Kliker.info

Sa Asimom Mujkićem, redovnim profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu te uglednim bh. sociologom i filozofom, razgovarali smo  o izostanku političke podrške za donošenje Zakona o negiranju genocida, procesu kontinuirane etnonacionalne mobilizacije, selektivnim pristupima ka zločinima, stanju u našem društvu, naznakama eventualnog buđenja akademske zajednice, kao i o drugim temama.

Šta u ovom trenutku predstavlja izostanak podrške HDZ BIH izmjenama i dopunama Krivičnog zakona kojim je predviđeno sankcioniranje institucionalne glorifikacije presuđenih ratnih zločinaca kao i zabrane negiranja genocida?

Znači najprije lojalnost zajedničkom kursu s politikom dezintegracije BiH Milorada Dodika koja u ovom periodu, osobito podizanjem prašine oko non-papera i implicitne podrške nove europske desnice nacionalističkim politikama čini izglednim i dohvatljivim neke važne nacionalističke ciljeve s početka devedesetih. Drugo, to znači dalji pokušaj relativizacije presude Haškog tribunala o udruženom zločinačkom pothvatu kojega kao autori potpisuju visoki dužnosnici HDZ-a tog doba, kako u Hrvatskoj tako i u BiH. Treće, takav stav potkopava civilizacijski minimum principa i stavova koji određuju referentni okvir unutar kojega se uopće može uspostaviti i voditi politički dijalog. Ne može se voditi dijalog o promjeni političkog sistema neke zemlje ako se ne osude protucivilizacijski postupci, zločin i genocid. Ovdje sa svih strana dobijamo poruke kako treba razgovarati, otvoriti dijalog o svemu, ali svaki dijalog da bi bio racionalan treba da se vodi u okviru nekih principa, pravila, da slijedi neke općeprihvaćene vrijednosti. Svaki sistem mora počivati barem na minimumu civilizacijskih vrijednosti u čijem centru treba da bude, ako govorimo o savremenom političkom udruživanju, jednaka vrijednost svakog ljudskog života, pa time i odgovornost ako neko te živote ugrozi ili uništi. Ne može se dijalogicirati bez pravila i principa koji utvrđuju pravila igre, odnosno razgovora, a da nisi, recimo napušen ili pijan. Opijeni nacionalizmom na mjesto dijaloga imamo samo monolog koji isključuje drugog, pri čemu se podmeće drugom da nije za dijalog. Balkanska krčma.

U ovakvom političkom ambijentu možemo li uopšte očekivati donošenje Zakona o negiranju genocida u skorije vrijeme i u konačnici, šta bi se u našem društvu promijenilo donošenjem ovog Zakona? 

To u ovoj konstelaciji snaga nije moguće. Genocid, zločin, etnički inžinjering, preseljenja naroda nalaze se u temelju europskog nacionalističkog projekta od sredine 19. stoljeća do danas i trag državotvorstva u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi je u proteklih 150-200 godina istovremeno je bio i trag užasnih zločina, neviđenih pljački i diskriminacija iz kojih je Europa svaki put izlazila etnički čišća i nacionalno homogenija. Ideje s kojim se ušlo u raspad Jugoslavije upravo su se naslanjale na takva europska iskustva i razmišljanja. Ali, problem sa zločinima iz takvih nacionalističkih pobuda koji su se desili devedesetih na području bivše Jugoslavije je, s jedne strane, ma kako se to nama činilo nedovoljnim, narasli senzibilitet prema kršenju ljudskih prava i sloboda izazvan Nurnberškim procesima i s druge strane, mediji koji su o zločinima neumorno izvještavali. Imali smo skoro pa live-streaming realizacije etnonacionalističkih državotvornih projekata i oni su se prikazali u svom raskošnom barbarstvu i zločinaštvu. Ono što je bilo dopušteno nekada, devedesetih je postalo odjednom neprihvatljivo i nacionalistički lideri su uistinu bili začuđeni takvim preokretom. Pitali su se zašto oni ne mogu ostvariti ono što su prije njih ostvarili nacionalistički pokreti širom kontinenta, naime da stvore svoju homogenu nacionalnu državu s domaćinskim etničkim narodom i sa što je moguće manje onih drugih, manjina. Taj resantiman stalno iznova podgrijava nacionalističke politike Zapadnog Balkana i vidimo koristi svaku priliku da izroni na površinu. Dakle, zločin je jezgra svake identitetske, nacionalističke politike i sve dok su njegovi ciljevi sastavnim dijelom političkog vokabulara ne može se očekivati da će se usvojiti zakon koji negira konstitutivni državotvorni zločin i genocid. Za društvo je važno da ga vode politike suočavanja sa najprije svojim zločinačkim grijesima, ali vidimo da vladajuće politike to ne prepoznaju kao zločin, već kao utemeljiteljski državotvorni akt i njegove počinitelje nacionalnim herojima.

