Kliker.info

Darko Rundek i Sanda Hržić posljednjih nekoliko godina žive uglavnom u Povljima na Braču, gdje obrađuju svoj vrt. Povremeno su u Zagrebu i dijelom u Francuskoj gdje živi njihov sin David Vid Viktorije Dimitrije Sebastijan Ernest Rundek.

Svestrani umjetnik Darko je na glazbenoj sceni više od 40 godina. Diplomirao je režiju na zagrebačkoj Akademiji, skladao muziku za desetke predstava i filmova kod nas i u inozemstvu. Koncem prošle godine je sa suradnicima i prijateljima pripremio album „Brisani prostor“. 

No, u ovom razgovoru nije u glavnom fokusu bila glazba i scena, već smo razgovarali o nužnosti očuvanja i oporavka zraka, vode, zemlje, o životu u samoodrživoj komuni, o čovjeku kralju, o „Jeziku ptica“, o duhovnosti, unutarnjem glasu, meditaciji, smislu života, religiji i vjerovanju i o – smrti, neumitnom individualnom ljudskom kraju.

Darko Rundek u Povljima na Braču (FOTO: Sanda Hržić) 

Posljednjih nekoliko godina sve više se angažiraš za ekologiju, očuvanje zraka, vode, zemlje. Ovog mjeseca je bio veliki ekološki prosvjed, tzv. ekološki ustanak u Beogradu, podržao si ga na Facebooku. Kažeš da zakon za očuvanje i oporavak prirode treba biti iznad svih drugih zakona?

– U tom angažmanu nisam sam, uz mene je i Sanda, ona je često i inicijator tema i akcija, o tome često pričamo, razmjenjujemo informacije i dijelimo s krugom bliskih ljudi. Recimo za ovaj ekološki ustanak u Beogradu mi je javila Sabina Šabić iz Sarajeva, koja je tad bila sa Aleksandrom Jovanovićem Ćutom, koji se već godinama bori za očuvanje rijeka Stare planine, protiv izgradnje mini hidroelektrana. To „da zakon za očuvanje i oporavak prirode treba biti iznad svih drugih zakona“ je Ćutina formulacija koju citiram u FB pozivu. Doduše, oporavak sam ja dodao, jer je priroda već do te mjere uništena da trebamo raditi na njenom oporavku, a ne očuvanju, tj. da ostane kao što jest. Kod Ćute je specifično da se u svojoj pobuni oslanja na zakone jer mu to daje legitimitet. Kod sličnih prosvjeda u svijetu traži se da mijenjaju zakoni …

I ova sadašnja pandemija, pa i one koje bi mogle vjerojatno doći poslije ove dovode se u vezu s neprimjerenim, vrlo pretjeranim iskorištavanjem prirode. Naravno, globalno zatopljenje, zagađenje, uništavanje životinjskih vrsta bi nas moglo u budućnosti uništiti. Misliš da opasnost samouništenja, svjetski političari još uvijek ne vide?

– Pa naravno da je vide, u najmanju ruku su o njoj informirani, ali njihovo se viđenje budućnosti zaustavlja na jednom, najviše dva mandata. Državnici koji bi mogli imati širu viziju i odgovornost praktički ne postoje. Tako da smo kao guske u magli. Što to znači neprimjereno i pretjerano iskorištavanje prirode? I možemo li sebe izdvojiti iz prirode? Za koju korist? Razumni ljudi prije nego što nešto veliko poduzmu vode računa o tome kako će to djelovati na slijedeće tri generacije, a mudri na sedam. Srljanje u koje smo uletjeli tjera na naglo povlačenje ručne, a i to će teško pomoći da ne odjurimo u ponor. Srljanje zbog materijalne nezasićenosti.

Prije nekih mjesec dana pojavila se vijest da si u Francuskoj i da si se (privremeno) priključio komuni, ekološkoj, pretpostavljam. Opiši nam, molim te, kako je bilo. Kako izgleda ta komuna?

– Radi se o imanju od oko 20 hektara, dobrim dijelom pokrivenom šumom kestenova, s tri izvora i rječicom. Tu su davno napravljene terase s vrtovima i navodnjavanjem iz tih voda. U jednoj velikoj kamenoj zgradi koja je služila kao hangar, velika je zajednička blagovaonica, kuhinja, smočnica, spavaonice, pekara za kruh koji se prodaje dvaput tjedno na tržnici u obližnjem gradiću i pivovara s vlastitim brendom organskih piva. U podrumu je klupski prostor-scena i šank za povremena događanja. U regionalnim bio-dućanima može se kupiti njihova izvrsna pašteta od kestena. Ima ih petnaestak. Najmlađa ima godinu dana, a najstariji 75. Sličnih zajednica ima desetak u široj okolici i uzajamno se podržavaju. U Francuskoj su ljudi masovno svjesni neodrživosti postojećeg sistema i na razne načine pokušavaju naći suverenije načine života. Osnove abecede od-rasta, ne pravljenja smeća, poštivanja prirodne sredine su usvojene.

