Kliker.info

Piše : Šaćir Filandra (NN)

U svjetlu najnovijih inicijativa oko Srebrenice valja imati na umu da će pitanje Srebrenice zadugo, da ne kažemo trajno, određivati bošnjačko-srpske odnose. U kom pravcu će se ti odnosi u neposrednoj i daljoj budućnosti kretati? Koje će socijalne, idejne, političke, duhovne i tradicijske snage te odnose s obje strane oblikovati danas je teško reći, ali je sasvim izvjesno da se bar s bošnjačke strane, o kojoj sam pozvaniji govoriti, o tome treba više i kvalitetnije misliti. Međutim, ne misli se dovoljno.
Kada govorimo o srpskoj strani mislimo na Beograd kao kulturno, historijsko i simboličko sažimanje srpske nacije, prema kome se, što nije teško primijetiti, s bošnjačke strane ne iskazuje dovoljna otvorenost. Iskustva s tim odnosima, u koje je toliko nade polagano, za Bošnjake su bolna, ali i otrežnjujuća. Za to postoje dobro znani razlozi koje nije teško ni razumjeti niti pravdati. Decenijska isporučenost Beogradu tokom 20. stoljeća koštala ih je bezbroj života i isto toliko razočarenja. Pri tome se ipak ne može ostati, odnosno sve to ne može biti opravdan razlog da se politički dugoročnije ne radi po pitanju uspostave bošnjačko-srpskih odnosa. Danas ti odnosi kao nacionalni, kulturni i politički praktično ne postoje. Uspostavljanje odnosa pretpostavlja ili podrazumijeva međusobno prihvatanje kao partnera, pozicije jednakovažnosti, jednakovrijednosti ili ravnopravnosti. S beogradske strane prema Bošnjacima, ili muslimanima u Bosni, još kao da postoji stav nadmene provincijalne imperijalnosti. Taj osjećaj ipak nije potpuno ispunjen mržnjom ili nekim sličnim negativnim emocionalnim nabojem, što se danas može vidjeti u odnosu prema Albancima, već je prije praćen neuvažavanjem, skoro potcjenjivanjem druge strane, u ovom slučaju bošnjačke, držeći je na razini nižoj od svoje. (Čak se ta stereotipija odnosi na sve bosanske građane bez obzira na naciju i vjeru, i u Beogradu i u Zagrebu, ali o tome ovoga puta nećemo). Takva predrasuda prema Bošnjacima kao cjelini vlada još u mnogim socijalnim kategorijama, od političara, preko pisaca do naučnika, a proizvod je iz starina nataloženih antiturskih mitskih memorija i najnovijih nepoznavanja, ideoloških zabluda, nacionalnih stereotipija i čega sve još ne.
Naravno, u svakom pravilu ima izuzetaka i već dugo poslije rata svjedočimo čitavom nizu sjajnih primjera suradnje i uvažavanja u različitim medijima, ali su oni na pojedinačnoj razini. Još ne vidimo istinskog institucionalnog i grupnog priznavanja te stvarnog uvažavanja bošnjačke individualnosti od strane Beograda, a to je ono što Bošnjaci traže. Među njima, istovremeno, ne postoje izdiferencirana viđenja samog tog pitanja, pa niti to samo pitanje kao neki poseban problem skoro da još nije ni postavljeno. Svaki put, a to je istina rijetko, kad sam u prilici domaćim političarima nabaciti pitanje Beograda, kao najvažnijeg geopolitičkog centra u regionu i naš odnos prema toj činjenici, nailazim na nerazumijevanje ili na podsmijeh radi iskazane mi naivnosti. S druge strane, obični ljudi se ponašaju emocionalno i instinktivno, a dijapazon postupaka se kreće od totalne indignacije te poricanja mogućnosti i potrebe ikakve suradnje do poslovičnog tretiranja Beograda uzorom kulturne, naučne, ekonomske i svake druge aktivnosti, kao da se ništa nije ni desilo. Za cijelo to vrijeme realni Beograd se još prema Bošnjacima odnosi s pozicije moći, hladno, nadmeno, jednostrano i ultimativno. I pored toga što sličan odnos prema Albancima nije dao rezultate.
Najnoviji prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona kojim bi se građanima općine Srebrenica omogućilo da po vlastitom izboru odluče da li će glasati na novoj adresi ili u prijeratnom mjestu življenja, a kojeg su prema svoj prilici postigli koalicioni partneri na državnoj razini – prije svega SBiH i SNSD – prikazan je kao bitna postprvomajska vijest u federalnom dijelu države. Od ovoga dogovora unaprijed ne treba praviti slavodobitne partijskopolitičke kombinacije, budući da se njime SBiH na nadolazećim lokalnim izborima približava biračima, a SNSD međunarodnoj zajednici. Okolnosti su izgleda ipak takve da glavni koalicioni i nacionalni partneri na sitnoj trgovini nastoje napraviti velike pazare, tako da ovo postignuće nije bitnija karika u poboljšanju lokalnih srpsko-bošnjačkih odnosa, mada jeste ohrabrenje i takvim ga treba priznati i pozdraviti. To što Dodik danas velikodušno daje Silajdžiću politička je sadaka ako se ima u vidu šta je s bošnjačke strane očekivano i traženo samo godinu dana ranije, nakon međunarodnopravnog utvrđivanja genocidnog karaktera ratnih radnji u toj općini. Pokušaj promjene ustavnopravnog statusa Republike Srpske uspostavom posebnog statusa za Srebrenicu tada je propao – danas se to više i ne spominje niti se takve ambicije više iznose – ali i demonstrirao Srebrenicu kao bitno unutarbošnjačko političko i stranačko pitanje.