Ukoliko pratimo društvene mreže i komentare običnih ljudi, evidentna je podrška ratnim zločincima. Da li komentare na društvenim mrežama možemo percipirati kao relevantne pokazatelje stanja bh. društva?

Komentare na portalima ne treba zanemariti, oni nam mogu ukazati na neke tendencije u društvu, ali ih ne treba smatrati posebno relevantnim, osobito ne nekom ‘pravom istinom’ o našem društvu. U ambijentu koji je stvoren da sluđuje ljude, da im na dnevnoj osnovi dijeli doze nesigurnosti, neizvjesnosti, dnevne doze mržnje, nije iznenađujuće da naletite na otvorenu podršku zločinačkim projektima i akterima. Sjetimo se samo kakav je Donald Trump stvorio ambijent nesnošljivosti u javnom diskursu svojim ponašanjem i tvitanjem. Govorimo o američkom društvu za koga smo vjerovali da je stabilna demokratija. E sad zamislimo šta se može očekivati za tri desetljeća trumpovanja kakvo su nam priređivale domaće političke elite s ciljem konstantne etnopolitičke mobilizacije. Naravno da to ostavlja traga. Utoliko je odgovornost političke elite veća. Oni su ti koji moraju nastojati da stvore snošljivi ambijent. Ali snošljivost, dijalog potkopava nacionalističku budnost i u konačnici demontira nacionalističku isključivost koja je od presudnog značaja za državotvorni projekt. S tim što moram, po ko zna koji put, reći da nacionalistički projekt nije nikakva romantična odanost nekoj uzvišenoj ideji nacionalnog jedinstva, nego se uvijek izražava u konkretnom materijalnom blagostanju njegovih zagovarača, njihovoj poziciji pristupa resursima. Nacionalno pitanje imalo je od svog početka svoj debeli klasni korijen.

Više od dvije decenije nakon rata, djeca kroz obrazovne planove i programe uče selektivno ili nikako o ratnim zločinima te se razdvajaju po nacionalnoj pripadnosti sa ciljem održavanja podjela. U tom kontekstu, planovi o reformama školstva u više navrata su propali. Da li se ova praksa može promijeniti bez političke volje i da li vi vidite, u ovom kontekstu, mogućnost djelovanja Međunarodne zajednice?

