Kliker.info

Piše :Ahmed Burić(Oslobođenje)

Činjenica da će se tematiziranju izgradnje džamije na Ciglanama, tekstu o tome, i novinama koje su to objavile imputirati sve – od islamofobije do mržnje na sve bošnjačko – bila je sasvim izvjesna. Medijsko obdanište, Saff i Preporod, koje je navalilo na Oslobođenje posljednjih dana, i ne radi ništa drugo nego ono što se od njega očekivalo. "Misli kao ja, ili nećeš uopće misliti" – poručuju ispisivači ideoloških papirića, ali to je matrica koju smo već toliko puta preživjeli, tako da se ne vrijedi osvrtati na nju. Za te stvari se historija pobrine, i to tako da ih pokopa, tako da se za to i nije brinuti. O njima, neka misle oni koji ovu zemlju handre već tolike godine. Za nas druge svakako nije problem. Nama je živjeti i umrijeti: u ovoj zemlji, ili negdje daleko od nje, ali s njom u sebi. Kako sudbina odabere.
Ono što se, definitivno, pojavljuje kao problem je manjak kritične mase. Ovaj novinar dugo vremena nije dobio veći broj pohvala za neki svoj tekst – od iskrenog čuđenja da uopće hoda Sarajevom a da ga neko dosad nije razbio ili barem pljunuo – do otvorenih i iskrenih priznanja: "I ja mislim tako, ali nemam mogućnosti (ili hrabrosti) da isto tako kažem!" To je uglavnom poruka ljudi s kojima se srećem ovih dana. I to je sasvim legitimno. Niti je herojski predlagati da se projekt džamije s ulice premjesti u park nekoliko stotina metara dalje, niti je neljudski okretati glavu pred činjenicama. Ljudi smo, i to nam zasad predstavlja nepremostive prepreke.
Jer tipovi poput Fatmira Alispahića (on piše da sam "priprosti novinar") i Aziza Kadribegovića (veli da sam "pigmej duha") sebi, a i nikom drugom, ne mogu pomoći. S amaterima polemike i nema, pa tako i odgovora. Pišite šta god vam volja. Negdje čovjeku, istina i Bog, bude žao što ga "pere" Nedžad Latić, podmećući da nemam osjećaj za ton, jer je Jimi Hendrix došavši u Istanbul i čuvši ezan, kazao da je čuo savršen muzički izraz. Budući da u kućnoj kolekciji očajnik što ovo ispisuje ima, uglavnom, sve što je Hendrix za svog kratkog života snimio (što se za Nedžada Latića i ne bih mogao zakleti) – valja znati i ovo. Hendrix je morao čuti živi glas mujezina, što jeste savršen muzički izraz. Da je čuo ono što s CD-a puštaju s bivšeg salona "Jugodrva", sasvim bi sigurno kazao da je… Ali, ne mari. Svakome valja prodavati ono što radi. I u tome je, valjda, sve dozvoljeno.       
Ono što je zasad izvjesno jeste da su građani počeli potpisivanje peticije koja traži izmještanje džamije na Ciglanama. Sukladno inferiornoj politici SDP-a kad je IZ u pitanju oglasio se i načelnik Općine Centar, koji priznaje da bi želio imati sastanak sa nosiocima inicijative za peticiju, i da za njega nije sporna izgradnje džamije, nego lokacija. Tako nekako je i predlagao narečeni tekst "Ciglane i sudbina", i sve će, akobogda i ljudi htjednu nalegnuti na neku mjeru o Sarajevu. Istina, grad sve više postaje ogroman, mafijaški i tuđi, a sve manje ono lijepo i blago mj­e­sto u kojem su ljudi sa svih strana svijeta nalazili nešto za sebe.
Bilo kako bilo, najjače st­ra­nke se za lokalne izbore pripremaju tako što su skupile dosad neviđene budžete da pobijede na općini Centar Sarajevo. Tu, kao što znamo, još uvijek živi najveći broj onih što se u novojeziku nazivaju nebošnjacima. U tom sveopćem galimatijasu, "da i ćafir koju dometne", ne treba zaboraviti riječi hadisa, koje stoje u predaji od Poslanika: „Ko uznemirava nemuslimana, koji je pod garancijama muslimana, i mene uznemirava, a ko mene uznemirava, uznemirava Allaha!“ Toliko o tome, zasad.