Kliker.info

Urbani teoretičar, povjesničar, sveučilišni profesor, novinar i autor više od 20 knjiga, Mike Davis jedan je od najpoznatijih lijevih intelektualaca u Sjedinjenim Državama. U središtu interesa marksista iz južne Kalifornije su pitanja klase, rase i političke moći, povijesti rada i ekonomije, političkog nasilja, društvenih pokreta, ekologije i urbane geografije u SAD-u i Trećem svijetu.

Djela “Zarobljenici američkog sna: politika i ekonomija u povijesti američke radničke klase”, “Kasnoviktorijanski holokausti”, “Budina kola: kratka povijest autobombe” ili “Planet slamova” stekla su svjetski ugled, a posljednje je objavljeno i kod nas. Davis je i aktivist i angažirani javni intelektualac, komentator političkih događanja u utjecajnim lijevim časopisima kao što su The Nation ili New Left Review, koji je i uređivao. Još 2005. u knjizi o ptičjoj gripi naslovljenoj “Čudovište pred vratima” ustvrdio je da je pitanje dana kada će uslijed destrukcije okoliša i biološki neodržive globalizacije i agroindustrije izbiti naredna pandemija, dok je povodom pandemije koronavirusa ustvrdio da se “istinska bolest” zove – kapitalizam.

– Uništavamo prirodne barijere koje nas dijele od enormnih rezervoara virusa i bakterija među divljim životinjama. Istovremeno rapidno rastu slamovi u siromašnim zemljama, u kojima ne postoje sanitarne instalacije ni čista voda. Čak i bez klimatskih promjena koje životinje sile na migracije i dovode u kontakt s ljudima ovi su faktori dovoljni da proizvedu čitavu pandemijsku eru. Nova pandemija ptičje gripe ili neke druge bolesti lako bi mogla biti mnogo smrtonosnija od koronavirusa. Rješenje je da se zaustavi uništavanje tropskih prašuma i provedu zdravstvene, društvene i druge reforme u siromašnim zemljama, uključujući dizanje plaća, kako bi se izgradile zdrave zajednice – kaže Davis u razgovoru za Novosti, koji smo uglavnom posvetili američkoj politici.

U New Left Reviewu i Guardianu tvrdite da su neredi na Kapitolu, s prosvjednicima s bizonskim rogovima, više bili crna komedija u Buñuelovom stilu negoli stvarna pobuna s ciljem održavanja Trumpa na vlasti?

Promislite koliko je to bilo glupo. Ti ljudi izvrše invaziju na Kapitol i počine bezbroj krivičnih djela. No čitavo vrijeme su snimani, pri čemu ne nose maske jer negiraju postojanje pandemije, fotografiraju se i dijele fotografije po internetu. Logično, imaju mnogo uhapšenih “mučenika”. Za razliku od njih, protagonisti stvarnog državnog udara nosili bi fantomke. Trump se zavadio s čitavim vojnim establishmentom, uključujući Glavni stožer i pentagonsku birokraciju, a napustio ga je i “veliki biznis”. Na sam dan nereda, 6. siječnja, čelnik Nacionalne udruge proizvođača (NAM) – ne postoji institucija koja je u proteklih 125 godina bila važnija za republikance – zatražio je od potpredsjednika Mikea Pencea da upotrijebi 25. amandman kako bi smijenio Trumpa. Tijekom Trumpovog mandata big business bio je prilično pasivan, za razliku od Reaganovog vremena, kada je da bi savladao međunarodnu konkurenciju provodio kampanju s ciljem uništavanja američkih sindikata i otpisivanja nacionalnih kolektivnih ugovora. Trump im je dao što god je mogao, čak i ono što nisu tražili u pitanjima rezanja poreza i deregulacije radnih uvjeta. Međutim, postalo je jasno da je nesposoban upravljati krizom te da su on i njegovi sljedbenici nesposobni osigurati osnovne uvjete javne sigurnosti i reprodukcije kapitala. Stoga je kapital izvukao tepih pod Trumpovim nogama još mjesecima prije nereda.

Raspad republikanaca

Tvrdite i da, suprotno tezama liberala da su republikanci počinili suicid, ovi događaji njih zapravo oslobađaju tereta?