Prvo kao neko na čije je mišljenje značajnim dijelom utjecao Nietzsche, neprihvatljiva mi je teza koja se često čuje, o nepostojanju političke volje za nečim. Ukratko, kad kažemo da nema političke volje da se nešto uradi, donese, nametne, znači upravo da je politička volja da se nešto ne uradi, ne donese i ne nametne. Ne može politička volja nacionalističkog partikularističkog projekta po kojem se bosanskohercegovački Srbi i Hrvati raskorjenjuju u svojoj vezanosti za BiH u tolikoj mjeri da postaju dijaspora, tuđinci u svojoj zemlji, da je čak postalo aktom neprijateljstva ako se nazovu bosanskohercegovačkim već se isključivo moraju zvati Srbima ili Hrvatima u BiH, pri čemu se semantički ukida razlika između Hrvata u BiH i Hrvata u Irskoj, sada odjednom biti da razvija neki neselektivni pristup po pitanju zločina ili pristup koji će integrirati, a ne dezintegrirati. Dezintegrativizam prema BiH u perspektivi srpske i hrvatske etnopolitike je u biti integrativizam svenacionalnog srpstva, odnosno hrvatstva uopće. U dodatku, odustajanje od bosanskohercegovačkog otvara prostor za još jedan integrativizam, bošnjačku nacionalističku fantazmu o jedinom pravom državotvornom narodu, koja je kao i ona dva, u konačnici dezintegrativna spram BiH. Tako se tri političke volje, kao lice i naličje istoga novčića, održavaju u ovom nepodnošljivom status quo-uizmeđu integracije i dezintegracije. Kakva je u svemu tome volja međunarodne zajednice? Prepuštanje da se stvari odvijaju svojim tokom može se iščitati i neke nacionalističke vođe su to tako i shvatile, kao zeleno svjetlo da nastave sa svojim državotvornim projektima. Ono što nam treba od njih je politička volja koja će nepokolebljivo stati iza fundamentalnih vrijednosti na kojima počiva europski poredak. Ali to oni nisu u stanju niti u samoj EU pred naletima orbanista i raznih identitaraca.

Da li je proces uništavanja multietničke tolerancije i različitosti u Bosni i Hercegovini započet u ratu, danas realiziran u potpunosti?

Želim vjerovati da nije. Kada god pomislim da stvari idu u tom pravcu demantiraju me obični ljudi koji žive svoje živote, koji su upućeni jedni na druge u obavljanju svog posla, koji svakodnevno komuniciraju, sarađuju, odnosno, što se s olimpskih visina nacionalističke politike sve više spuštamo prema dole, prema lokalnim prostorima, lokalnim projektima, što smo više u svojoj profesiji ili okupljeni oko neke zajedničke stvari ili cilja, sve više su porozne te, u političkom diskursu održavane, nacionalno-identitetske granice. Život u razlici, odnosno život u neprimjećivanju tih razlika kao nešto posebno važnih, je nešto što nam ide neposredno, nešto što je došlo kao prokušani obrazac društvenog ponašanja, međusobnog ophođenja iz višestoljetne običajnosti, habitus koji, kako se vidi, nije lako uništiti. Na žalost, nema te političke snage koja bi bila u stanju artikulirati takvo stanje na terenu. Zanimljivo je da se recimo nakon rata na Kosovu podigao cijeli jedan zid koji je obustavio svaku komunikaciju i saradnju, ili je sveo na zanemarivi minimum interakcije između Srba i Albanaca. To se ovdje nije desilo. Mislim da je, izuzev naročitog običajnosnog koda života u razlici, glavni krivac u BiH jezik koji ne dopušta da se jedni drugima pojavimo kao stvarno drugi. To što govorimo jezikom ili jezicima kojima se možemo razumjeti, što ‘čitamo’ i ‘gledamo’ jedni druge noćna je mora svakog pristojnog nacionaliste. Potporni stup nacionalnog identiteta, svoj narodni jezik, uprljan je nepovratno onim drugim koji ga govori, koji nikako da nas pusti na miru. To mi onda objašnjava silinu zločina koji su se dešavali u Hrvatskoj i BiH. Potrebno je, u cilju ustanovljenja razlike spram drugog, učiniti nešto preko čega onaj drugi ne može preći, a to je zapaliti mu kuću, opljačkati ga, pobiti mu najbliže. Ako ne može jezik biti ta differentia specifica, onda to može biti zločin i zato je odnos prema zločinu biti ili ne biti nacionalnog projekta.

Kako komentarišete “nezvanični plan Janeza Janše” o prekrajanju granica o kojem bh. mediji iscrpno izvještavaju?

