Kliker.info

Nihad Kreševljaković, direktor međunarodnog internacionalnog festivala MESS te voditelj i jedan od pokretača programa Modul Memorije. Koautor je filma “Sjećaš li se Sarajeva”, nakon kojeg je osnovao NGO Videoarhiv s ciljem prikupljanja videomaterijala snimljenih u periodu opsade Sarajeva.
Prošlogodišnji je dobitnik nagrade Kairos, jedne od najprestižnijih evropskih kulturnih nagrada. Za Tacno.net govori o ovogodišnjem programu Modul memorije koji je održan onlajn, o kulturi sjećanja, o tome zašto država ignoriše ozbiljno suočavanje sa prošlošću, te najavljuje ovogodišnji MESS.

Gospodine Kreševljaković, u doba korona virusa održali se Modul Memorije. Ovaj put online. Govori li možda to dovoljno koliko vam je MM važan događaj?

Modul memorije je događaj koji možda upravo u ovakvim situacijama otkriva svoju stvarnu važnost. Pogotovo kod nas. Nove generacije, a i neki od nas, pogotovo oni u politici, već su zaboravili na važnost uloge umjetnosti, kulture, čitanja, pa i razmišljanja za društvo. Nažalost, neke od događaja smo morali prolongirati dok se situacija ne normalizira, ali dio njih smo prilagodili tehnološkim mogućnostima i realizirali ih kao što su prikazivanje nekih od filmova, izložba Velije Hasanbegovića Migrant Abas ili promocija knjige Teatar pod opsadom Hane Bajrović. Posebno smatram važnim da smo u ovom trenutku uradili video izložbu o migrantu Abasu, jer u ovakvim situacijama, i našim odnosom prema onim kojim je gore nego nama, mjeri se naša ljudska vrijednost. Činjenica, da se mnogi u Bosni, unatoč iskustvu brojnih naših građanki i građana iz perioda agresije, prema migrantima odnose kao najgori neofašisti zabrinjavajuće je i neprihvatljivo u svakom, a posebno u moralnom pogledu.

Više ste puta govorili i pisali, ali možete li za naše čitatelje još jednom objasniti kako je nastao Modul Memorije na festivalu MESS?

Nastao je pred kraj opsade iz razmišljanja o tome kako se suočiti sa iskustvom genocida koji smo preživjeli, kako da nam iskustvo onoga što smo preživjeli ne bude teret ili frustracija već da ga pretvorimo u našu prednost i snagu. Intenzivna djelatnost umjetnika i umjetnica u ratu učinila je kulturu stvarnim žarištem otpora fašizmu i agresiji kojoj smo bili izloženi a kroz nju razvijana je svijest o važnosti slobode kako za pojedinca tako i za društvo. Kada je u ratu Skupština Grada Sarajeva osnovala Sarajevski ratni teatra u osnivačkom dokumentu je stajalo da njegovo osnivanje ima posebnu važnost u odbrani grada! Danas su političari to zaboravili ali mi nismo, i mi znamo, i to iz iskustva da teatar i umjetnost jesu mjesta gdje se brani ideja grada, ideja otvorenosti i kosmopolitizma.  Iz tog iskustva proizašla je i ideja da o umjetnosti ne treba razmišljati isključivo u kategoriji estetike, već kao o estetici kao kategoriji neodvojivoj od etičke komponente!

Zašto u BiH nema ozbiljnog plana kako se suočiti s onim što se dogodilo devedesetih?

Mislim da BiH nema nikakvog plana, što iz objektivnih razloga a što zbog nesposobnosti onih koji bi po tom pitanju možda i mogli nešto uraditi. Svakako se radi primarno o posljedicama nepobjeđenih desničarskih nacionalističko-šovinističkih politika koje nastoje u miru postići ono što nisu postigli ratom. S druge strane, i historijski izuzimajući par nekih epizodica ovdje je često teret državnih odluka i neophodne borbe za nešto smislenije uvijek padao na pojedince.

Je li sramotno da je kultura sjećanja nešto što državne institucije potpuno ignorišu, već tu priču o životu drže strane fondacije?