Vidio sam da si hvalio francusku knjigu Pabla Servigna i drugih autora, koju je kod nas objavila Planetopija, a nosi naslov „I drugačiji kraj svijeta je moguć“, o kojoj smo na Lupigi ranije pisali. Čak na pomalo mistični način ona zagovara čovjekov povratak prirodi.

– Pabla Servigna smo sreli tik prije korone, u mjestu Die u jugoistočnoj Francuskoj gdje i on živi. Sudjelovali smo u susretima, radionicama i predavanjima vezanim uz samoodrživost s naglaskom na tu regiju koja se već davno proglasila bio-dolinom. Bilo nas je nekoliko stotina, što aktivista, što predstavnika lokalne uprave, što poljoprivrednika i znanstvenika. Pablo Servigne se prije pet šest godina svojim knjigama i osobnom karizmom nametnuo kao jedan od predvodnika francuskih kolapsologa. On je i izmislio taj termin i definira multidisciplinarna znanstvena istraživanja mogućeg urušavanja moderne civilizacije. Njihov časopis Ygdrassil objavljuje tekstove posvećene promjeni paradigme, narativa, načina života. Ti tekstovi proizlaze iz potrebe da shvatimo kako se u svim humanim aspektima, koliko praktičnim toliko i duhovnim, nositi sa neizbježnim promjenama koje su pred svima nama. Knjiga „I drugačiji kraj svijeta je moguć“ nastavlja se na njegovu prvu i najutjecajniju knjigu „Kako bi se sve moglo urušiti“ i bavi se više psihološkim i duhovnim aspektima kolapsa. Traženje ravnoteže u prirodi je pitanje opstanka.

I Yuval Harrari se pribojava kolapsa, ali on nekako vidi da bi nas mogla porobiti umjetna inteligencija, roboti?

– Kao što ne postoji efikasniji aparat za pretvaranje sunčeve energije u životno korisnu od biljke, tako ne postoji umjetna inteligencija koja može zamijeniti mudrost.

Na posljednjem albumu pjevaš i o unutarnjem glasu. „Slušam kako pjeva unutarnji glas, kako zove nas“. Slušaš li često unutarnji glas i kamo te zove?

– Ne slušam ga dovoljno često i uglavnom ne odem tamo kamo me zove. To je glas prirodnog znanja koje je trenutno i izvjesno. Da smo ga slušali ne bi bili gdje smo. Upravo je u izdanju Planetopije izašla „Mudrost pustinje“ Thomasa Mertona s njegovim inspirativnim predgovorom izrekama Pustinjskih otaca koji završava riječima: „… od tih ljudi iz 4. stoljeća moramo naučiti kako se ne obazirati na predrasude, oduprijeti se prisili i neustrašivo krenuti prema nepoznatom.“

Život i smrt su jedno. Kad smo prije više godina privatno razgovarali, rekao si mi da se treba pripremiti za smrt. Kako se ti pripremaš, na osnovu nekih budističkih ili nekih drugih iskustava?

– Pa sigurno je da shvaćanja o smrti do kojih možemo doći iz tradicijskih znanja pomažu u toj pripremi. Ali ono što se zapravo događa ili ne, nije na razini teksta. Ti tekstovi ne znače isto onom tko je prošao određeno iskustvo, usvojio unutarnje razumijevanje i onom koji ih čita doslovno. Meditacija je neka vrsta vježbanja smrti. Frithjof Schuon kaže: „Sjećanje na Boga je smrt u životu i život u smrti. „

To su teme koje se u današnjem konzumerističkom društvu izbjegavaju, ali bojiš li se starosti, umiranja i, konačno, same smrti?

– Ne bojim se, ali to je možda zbog toga što još sasvim ok funkcioniram i ništa me ne boli. Ne mislim često o tome. Ljudska agonija je veliki misterij. Ne djeluje privlačno moram priznati. Ali s obzirom da je neizbježna ne preostaje drugo nego prihvatiti je s najvećom mogućom vedrinom. Ona nas podsjeća da smo dio cjeline koja se pali i gasi zauvijek.

A korona? Pretpostavljam da je nisi prebolio. Jesi li se već cijepio, kakav imaš stav o cijepljenju protiv korone i antivakserskom pokretu?

– Cijepio sam se AstraZenecom jedanput zato što je netko odustao, a i stariji sam od 65. Još čekam drugu dozu. Moj je stav da cjepivu treba dati šansu makar nemam neka blistava očekivanja. Koje rješenje nude antivakseri?

Osobno sam agnostik. Znači da mogu vjerovati da možda postoji i neki život poslije smrti, ali mi je teško vjerovati da je to neki individualni, svjesni oblik nekakvog postsmrtnog života. Koja je tvoja religija?

