Kliker.info

Sjećate li se pravedničkih tirada što puna ih je bila naša štampa, onih o licemjernoj Evropi koja pod maskom liberalnih vrijednosti lukavo skriva svoju tvrdo hrišćansku prirodu, pa migrante ne želi prije svega zato što su oni – muslimani?

Bosna, eto, nije (samo)hrišćanska – štaviše, dominantno je islamska. Još manje je, je li tako, tako je, licemjerna. Pa ipak, ne primjećujem toplu dobrodošlicu kojom Bosna u zagrljaj prima migrante. 

Kao što takvu dobrodošlicu nisam primijetio ni u bogatim zemljama Zaliva, gdje vladari, kao Baja Patak, plivaju u zlatu.

Bosna, zapravo, ne zna šta bi, kako bi i kamo bi sa tim ljudima. Koji nemaju namjeru ostati u Bosni. No svaki dan koji u njoj ostanu višak je. 

KOME SE OBRATITI

Oni se ubijaju međusobno. Oni napadaju domaće stanovništvo. Oni pustoše vikendice i napuštena sela. Oni ulice bosanskohercegovačkih gradova pretvaraju u poprište obračuna bandi, repliku Hilovih „Ratnika podzemlja“.

Sve to stoji. Kao što stoji i ovo… Ako među tim gladnim, smrznutim i očajnim ljudima, koji su u Bosni jednako daleko od doma i od mjesta koje su zamislili kao novi dom, mnogi od njih bez dovoljno novca, strpljenja i nade da krenu bilo naprijed, bilo natrag, ako među njima, velim, postoji neki nesporazum, kojoj bi se to instanci pravne države oni imali obratiti? I koje države: one u kojoj borave nelegalno? Preostaje im jedino nasilje, u svem užasu što ga ono otvara pred onim koji se na njega odlučio. U njihovom svijetu nema policije i suda, osim kao onoga čega se po svaku cijenu treba kloniti, jer vodi u pritvor i deportaciju.  

Jesu li svi ti ljudi uzorita meta naše sućuti? Dakako da nisu. Ima li među tim ljudima hulja, monstruma čak? Dakako da ima. A jesu li sućuti vrijedni svi koji se okupljaju po našim bogomoljama, bolnicama i školama? Među našim sugrađanima, vojnicima, ljekarima i akademicima nema hulja, još manje monstruma?

Da se nađemo u njihovoj situaciji, mi bismo bili značajno drugačiji od njih? Nekako civilizovaniji, nekako etičniji?

Vi možda biste, no za sebe nisam siguran. Ti ljudi su Švarceneger u „Trkaču“ – svako od njih igrač je u monstruoznom sportu koji je nekada zaokupljao pažnju široke publike, dok danas izaziva tek dosadu i nelagodu što taj „content“ nije zamijenjen nekom novom, svježijom ljudskom tragedijom. Ti ljudi su De Niro u „Lovcu na jelene“, za stolom za rulet kojim, umjesto kuglice, kruži revolver. Oni su Rasel Krou u „Gladijatoru“ – no lišeni imperatora u kojega bi na koncu, pred smrt, mogli zariti sječivo i osvetiti mu se za spaljeni dom, za ubijenu ženu i djecu. 

NEVIDLJIVA MOĆ

Jer moć je danas nevidljiva: ona nema ime, adresu ni tijelo, ona nije ništa što možeš raznijeti i niko koga možeš ubiti, čega mora da su svjesni i današnji teroristi, koji upkos tome nastavljaju sa bezumnim napadima, pred kojima će moć ustuknuti baš kao što bi Aleksandrova armija ustuknula pred zvucima dječijeg tantruma što u zoru dopire iz kolibe koju će  grčke baklje za koji tren zapaliti. 

Tako je: lako je meni ispisivati melanholične vježbe iz humanizma, kada mi migranti ne upadaju u dvorište i moja ih kći ne sreće na putu do škole.

Tako je: ako mi je žao migranata, zašto neke od njih ne udomim, zašto im širom ne otvorim vrata svoje kuće? For what it’s worth, u kuću ne bih pustio ni Grejs Keli, najljepšu ženu koju je kamera snimila, sve da izroni iz litice u koju se kolima survala i zakuca mi na vrata – jer se ne radi o tome da ne želim bliskost sa nekim ljudima, nego o tome da ne želim bliskost sa ljudima općenito, osim kao sa apstrakcijom. 

To što ja bih ili ne bih ne mijenja ništa, niti moja hipokrizija, kojoj je drugo ime civilizovanost, može biti argument koji poništava ono što vam govorim. Nešto je tačno ili nije tačno neovisno od svih mana onoga ko to izgovara.  I sveci lažu; i grješnici govore istinu. Nije ko govori, nego šta govori.

Zato kažem: migranti su otjelovljeni višak ovog svijeta. Nisu tržište za oružje koje ih nije ubilo. Nisu ni jeftina radna snaga nužna da bi to oružje bilo izrađeno. Nisu čak ni nužna žrtva tog oružja. I prvih i drugih i trećih, i kupaca i radnika i raznijetih i bez njih ima dovoljno.

Balkan je za migrante Aheront, rijeka boli koja je, vjerovali su stari Grci, vodila u Had, svijet mrtvih. Baš tamo su se, jer vjeruju da je to svijet živih, zaputili migranti. Uzalud posljednji novčić čuvaju pod jezikom, ne bi li njime platili Harona, da ih svojom lađom, što spaja svijet živih i svijet mrtvih (no ko će znati koji je i na kojoj strani Balkana koji?) preveze na drugu stranu.

Stari bogovi i njihovi mitovi su mrtvi. A ni onaj jedini, kao ni njegov zakon, ne osjeća se najbolje.  

Andrej Nikolaidis (Žurnal)