Kliker.info

Priča je povodom susreta sa dugogodišnjim poznanikom, zapadnim diplomatom, sada u nas. Sretali smo se po svijetu, pa i onom arapskom. Zna sve što je bitno o politikama “velikih” prema “malima” ovdje i tamo. Lako smo se složili da je zlo, “ko je” to zlo i zašto je ovdje u nas. Akteri razaranja su domaći ali uz vanjske podrške, razne.

Piše : Zlatko Dizdarević (Tačno)

Jasno je i da se smisao priče sveo na proizvodnju što više razdora, mržnje, ciljanih opstrukcija države i institucija, pogurivanje animoziteta do slutnji na završni sukob. Saldo su brojeni statistički pokazatelji o svemu čime se mjeri na jednoj strani dobro i uspjeh, zadovoljstvo i prosperitet, a na drugoj propadanje, nazadovanje i svekoliki jad. Riječ je o trendovima, statistike se rijetko bave izuzecima. Cifara o skorojevićkim elitama i njihovom nezajažljivošću nema ali oči ne varaju.

U razgovoru smo se složili da na listi uzroka ovdašnje muke ima puno već dobro poznatog. Od Dejtonskog sporazuma smišljenog da se zaustavi rat tako što niko neće biti pobjednik i, posebno, niko neće biti poraženi. Mali ne smiju trijumfovati a veliki ne smiju gubiti, teške su posljedice za “geostrategiju”. I zato smo se planski odmicali od multi-kulti projekta države i društva uporno se primičući profiterski vjersko-nacionalističkoj identifikaciji. Bio je to uslov za dominacije u rasturenoj državi, za poražavanje institucionalizma i vladavine prava, za legalizaciju korupcije, ponižavanje  pameti, socijalne pravde i humanosti.

Došli smo i do logičnog finala teme, uz podosta razumijevanja u četiri oka: Kako izaći iz svega, pod pretpostavkom da se iz ovoga uopšte želi izaći. Pita sagovornik, ipak malo i iznenađen, zašto kažem to “ako se želi…”. Velim, zato jer su oni, međunarodna zajednica, najmanje na dva načina ovdje doveli u sumnju iskrenost ponavljanje volje za rješavanje bh. muke. Nije bio baš iznenađen činjenicom da ova sumnja u nas postoji. Ipak, pitao je kako su to “oni” doveli do toga?

Prvo, kažem, očiglednim opredjeljenjem njihove diplomatske većine, da je očuvanje “mira” i postojećeg stanja, onog da se “ne puca”, u današnjim prilikama za Brisel dovoljan dokaz njihovog uspjeha u BiH. Pa i preporuka za nastavak mnogih karijera po svijetu.

Drugo je u upornom ponavljanju naputka – evo nedavno i od američkog državnog sekretara Blinkena – da će “vaše vođstvo biti ključno za procese ozdravljenja…” i da su “lideri u BiH ti koji će morati raditi na reformama”. Pa se “raduje saradnji sa vlastima Bosne i Hercegovine!”.

Tu se dolazi do suštine priče. Zna diplomata sa Zapada u prijateljskom razgovoru u četiri oka, koliko je istinita ta konstatacija o “status quo” mirovnoj filozofiji kod mnogih što ugodno službuju u BiH. Pogotovo jer još od Daytona mi nismo za njih nikakva važna tema a kamo li prioritet. Bar dok se ne riješi Kosovo. Ma koliko ne znali ni kada ni kako će se složiti interesi najvažnijih u toj priči.

Razgovor je postao neobičniji prelaskom na drugu “tačku” iz dijagnoza njihovog ponašanja – onu o dirljivom uvjerenju velike većine stranaca da će njihovi glavni partneri u popravljanju BiH biti oni isti “lideri” čiji je projekat već godinama izluđivanje BiH. A za njih je samo ostanak na vlasti uslov biti ili ne biti jer se moraju zaštitili ogromni kriminalni interesi.