Da tužno je kada npr direktor Zemaljskog muzeja, ključne institucije u BiH se na pomoći zahvaljuje ambasadama stranih država. Kada nam je takav odnos prema Zemaljskom muzeju kako očekivati da ove stvari o kojim govorite imaju drugačiji tretman. Opet, u potpunosti razumijem političku kompliciranost da se neke zdravorazumske stvari postave na svoje mjesto ali to nije dovoljno dobro opravdanje za one koji se busaju u prsa odnosom prema zemlji. Još gore, čini mi se da nekada kada se uključe u ovu temu naprave još goru stvar. Ovo pitanje, kao i druga trebaju biti ostavljena ljudima koji se profesionalno bave tom oblašću, i to mora biti prostor dijaloga a ne, kao što je više puta bio slučaj   agresivnog nametanja političko-ideoloških formata sjećanja. Ja vjerujem kako su ljudi koji se bave pogotovo umjetnošću ljudi koji imaju moralni kredibilitet ne samo baviti se ovom temom, već povremeno i neke stvari dovoditi u pitanje.

Nedavno ste na društvenim mrežama vodili jednu dostojanstvenu polemiku s redateljom Srđanom Dragojević zbog njegove kritike sjećanja na opsadu Sarajeva. Koliko vas boli relativizacija zločina iz devedesetih i kako u polemikama uspijevate zadržati dostojanstvo?

Pa ne bih to nazvao polemikom jer me je čovjek blokirao onog momenta kada sam napisao svoj komentar na njegov tvit, a koji je po meni bio vrlo problematičan i definitivno neukusan. Iskreno, njega ne poznajem osim po filmu o kome on priča kao o nekom velikom umjetničkom, pa i moralnom „poduhvatu“, a ne smatra problematičnim činjenicu da ga je snimao pod zaštitom ratnih zločinaca, agresora i izvršitelja genocida  u selima koja su ti isti zločinci, baš tih dana, istrebljivali! Meni je to grozno i moralno katastrofično, ali on očigledno ne misli tako ni danas. Vjerujem da svi mi imamo u svojoj prošlosti stvari na koje nismo ponosni ali neki shvate da je nešto bilo glupo, a neki ne.

Ratni zločinci su heroji u miru, neki su i načelnici općina poput Fikreta Abdića a neki su direktori toplana. Koliko nam odnos prema ratnim zločincima sugerira da smo negdje pogubili ideju o ljudskosti?

Ne treba pristajati na koncept u kome je su ideje poput ideje ljudskosti izgubljene zbog toga što određene politike žele nametnuti takvu sliku. Borba za bolji svijet je uvijek bila proces, a on se ipak mjeri i po onima koji se bore protiv retrogradnih ideja, a ne samo po sprovoditeljima politike. U današnjem, moralno pogubljenom svijetu mi nismo izuzetak, ali želim vjerovati kako će ovaj mračni ciklus historije završiti porazom desničara i mrzitelja, a onda vjerovatno sve kreće ponovo ispočetka… Historija je takva – ciklična. S druge strane, kolikogod mračan bio neki period, kao svjedočanstvo o tom vremenu ostat će oni koji su se borili za plemenite ideje…To je ta stalna borba između dobra i zla koju bi mi ovdje u Bosni trebali dobro poznavati.

Kako napraviti distinkciju između kulture sjećanja i kulture zlopamćenja?

Pa u prethodnom odgovoru sam možda dao odgovor na to pitanje…Vrijeme će tu podjelu napraviti, a sada su svi pretjerano okupirani vlastitim egoizmom da bi mogli slušati drugačije mišljenje. Kada razgovor, dijalog, komunikacija bude dio uobičajenog miljea, stvari će se iskristalizirati. Mi možda ne dočekamo to vrijeme, ali to će sigurno biti tako i znat će se šta je šta.

Vlasti RS daju imena studentskih domova po Radovanu Karadžiću, vlasti u Hercegovini i nakon presude UZP-u ne vide ništa sporno u veličanju Herceg Bosne. Je li moguće očekivati da će se u skorije vrijeme nešto promijeniti i da dođe do ozbiljnog suočavanja, prije svega sa politikom koja je dovela do zločina?