U Senatu postoji niz mladih i talentiranih republikanca, recimo Tom Cotton iz Arkansasa. Ti ljudi također su krajnji desničari, međutim Trump je gušio njihove ambicije, naročito nakon što je postalo jasno da je svoju vlast zamislio kao dinastiju, s kćeri Ivankom i drugim članovima obitelji kao potencijalnim predsjedničkim kandidatima. Političare poput Cottona zadnji su događaji oslobodili, jer sada mogu aspirirati na visoke pozicije, uključujući i Bijelu kuću. Republikanska se stranka raspala, iako je i dalje formalno riječ o jednoj organizaciji. Na jednom krilu su posttrumpisti, koji su osudili događaje u Washingtonu. Uglavnom nisu umjerenjaci, ali manevriraju da bi pridobili stanovnike bogatih predgrađa, koji su tradicionalni sveti gral demokrata. Na drugoj strani, 139 republikanskih članova Kongresa glasalo je protiv potvrđivanja izbornih rezultata. To su hardcore trumpovci. Po jednom istraživanju, 45 posto republikanskih birača podržava invaziju na Kapitol. Trump će zadržati znatan utjecaj u Kongresu, a kako razmišlja po principu osvete, pomirba s republikancima koji su glasali za impeachment je nemoguća. Trumpisti se organiziraju kako bi srušili posttrumpiste, i obratno. Zajedno s pobjedama u izborima za Senat u Georgiji, to daje određeni prostor Joeu Bidenu, iako se on suočava s reakcionarnim Vrhovnim sudom.

Velike vojne i bankarske tvrtke, poput Boeinga, Northrop Grummana ili Goldman Sachsa, izdašno podupiru republikance – spomenutih 139 kongresnika dobilo je 170 milijuna dolara donacija. No za Trumpa je glasalo više od 74 milijuna “običnih” Amerikanaca.

Trumpova baza se dijeli na tvrdu ideološku jezgru, gotovo nedodirljivu politikama koje nisu krajnje desno, te na situacijske Trumpove glasače. Analizirajući ankete zaključio sam da Trump dobiva između 38 i 42 posto glasova bez obzira na sve. Međutim, znatan broj ljudi, približno 18 milijuna, podržao je Trumpa iz ekonomskih i drugih razloga. Demokrati su razdvojili pitanje zaposlenja od pitanja borbe protiv pandemije, pa su ljudi zabrinuti za gubitak radnih mjesta začepili nos i glasali za Trumpa. Nakon 2016. istraživao sam 15 prosječnih okruga s malim ili srednje velikim industrijskim gradovima, koji su u prošlosti glasali za Obamu, ali su potom podržali Trumpa. Govorimo, primjerice, o Michigenu, Iowi ili Wisconsinu. U svim je slučajevima u prethodnih 18 mjeseci došlo do zatvaranja tvornica i gubitka radnih mjesta. Hillary Clinton nije o tome uopće govorila. Trump je lagao, govoreći da će vratiti milijune poslova koje su ukrali Kinezi i Meksikanci, ali barem je adresirao problem. Imamo cjeloživotne demokrate koji od demokratski vođenih administracija nikada nisu dobili ništa. Razumljivo je zašto su neki od njih prešli Trumpu.

Kakav je klasni sastav Trumpovih sljedbenika? Često se tvrdi da je uglavnom riječ o bijelim muškarcima iz radničke klase.

To uopće nije točno, oko ovog postoji enormna zbrka. Trump je prije svega pobijedio zato što je pridobio kršćansku desnicu – čiji je kandidat u početku bio Ted Cruz – omogućivši joj da sastavlja republikansku platformu i preuzme kontrolu nad sudovima. Društveni profil uhapšenih poslije nereda na Kapitolu svojevrsna je rendgenska snimka Trumpove baze. Tu ima mobiliziranih nezaposlenih bijesnih bijelaca iz Appalachie, ali čini se da su u manjini. Ostatak čine odvjetnici, policajci, vojnici i mali poduzetnici. Oni i samozaposleni čine stvarnu Trumpovu bazu. Trump nije na svoju stranu preveo jako veliki dio bijelih radnika, ali jest strateški važan udio, dovoljan za izbornu pobjedu – a u američkom sustavu broj osvojenih glasova i elektora različite su stvari. Trumpa uglavnom podupiru novi bogataši, poput mešetara nekretninama. Najveći donatori krajnje desnice, braća Koch, nikada ga nisu voljeli. Izgleda da je krupni kapital zaključio da mora biti organiziraniji da mu stranka na vlasti omogući reprodukciju, a pitanje je do koje se mjere to odnosi na republikance, a do koje na demokrate. Bidenov kabinet prepun je Obaminih ljudi koji imaju zapanjujuće veze s vojno-industrijskim kompleksom. Moguće da na međunarodnom planu Biden uđe u pregovore o naoružanju i popravi neke Trumpove ludosti, ali teško je očekivati da smanji potrošnju na vojsku, a riječ je o apsurdno visokim iznosima.

