Kliker.info

Jasenovac. Da, Jasenovac! Ima li u ovo vrijeme za hrvatske katolike, za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj – i ako hoćete – i za hrvatsku državu, težeg tereta od riječi Jasenovac?Temeljem stanja duha u Lijepoj Našoj, čini se da nema. No kako stvari stoje u Vatikanu, u Jasenovcu će se prelamati mnoge važne i, rekao bih, sudbinska pitanja za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj.

Po svemu sudeći, u njemu će se, kao stvarnome mjestu, ali i kao metafori stradanja Srba, Židova, Roma, Hrvata i nehrvata i nekatolika, nalaziti ne samo ključ hrvatsko-katoličkog/srpsko-pravoslavnog pomirenja nego, moguće, i ključ proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim.

Da bi to tako moglo biti, potvrđuje i nedavni međureligijski skup u Jasenovcu, događaj, kako navodi IKA, ”od osobito velike važnosti”.

A da je to uistinu taj događaj i bio te toliko visoke važnosti, govori činjenica da su se na Blagovijest, 25. ožujka 2021., na Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji u spomen području Jasenovac u organizaciji Požeške biskupije sastali predstavnici Katoličke Crkve (apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua i požeški dijecezanski biskup Antun Škvorčević), Srpske Pravoslavne Crkve (episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk), Koordinacije židovskih općina u RH (rabin Luciano Moše Prelević) te Islamske zajednice (zamjenik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u RH Mevludi ef. Arslani).

No unatoč činjenici da je to bio događaj ”od posebne važnosti”, za hrvatske javne civilne medije nije uopće bio događaj. A za crkvene, tek kao agencijska vijest.

Međutim, temeljem onoga što je uime poglavara Katoličke Crkve pape Franje izgovorio nadbiskup Lingua, bio je to uistinu događaj od posebne važnosti.

O čemu je riječ?

Dolazak apostolskoga nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giorgia Linguae u Jasenovac i njegovo sudjelovanje u međureligijskoj molitvi zajedno s predstavnicima drugih religijskih zajednica u Republici Hrvatskoj (posebno Srpske Pravoslavne Crkve i židovske zajednice koje su najviše pogođene stradanjem iz vremena trajanja Nezavisne Države Hrvatske), jest ono što ovaj događaj čini ”događajem od osobito velike važnosti”.

Naime, sama činjenica da je nadbiskup Lingua bio tu, znači da on tu nije bio po vlastitome nahođenju, kao privatna osoba, nego kao izravni i posebni izaslanik pape Franje. I nedavno je bio kod njega u Vatikanu. A to dalje znači da je tom prigodom u Jasenovcu bio i sam papa Franjo.

Iz riječi nadbiskupa Linguae, izrečenih na tome skupu, vidljivo je koja je svrha njegova posjeta Jasenovcu i koja je poruka pape Franje: u Jasenovcu bi se trebala dogoditi ”ludost praštanja”.

Naime, svoj govor nadbiskup Lingua započeo je riječima Isusa Nazarećanina koje je on, Isus, viseći na križu, uputio svome ocu, Bogu Svevišnjemu, tražeći da oprosti zlo koje su učinili njemu, njegovu sinu: ”Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34).

Riječi su to, kazao je nuncij, ”koje se ne usuđujemo niti ponoviti, posebno na mjestu poput ovog, gdje bi mogle djelovati kao preveliki, rekao bih neoprostivi, nedostatak poštovanja prema onima koji su ovdje strašno trpjeli sve do tragične smrti”.

Upravo tako! Tko bi to uime Srpske Pravoslavne Crkve ili uime židovske zajednice ili bilo tko uime onih koji su tu ”strašno trpjeli sve do tragične smrti” mogao doći tu u Jasenovac i reći: ”Bože, oprosti ustašama sve zločine koje su počinili na ovome stratištu, jer nisu znali što čine”.

Gledano ljudskim očima i razmišljajući zdravorazumski, teško da bi to itko zdrave pameti mogao učiniti.

Međutim, nuncij tu ne staje. Svjestan da nam u svakodnevnome životu nitko neće oprostiti, ako ne priznamo počinjenje zla i ako ne zatražimo oprost, on onima koji bi trebali oprostiti, već na početku priznaje tko je na tome mjestu počinio zločine i bez imalo uvijanja kaže:

”Ovdje smo s velikim strahopoštovanjem, na ovom mjestu, na koje se svake godine zajedno vraćamo, pobjednici i pobijeđeni, krivci i nedužni”.

Što znači da se na tome mjestu svake godine susreću oni čiji su preci bili krivci i bili pobijeđeni, i oni čiji su preci bili nedužni i koji su pobijedili.

”U ovom trenutku mislimo i na mnoga druga slična mjesta, mjesta mučenja i zlostavljanja čovjeka od strane čovjeka, gdje su katkada krivci i nedužni, pobjednici i pobijeđeni, zamjenjivali uloge”.

Međutim, nije stao na tome, rekao je sljedeće: ”S mislima usmjerenim prema svim koncentracijskim logorima, mjestima diskriminacije i patnje, onim jučerašnjim i, nažalost, također onim današnjim, ne želimo nikoga isključiti. Ovdje smo kako se ne bi ponovile pogreške iz prošlosti”.