Nezvanični plan Janeza Janše nije ništa novo. Te mape smo mogli vidjeti na Tuđmanovoj salveti, razabrati iz izjava sa sastanka u Karađorđevu. Slična mapa je proistekla iz razgovora Karadžića i Bobana u Grazu u maju 1992. godine, pa i iz raznih međunarodnih planova, recimo onog Owen-Stoltenbergovog iz 1993. koji je predviđao podjelu BiH na tri nacionalne republike. Dakle, kada je BiH u pitanju govorimo o jednom kontinuitetu nacionalističkih politika od Nagodbe Cvetković-Maček pa do danas, koji pokušava razriješiti srpskohrvatsko nacionalno pitanje. Dakle, Janšina mapa je mapa konačnog rješenja nacionalnog pitanja tri najveća naroda na Zapadnom Balkanu: Hrvata, Srba i Albanaca preko leđa slabijih i manjih naroda, odnosno plan za ustanovljenje tri homogene nacionalne države preko leđa posljednjih multietničkih država BiH i Sjeverne Makedonije. Nacionalizam multietnički prostor uvijek smatra praznim prostorom i ničijom zemljom koja je otvorena za prisvajanja, prisajedinjavanja i ograđivanja. Vokabular nacionalizma je neizostavno uvijek govor o konačnom rješenju nacionalnog pitanja, a konačno rješenje nacionalnog pitanja uvijek je stvar teritorijalnog razgraničenja i svođenje nenacionalnog elementa na najmanju moguću mjeru. Janša pripada jednom cijelom ksenofobnom, nacionalističkom, iliberalnom, islamofobičnom, antisemitskom, rasističkom bloku koji se razvija u Europi u kojem balkanski nacionalizmi vide prirodnog saveznika, kao što su nekoć njihovi preci u Silama osovine vidjeli svog prirodnog saveznika. Oni nude, kako je to Dragiša Pavlović okarakterizirao olako obećanu brzinu rješenja društvenih i političkih problema. Koliko su to površna rješenja koja nam se nude ne treba ići dalje od Balkana. Temeljito razgraničenje Grka i Turaka, ta cijela tužna, u svojoj naravi zločinačka seoba naroda koja se desila nakon Prvog svjetskog rata namjesto konačnog rješenja problema dovela je do evo sada već stogodišnjeg trajnog neprijateljstva koje je stalno na rubu oružanog rata između Grčke i Turske.

Imate li osjećaj da su teme poput nabavke vakcina, kvalitete respiratora, generalno katastrofalnog odnosa bh. vlasti prema pandemiji koronavirusa, zamijenjene pričama o novom sukobu na Balkanu?

Naravno. Kada se neodgovorni pripadnici političke elite nađu pritiješnjeni uz zid, uvijek će kao naručena doći izjava od onih drugih koja će skrenuti pažnju s njega. Tu je iskustvo s Trumpom zaista dragocjeno. Obilježje te politike je svakodnevni, bjesomučni tempo izjava, poteza, odluka koje zatrpavaju racionalni pregled i svaku mogućnost analize. Oduzima se mogućnost pogleda na cjelinu, dakle na smisao, pa građaninu preostaje još jedino zbrka svakodnevnog političkog zbivanja i reagiranja, zaglušujuće višeglasje. To je dobra strategija. Njome se prikriva da je pandemija ogolila ove politike vitalnog nacionalnog interesa jer je dovela do ugrožavanja fundamentalnog prava čovjeka, prava na život. Ako država nije u prilici da štiti pravo na život, onda smo gurnuti u prirodno stanje u kojem je svako prepušten sebi, da se snalazi za sebe. Još ako znamo da smo u takvu poziciju dovedeni slijepom požudom za profitiranjem političkih elita, takvo stanje postaje uistinu nepodnošljivo. To pak ne treba da čudi ako znamo da je pored zločina drugi važan stub etnonacionalističkog režima kriminal i pljačka, beskrupulozno krčmljenje javnih resursa koje se ideološki legitimira kao borba za vitalni nacionalni interes.