Uz razumijevanje za ozbiljno neozbiljnu tezu o rušiteljima kao dobrohotnim graditeljima srušenog, sagovornik dolazi do teze da oni, neupitno demokrate, ne mogu protiv sebe i onoga što ih “demokracija” uči: Mora se raditi sa “liderima” jer su oni legalni i legitimni predstavnici naroda koji ih je izabrao na demokratskim izborima! Šta to znači u slučaju Bosne i Hercegovine, konkretno?  Pa eto, sa njima se mora ići do kraja, pritiskivati ih, ubjeđivati, nadmudrivati, maziti i paziti sve do izbora. Do tada su legitimni i neupitni, a onda eto glasača 2022. pa neka ih, možda, mijenjaju…!

Ovdje je priča morala da pređe na drugi teren, za mnoge možda i karikaturalan i rijetko pominjan jer nije baš ni relevantan za “demokrate” po svijetu. One koji se zaklinju u legalitet i legitimitet uz sve drugo što se teorijski time podrazumijeva, a praktično realizuje oružjem. Toga u udžbenicima uglavnom nema. Njihova “demokracija” tamo nikada ne brani zlo, samo ljudsku sreću.

Sjećamo li se, recimo, predsjednika mnogih država, legalno izabranih na izborima čiju su “ispravnost” potvrđivali čak i mnogi međunarodni posmatrači – a potom su “skidani” brutalno sa vlasti u ime raznih “proljeća” uvezenih izvana, na vanjskim interesima, u ime odbrane “ljudskih prava i sloboda” što se potom naftovodima i plinovodima trpaju u džepove organizatora pravdoljubivosti. Ali zašto u demokratskom svijetu, prevashodno u zapadnim vrhovima, ne vide da i BiH postaje, polako a izvjesno, zemlja u kojoj se već na očigledan a zločinački i drsko koruptivan način krše mnoga najelementarnija ljudska prava. Od prava na rad, golu egzistenciju, zdravlje, slobode i ljudska prava, do prava na život od kojeg “lideri” evo prave i biznis. I da promjenu tog jada ne treba zaustavljati. Pa makar i na sličan način na koji se interesno ruše i mijenjaju mnoge druge oligarhije po svijetu.

Ovdje se u nas već šprdaju i sa mandatima, legalitetom i legitimitetom izbornih rezultata, vazda više ili manje upitnim. A “demokratski” parlamenti ne dozvoljavaju, recimo, uvođenje elektronike u praćenje izbornih procesa. Kako to da se širom svijeta organizuju, finansiraju, pomažu, treniraju pa i naoružavaju opozicije koje treba da zamijene “nepodobne i nedemokratske lidere”, a ovi ovdje slične krvne grupe štićeni i glavni partneri u izgradnji demokracije. Odgovor je bizarno jednostavan. Rušenje legitimnih tamo je interes da bi im se mogla poklopiti i oteti prirodna blaga. Interes  odbrane tzv. legitimnih ovdje jeste očajni  status quo u kojem se ne puca, iz raznih drugih “geostrateških” interesa. Dok se karte ne poslože na velikoj sceni.

Međunarodni “poredak” se danas crta prema interesima velikih korporacija i biznisa, a ne prema ljudskim idealima i principima na kojima se svijet uzdizao nakon rata kojim je onda pobijeđen fašizam. “Legitimni” zato moraju biti mali, poslušni i sačuvani, ili rušeni “legalno” ako takvi nisu.

Mi dobra radi kojih se izvana oružjem “demokratizuju” sistemi nemamo. Ipak postajemo polako svjesni da to što ovako živimo jeste cijena za šutnju i pristanak na legalizaciju zla. Spoznaja o tome se baš ne može potpuno uništiti, uprkos ogromnom naporu da takva operacija uspije. Domaće fakine, legitimirane i legalizirane, one sa maskama i one bez njih, frustrirani svijet ovdje već prepoznaje. Teško nam je dokučiti zašto ih u ime “legitimiteta” zla još uvijek brane i podržavaju izvana. Zato, ili ćemo shvatiti, a može se, gdje nas se to gura i kako se od tog raspada odbraniti. Ili će pranje mozga biti dovršeno na ciljani način, “legitimno”. Ostaje mala nada da takvi ipak nisu potrebni kao partneri ni u EU, ni slobodi i demokraciji. Ako jesu, onda ništa, slobodan im izbor. Samo bi morali znati da tada u igru upadaju drugi. Sutra i treći… Legalno. U otimačkoj politici praznog prostora nema.