Nažalost ne, jer to ne ovisi samo o ljudima ovdje. Mi smo isuviše mala zemlja, a uz to vode je ljudi bez vizije koji nisu u stanju napraviti jedan tako veliki važan korak. Ja bih volio da Bosna i njeni ljudi budu primjer drugim jer to mi nije nezamislivo ali realnost je drugačija. Ovdje trenutno uglavnom prevladavaju plagijatori i „copy-paste“ kultura nesposobna da uopće zamisli, a kamoli realizira nešto što je drugačije i bolje. Ovdje će Vam ljudi kada kažete kako negdje nešto funkcionira reći, pa dobro to je u Njemačkoj, Holandiji… Mi smo ovdje u Bosni, na Balkanu… sa takvom sviješću i samoprijezirom nema svijetle budućnosti. Stoga, trenutno kao jedinu mogućnost vidim da se u nekoj od jakih evropskih zemalja, u Americi ili negdje pojavi ličnost koja će utabati drugačiji model razmišljanja koji bi onda utjecao i na naše plagijatore. Zbog toga sam se jako nadao kandidaturi Bernija Sandera na demokratskim izborima u SAD ali izgleda da ćemo i na takvu ličnost još morati čekati. Nadu svakako ne treba gubiti jer to je cilj suštinskih neprijatelja ljudi!

Možda je bošnjačku poziciju u ratu i nakon nje najbolje formulirao Senad Avdić “Zločini Armije BiH i MUP-a nisu bili planirani ni sistematični, ali njihovo zataškavanje jeste.“ Koliko je bitno pozvati na odgovornost one koji su zataškavali zločine?

Mislim da svako treba odgovarati prije svega za počinjene zločine, a kada se to dogodi stid ovih koji ih zataškavaju mislim da će biti dovoljna im kazna. Ja sam se poslije rata nadao da će se Bošnjaci obračunati sa „svojim“ zločincima vjerujući kako između njih i drugih samo može stajati znak jednakosti. Ljudski mogu razumjeti kada obični ljudi kažu što bi mi optuživali „naše“ kad ovi drugi ni ne priznaju svoje zločine, ali to je stoposto pogrešno i ne donosi nam nikakvo dobro. To nam je moralo biti do sada jasno ali nažalost još uvijek nije. Posljedice takvog odnosa su vidljive i one su generatori bošnjačke desnice koja što je najgore nije ni svjesna toga da je u tom glibu primitivizma.

Kao historičar, potpuno sam uvjeren da desničarsko, a pogotovo mrziteljsko nije kompatibilno sa bosanstvom, ili ako hoćete sa bošnjaštvom. Takvi, nesvjesno, a možda i svjesno su kompromitirali brojne objektivne vrijednosti iz perioda rata, svodeći Bošnjake u miru na nacionalizam srpsko-hrvatskog tipa. Oni su puni strahova, mržnje, konspiracija i opće nesposobnosti da uvaže bilo kakvo drugačije mišljenje ili argument.  Nažalost, današnja politika često takvim puše u krila, a to je opet sve posljedica mediokritetstva i lopovluka, zaraze koja se kod nas širi brže i od korona virusa.

Po mome mišljenju bitno je žestoko voditi bitku protiv svakog „ali“, jer u ta tri slova skriva se moralna provalija i pojedinaca i društava.

Koliko je bitno ono što je uradio Mirsad Tokača u BiH, popisivanje svih žrtava rata u BiH, i što sada radi Rekom na čelu sa Natašom Kandić?

Sve što je utemeljeno na nauci, i na istini je dobro za čovjeka. Bilo kakva manipulacija istinom ne može nikome i nikada donijeti ništa dobro. To je jedna od najlogičnijih stvari koja se ovdje želi predstaviti na drugačiji način i to je izraz jedne ozbiljne nesvijesti dijelova društva, a pogotovo politike. Istina je jedino čemu čovjek po svojoj lijepoj prirodi treba težiti.

Siguran sam da već pripremate novi MESS, kakvi su planovi za ovogodišnji festival i koja tema će biti centralna?

Ovogodišnja tema je Nostalgija za budućnošću i bez obzira što smo ovaj moto izabrali prije početka pandemije, on se čini savršenim za situaciju u kojoj se sada nalazim. Ta nostalgija za budućnošću izraz je svijesti o tome da nismo zadovoljni današnjim stanjem i time kakvi smo danas, i da sanjamo o nama i društvu u kakvom će biti više pravde, ljubavi, slobode i uzajamnog poštivanja. Umjetnost po svojoj prirodi teži širini i nadam se da ova situacija neće biti zloupotrebljavana od onih koji će ovo vidjeti kao priliku da se dodatno oteža rad u kulturi, te da na taj način pokušaju dodatno gušiti slobode u našem društvu, ali i globalno.

Amer Bahtijar (Tačno)