeno preko 200 ljudi, da je prije 30 godina u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika te izrekao zahvalnost hrvatskim braniteljima kao dobročiniteljima, jer su ”hrabro izložili svoje zdravlje, pa i same živote, kako bismo mogli živjeti u miru i slobodi”.

Nije biskup Bogdan zaboravio napomenuti da mi kršćani trebamo moliti i za naše neprijatelje ”jer kao kršćani želimo da se svi ljudi spase”, ali da ipak trebamo znati da se ”budućnost Hrvatske, Europe i svijeta ne može graditi na lažima i nepravdama, na izjednačavanju napadača i napadnutog, počinitelja i žrtve”.

No ne znam je li trebao spomenuti da ni mi Hrvati katolici nismo Božja nevinašca, i to baš u svemu, svugdje i uvijek.

Nije biskup Bogdan zaboravio reći da, ako želimo da dođe do pomirenja Srba i Hrvata na ovome prostoru, onda ”pomirenje i miran suživot iziskuju priznanje istine, prihvaćanje krivice i spremnost na praštanje”. Točno tako!

No ne znam, je li trebao reći da bi to trebali učiniti obostrano i Hrvati i Srbi. I k tomu još, da bi to trebali ponajprije učiniti predstavnici dviju sestrinskih kršćanskih crkava – Katoličke Crkve (u RH i u BiH) i Srpske Pravoslavne Crkve.

Nije biskup Bogdan zaboravio reći i ovo: ”Ovu 26. obljetnicu slavimo ponosno i čiste savjesti – i u poniznosti, bez trijumfalizma ili želje za osvetom. Ne dopustimo da mržnja i želja za osvetom ovladaju našim srcima!”

No ne znam je li biskup Bogdan trebao spomenuti i nevine srpske žrtve tijekom te operacije. A bilo ih je. I bilo ih je, stoga, ako želimo biti kršćani, potrebno spomenuti. Barem u kontekstu kolateralnosti, nepotrebnosti.

Spomenuo ih je, barem tako mislim, biskup Škvorčević makar i neodređeno i to nakon usporedbe žrtve hrvatskih branitelja sa žrtvom Isusa Nazarećanina, u rečenici: ”Tim raspoloženjem stojimo danas u Okučanima pred svim žrtvama Bljeska”.

Neka te Škvorčevićeve riječi budu poticaj za nadanje da je došlo vrijeme da se na ovakvim komemoracijama počne govoriti ne samo o našim nevinim žrtvama, nego i o nevinim žrtvama naših tadašnjih (?) ratnih neprijatelja.

Jer bi kršćanima žrtva, bez obzira na kojoj strani bila, trebala biti sveta.