Tijekom pandemije desetci milijuna ostali su bez posla, no 651 vodećih američkih milijardera enormno je zaradilo. Njihovo je bogatstvo od ožujka do prosinca naraslo s ukupno 2,95 na više od četiri trilijuna dolara.

To su razdvojene stvarnosti, zar ne? U jednoj vlasnik Amazona Jeff Bezos zahvaljujući pandemiji dnevno zarađuje milijune, a u drugoj njegovi dostavljači dobivaju 14-15 dolara po satu. Trump se uspio predstaviti kao zagovornik radnih mjesta, dok je u stvarnosti on glavni uzrok kolapsa zaposlenosti uslijed miniranja svih napora da zatvaranje ekonomije i borba protiv pandemije uspiju. U gotovo svakom aspektu života suočeni smo s bezobzirnom moći tvrtki kao što su Amazon, Walmart (lanac supermarketa, po prihodima najveća tvrtka na svijetu, op. a.) ili društvene mreže. Riječ je o fundamentalnoj infrastrukturi 21. stoljeća, baš kao što su to u prošlosti bile željeznice ili vodovodne tvrtke. Početkom 20. stoljeća ne samo socijalisti, nego i progresivni republikanci i demokrati borili su se za javno vlasništvo nad tim sektorima. Moramo razviti uvjerljiv model kada su u pitanju današnji supermonopoli neviđeni u čitavoj povijesti. Zasluga je Bernieja Sandersa da je tu raspravu uopće moguće voditi. Od krajnje desnice do krajnje ljevice, ljudi te monopole mrze i bit će zanimljivo vidjeti tko će preuzeti tu temu.

Potencijal ljevice

Ističe se da su za uspon trumpizma uvelike odgovorne i politike demokrata. SAD-u su potrebne duboke reforme, ali pitanje je može li ih provesti 78-godišnji Biden.

Bidenova administracija šalje signale da će po nekim pitanjima biti ekonomski konzervativnija i od Trumpa. Trump je bezobzirno intervenirao u navodno nezavisne institucije kako bi pokušao sniziti vrijednost dolara i tako potaknuti američki izvoz. Nova ministrica financija Janet Yellen govori o opasnosti inflacije, koja zapravo ne postoji, i o nužnosti čvrstog dolara. Ponovit će se Clintonove i Obamine politike, što je u sukobu s Bidenovim najavama o milijunima novih radnih mjesta. Većina novostvorenih poslova u vrijeme Obame i Trumpa vrlo je nisko plaćena, riječ je o uslužnim i manualnim poslovima. Dugoročno, jedina nada za stvaranje poslova je u javnom sektoru, ali s Bidenom je to vrlo upitno. Neka njegova obećanja mogla bi postići dobre rezultate, poput reforme imigracijske politike i legalizacije 11 milijuna imigranata koje su republikanci htjeli deportirati, ili najave da će ukloniti brojne prepreke glasačkim pravima, koje su fanatično uveli republikanci. Međutim, budućnost makroekonomije uvelike ovisi o silama izvan državne administracije, kao što su snaga organiziranog rada.

Kakva je budućnost progresivne politike u SAD-u?