I sada dolazi ono najvažnije.

Nunciju Linguai su jako dobro poznati razlozi zbog kojih su propali pregovori između predstavnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj koje je predvodio kardinal Josip Bozanić i predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve koje je predvodio današnji patrijarh SPC-a, a ondašnji mitropolit (i sadašnji administrator) mitropolije zagrebačko-ljubljanske Porfirije Perić, i da bilo kakvi daljnji stručno-povijesni razgovori te vrste ne bi doveli do dobrog rješenja.

Stoga on – govoreći o važnosti opraštanja – prelazi sa zdravorazumskog na zdravoreligijski/zdravovjernički prostor i kaže: ”možda, ako ne dođemo do ludosti križa, nikada nećemo postići istinsko pomirenje” i da ”možda nema drugog načina da pročistimo sjećanje, osim da prođemo kroz ovu ludost praštanja”.

O ”ludosti križa” govorio je između ostalih i papa Benedikt XVI. u svojoj katehezi na Općoj audijenciji 29. listopada 2008. u Vatikanu, rekavši: ”Sablazan i ludost križa kriju se upravo u činjenici da tamo gdje se čini da je sve sam neuspjeh, patnja i poraz, upravo tamo je sva snaga beskonačne Božje ljubavi. Ta se ljubav očituje na način koji nitko ne bi očekivao i koji se naizgled kosi s uvriježenim pravilima prema kojima se tumači Božje djelovanje. Kristov križ je, da tako kažemo, središte središta kršćanskog otajstva”.

No kako nakon ”ludosti križa” doći do ”ludosti praštanja”?

Iako se to, gledano iz današnje perspektive hrvatsko-katoličkih/srpsko-pravoslavnih odnosa, čini nemogućim i neostvarivim, nadu ipak ulijevaju nuncijeve riječi, koje je on umjesto pape Franje, a time – nadam se – i uime hrvatskog episkopata, uputio ne samo predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve i židovske zajednice nego i svima onima čiji su najbliži stradali na ovome mjestu: ”Molim oprost uime svih onih koji su ovdje ili drugdje okrvavili ruke zločinima protiv čovječnosti”.

Traženje oprosta na ovome mjestu papa Franjo čini isključivo zato jer, kako kaže nadbiskup Lingua, ”samo tako možemo ponovno pogledati u oči jedni drugima kao braća, jer svi smo braća i sestre. Krivci i nedužni. Oni kojima je oprošteno i oni koji su iskazali milosrđe”.

A to, prema nuncijevim riječima, znači: ”Ako se prepoznamo kao braća u krivnji, prepoznat ćemo se kao braća i u oprostu. A oni kojih se želimo prisjetiti kako ih ne bismo zaboravili, bit će nam zahvalni. Oni znaju da će onome koji gaji osvetu vrata Vječnosti uvijek biti zatvorena, a koja se, naprotiv, širom otvaraju onima koji imaju hrabrosti oprostiti sve do opravdanja. Jer u Bogu nema mržnje, niti osvete”.

Reklo bi se: ”Tko može shvatiti, neka shvati!”

Stoga, postavlja se sada jedno sasvim opravdano pitanje: hoće li na objema stranama – kako hrvatsko-katoličkoj tako i na srpsko-pravoslavnoj – biti onih istinskih kršćana koji će jedni od drugih tražiti i davati oprost, vidjet ćemo?

Vidjet ćemo, također, hoće li i jedni i drugi imati kršćanske snage i odvažnosti za ovu ”ludost praštanja”?

Zapravo, hoće li sadašnji predstavnici Katoličke Crkve u Hrvatskoj i predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve uopće htjeti, odnosno hoće li se iz političkih, nacionalnih i inih razloga smjeti upustiti u tu ”avanturu traženja i davanja oprosta” s obje strane, teško je reći.

Prvi korak je učinjen. Uime Katoličke Crkve, a to bi značilo i uime Katoličke Crkve u Hrvatskoj, učinio je to u Jasenovcu preko svoga izaslanika, nuncija Lunguae, papa Franjo – onoliko koliko je to u ovoj prigodi bilo moguće. I hvala mu!

Na potezu su sada patrijarh SPC-a Porfirije Perić i Sveti arhijerejski sabor.

Time bi mogao započeti toliko potrebni proces hrvatsko-katoličkog/srpsko-pravoslavnog pomirenja.

Ako Srpska Pravoslavna Crkva na čelu s patrijarhom Porfirijem i židovska zajednica u RH pozitivno odgovore na ovu gestu traženja oprosta od strane pape Franje, mogli bismo se nadati i skoroj kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca.

A je li o tome bilo govora prigodom nedavnog nuncijevog posjeta patrijarhu u Zagrebu, pokazat će nadolazeći događaji u ovoj stvari.

Moguće je da od svega ovog ne bude ništa. Kao ni mnogo puta do sada kada se radilo o ovako osjetljivim pitanjima.

Ali, ponekad je dobro biti i pomalo naivan pa se nadati da se može dogoditi i ono što na prvi pogled izgleda kao nemoguće!