Kako ocjenjujete stanje u medijima, ukoliko u obzir uzmemo medijski rat između portala naklonjenih SBB-u i Fahrudinu Radončiću sa jedne strane i medija naklonjenih Stranci demokratske akcije sa druge strane?

Ne znam niti to pratim. Što se mene tiče, SDA-u sam javno u intervjuu iz 2004. poručio da bi najveću uslugu BiH učinio da se samoukine. Za BiH je historijski fatalno bilo organiziranje na nacionalnom principu. A stranke kao što je SBB proizlaze iz te iste političke matrice narodnjačkih stranaka, a sačinjene su uglavnom od pojedinaca koji zbog nečega nisu bili zadovoljni svojim tretmanom ili pozicijom u SDA. Kad pažljivije pogledamo, većina stranaka u BiH te narodnjačke provenijencije proističe iz majki-stranaka SDA, HDZ i SDS, a danas SNSD, to su njihove frakcije koje vječno orbitiraju u njihovom gravitacionom polju gdje se jedina stvarna politička borba vodi na personalnom nivou, odnosno oko toga ko će uspjeti da u narednom mandatnom periodu bude čuvar vitalnih nacionalnih interesa i svega što uz to ide – audi Q7, komisija za milionski tender, mjesto u upravnom odboru nečega, ministarska fotelja, koncesija itd, i u toj borbi kao što vidimo ne biraju se sredstva. Sve ukupno to je mizerija od demokratije. Najbolji komentar koji sam u vezi s tim čuo je na ovom posljednjem protestu u Sarajevu. Nakon što je Bakir Nakaš rekao kako političari ne znaju kako da nabave vakcine i da treba da daju prostor onim koji znaju, jedan penzioner pored mene uzviknuo je: „A znaju nabaviti audije“. To je velika istina o našem društvu.

Nedavno su profesori Filozofskog fakulteta zatražili ostavku vlasti zbog nesnalaženja oko pandemije koronavirusa? Da li je to buđenje akademske zajednice, jer do sada je samo vas nekolicina bila kritična prema vlasti?

Ja se nadam da je to buđenje akademske zajednice, ali ta zajednica dijeli sudbinu svoga društva. U nacionalističkoj imaginaciji zadaća akademske zajednice je da bude čuvar nacionalne svijesti, da bude servis za legitimaciju etnonacionalne ideologije, da joj pruža historijsko, lingvističko, geografsko, humanističko, društveno-političko, ekonomsko itd., utemeljenje. Ona funkcionira kao ideološki državotvorni aparat i u skladu s tom funkcijom zauzima privilegiranu poziciju u društvenom prostoru kojega oblikuju ‘naši’ akademici, ‘naši’ umjetnici. Takve je lako prepoznati. Tom ideološkom zagrljaju se teško oduprijeti i njega uvelike određuje klasna uslovljenost. Zato su istupi pojedinačni, s tim što broj tih pojedinaca raste i to je dobro, odnosno, zabrinuo bih se kada bi univerzitet kao institucija potpisao neku peticiju. Bolje je ovako. Akademska zajednica treba, po meni, da ponudi novi, emancipatorski vokabular, da na taj način otvori nove prostore i ideje oko kojih se mogu okupljati ljudi. To je njena prava društvena funkcija. Da bi je ispunjavala ona mora biti kritički nastrojena prema ideološkoj i operativno-političkoj hegemoniji. Ja se nadam da u prilog novom načinu govorenja ide osjetno gubljenje kredibiliteta etnonacionalističkog vokabulara. Sve što predugo traje počne u nekom trenutku da gubi mobilizirajuću snagu. Dovoljno dugo živim da sam svjedočio gubitku kredibiliteta jedne ideologije. Vrlo slične simptome oseke ideološke mobilizacije mogu opaziti sada.

Predrag Blagovčanin (Tačno)