Zaista neobično sa SAD-om nije to što je zemlja proizvela Trumpa. Uspon populističke radikalne desnice postoji i u Europi. Naravno, značajno je što je rasistička ekstremna desnica preuzela veliku i staru stranku kao što je Republikanska. Međutim, istraživanja pokazuju da većina Amerikanaca mlađih od 35 više od kapitalizma preferira socijalizam. Pod socijalizmom, naravno, oni misle na Sandersove politike, a zapravo je riječ o tradicionalnoj europskoj socijaldemokraciji. Svejedno, taj podatak zapanjuje. Stotine tisuća mladih sudjelovalo je u Sandersovoj kampanji, kao i u pokretima Black Lives Matter i Occupy. BLM je doslovce postigao čuda, iako je, nažalost, unutar sebe fragmentiran. Sve više srednjoklasnih obitelji nije u stanju reproducirati blagostanje svojoj djeci, koja steknu diplomu na koledžu, ali završe raditi u Starbucksu ili Amazonu. U SAD-u trenutno postoje veći potencijal i baza za ljevicu negoli ikada još od 1930-ih ili čak i ranije. Međutim, nema organizacije na nacionalnoj razini. Sandersova kampanja svela se na izborni projekt. Bernie i dalje iznosi sjajne ideje, a s obzirom na tanku demokratsku većinu u Senatu, imat će ključan utjecaj. Međutim, ne govori o zadržavanju masovne mobilizacije i njegov pokret trenutno luta. Ljevica nikada ne bi trebala prepustiti ulicu, a moć izabranih progresivaca uvelike ovisi o snazi pokreta izvan sistema. Dijelom u šali, usporedio sam njihov položaj s položajem boljševika u drugoj carističkoj Dumi, imajući na umu pitanje o tome kako se revolucionari trebaju postaviti prema izborima i što trebaju raditi jednom kada su izabrani. Međutim, Alexandria Ocasio–Cortez i drugi zaista u vlastitim sredinama djeluju kao tribuni. Naročito se ona ne boji usprotiviti demokratskom vodstvu. Moguće je da će Biden provesti toliko reformi da će nestati potreba za stvarnom ljevicom, ali mislim da je to najmanje vjerojatno i da će progresivci biti sve frustriraniji.

Kako onda vidite društveni i politički razvoj?

Vrlo je teško predvidjeti što će se u Americi događati narednih godina, nepoznato je koje će društvene sile pisati povijest. Republikanci međusobno ratuju i mrze se više no što mrze demokrate. Biden ima priliku da ostvari napredak, ali osim Vrhovnog suda priječe ga i konzervativci u Demokratskoj stranci. Njegova administracija je prije svega restauracija Obamine, a to nije ono što žele pobornici Sandersa ili Elizabeth Warren. Nejasno je koliko će se ispuniti obećanja o reformama i koliko se Biden spreman boriti. Najgore bi bilo da prosvjede i ulice preuzmu tvrdi Trumpovi pobornici. Trenutno su neofašistički elementi prilično nesposobni, mnogo toga je samo šou za njihove društvene medije, ali to ne znači da se ne može pojaviti mnogo ozbiljnija organizacija. Istovremeno, samo posljednjih tjedana vidimo sve više sindikalnih i antifašističkih aktivnosti. Poput Europe, SAD je proizveo moćan pokret radikalne desnice koji uključuje nasilne paravojne grupe, ali se sa smetlišta povijesti vratila i američka ljevica. Postoji visoki potencijal za političko nasilje, a SAD ima svojevrsnu auru Weimarske Republike. U stvari, zadnjih godina već se nalazimo u građanskom ratu niskog intenziteta.

Imam duboko osoban odnos prema Jugoslaviji

Jedno nevezano pitanje – kako ste, kao ljevičar, doživjeli raspad Jugoslavije?

Imam duboko osoban odnos prema Jugoslaviji. Moj otac bio je mesar. Dvojica njegovih kolega, ujedno njegovi najbolji prijatelji, bili su Hrvati i komunisti. Radio sam s njima, bili su mi poput ujaka. Bili su iz partizanskih porodica, čitali su socijalističke listove američkih Jugoslavena i svakodnevno mi objašnjavali što znače oslobođenje i jedinstvo južnih Slavena. Kada se Jugoslavija raspala, osjećao sam se kao da mi je čavao probio srce. Inače, 1980-ih sam boravio u Ljubljani, na poziv Janšinih prijatelja, koji su tada, naravno, bili novi ljevičari, a poslije su postali slovenski nacionalni lideri. Duga i tužna priča.

Jerko Bakotin (Novosti)