– Vjerujem da sve religije i duhovne struje, ako su autentične, dolaze iz istog izvora. Time se bavi perenijalna misao, recimo kroz tekstove metafizičara Renéa Guenona, sufija i znanstvenika Seyyeda Hosseina Nasra, Frithjofa Schuona, a i već spomenuti Thomas Merton bi se mogao u njih ubrojiti. Ni ja ne vjerujem u trajni individualni život poslije smrti. Ali val uzroka i posljedica koji smo proizveli se sigurno kraće ili dulje nastavi valjati … u jednom od prijevoda „Tibetanske knjige mrtvih“ autor kaže da točno pitanje nije ima li života poslije smrti nego ima li života prije smrti. Umre li naša osobnost prije našeg tijela otvara se prostor nepojmljive slobode. O tome svjedoče sveci.

Kažeš da si rojalist, da nas može spasiti neki mudri kralj. Je li to kao Dali anarhist, rojalist? Eligibilne demokracije se više udvaraju biračima nego što odgovorno vode zemlju, to je točno. No, ni u jednoj europskoj kraljevini kraljevi uopće ne vladaju, nego oni koji su izabrani. Kako bi onda izgledao taj mudri kralj?

– Evo da citiram Chuang Tzua:
„ČOVJEK KRALJ
Moj učitelj je kazao:
Ono što djeluje na sve i ne upliće se ni u što – nebo je…
Shvaćajući to, Čovjek kralj krije to u svom srcu,
Razvija se bezgranično, slobodouman, sve ga zanima.
Stoga pušta zlato da leži duboko u planini,
Ostavlja biser da leži u dubini.
Vrijednosti i imovina nisu prednosti u njegovim očima,
Izbjegava obilje i počasti.
Dug život nije povod za radost, ni rana smrt za tugu.
Ne ponosi se uspjehom, ne srami se neuspjeha.
I da kojim slučajem ima svu moć ovog svijeta ne bi je pripisao sebi,
I da pokori sve pokorivo ne bi to zadržao za sebe.
On slavi spoznaju da se sve stvari spajaju u Jednom
A život i smrt su jednaki.“

Imao sam u rukama i pomalo čituckao, nisam stigao više, perzijsku poemu „Jezik ptica“ koju je priredila i prevela Sanda Hržić, a ti si pomagao. Kažete u predgovoru da „poema nagovještava duboku istinu“. Koju?

– Duboku istinu da je naša osobnost i s njom povezana egocentričnost naš zatvor. Put prema slobodi je put oslobađanja od osobnosti.

“Dio smo cjeline koja se pali i gasi zauvijek” (FOTO: Sanda Hržić)

Vaš sin David Vid Rundek je pretpostavljam u Francuskoj. Svojedobno je s prijateljima na jedrilici preplovio Atlantik?

– Ne samo jedanput! Kad se pojavila korona zatekao se sa svojim brodom i prijateljima u Dakaru u Senegalu, s namjerom da plovi dalje uz zapadno afričku obalu, ali mu je zbog zatvaranja granica jedino preostalo preploviti Atlantik do francuske kolonije Martiniqua, gdje su ih morali primiti kao francuske državljane. Povratak u Evropu nije bio moguć zbog nepovoljnih vjetrova. Sad je u Francuskoj na farmi koju sam opisao.

Zajedno smo 1974. godine upisali Filozofski fakultet, ti si dvije godine kasnije upisao i diplomirao režiju. Znam da si volio rusku avangardu. Koja ti je književnost bliža i draža – francuska ili ruska? Ako govorimo jako generalno, Rusi su emotivci, Francuzi više skloni raciju?

– Svakako ruska! Ali ne prvenstveno zbog emocionalnosti, nego zbog iracionalnosti. Nedavno sam se ponovo oduševio Čehovom. I to kratkim pričama. On i kad govori o najbanalnijim stvarima vidi ih s humorom u kojem prosijava transcendentno. Ali nije to tako strogo odijeljeno, nešto slično nalazimo i u Beaudlairovim pjesmama u prozi…

Koja su ti najupečatljivija književna djela uopće?

– Šta god Sanda čitala to mi je najupečatljivije taj tren, čita ko violina! Nedavno nam se ukazala Bhagavad-Gita, sad je tu Put Chuang Tzua, pa pjesme Voje Šindolića, Rilke, „Knjiga o Jobu“, a ne treba zanemariti niti YouTube predavanja koja su novi oblik pripovijedanja, recimo „Sacred Economy“ Charlesa Eisensteina, sva Nasrova predavanja, Jem Bendelov „Deep Adaptation“, astrofizičar Aurelien Barrau, Jankovici …

Ja sam glazbeni laik, kao novinar jedino možda nikad nisam pisao baš o glazbi. Osobno mi se najviše sviđaju tvoji „Apokalipso“ i „Ruke“. Mislim da su to istinska remek-djela. Isto i „U širokom svijetu“. Rado sam odslušao posljednji album „Brisani prostor“. Možda pričam gluposti, ali najviše me podsjeća na Haustor?

– Nakon dugo vremena sam radio s muzičarima iz Zagreba, i to još mladim, i to još u podjeli instrumenata koja liči na Haustorovu pa je sličnost neizbježna. Zapravo je lijepo bilo napraviti taj korak od kozmopolitskog benda kao što je Cargo prema svjetskom, a našem.

Zdenko Duka (Lupiga)