Kliker.info

U Beogradu je minule subote obilježena 20-ta godišnjica osnivanja Igmanske inicijative – udruženja nevladinih organizacija iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Skupu se obratio i bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, koji je nakon isteka mandata postao član Igmanske inicijative. Njegovo obraćanje obilovalo je nizom, za političara ovog profila, atipičnih konstatacija i ocjena, kazanih direktno, bez uvijanja i na tragu velikog iskustva iz perioda raspada Jugoslavije i godina neposredno nakon toga.

U Beogradu je posebno insistirao kako mnoge stvari koje se na skupovima poput Igmanske inicijative mogu čuti više i češće nego na mnogim “državničkim” okupljanjima valja ponavljati uvijek iznova “jer samo tako imamo šansu makar početi nagrizati bedem laži kojima nas nacionalisti i klero-nacionalisti, pa – zašto ne reći – i današnji fašisti nastoje okružiti”.

Ova misao i sugestija Stjepana Mesića, kao i naši razgovori tim povodom tokom boravka u Beogradu, doveli su i do intervjua za Buku. Između ostalog i uz Mesićevu potrebu da se još jednom oglasi o posebnom fenomenu revidiranja antifašističke istorije na prostorima bivše Jugoslavije. U tom kontekstu, vratili smo se i povodima, pozadini, reakcijama i kontekstu “blajburške mise” u Sarajevu, minulog maja. 

O političkom, ali i širem aspektu tog događaja, koji je kod mnogih doživljen u Sarajevu na frustrirajući način, o njegovoj pozadini i motivima, Mesić kaže: 

“Blajburg je za vrijeme bivše Jugoslavije bio marginalni skup kojeg je organizirala manja grupa izbjeglica profašističkih sentimenata i profila. To tada nije imalo nekog značajnijeg odjeka ni u Jugoslaviji ni u Austriji. Inicijatori i organizatori skupa, međutim, nakon raspada Jugoslavije vraćaju se u Hrvatsku i uz podršku crkve i sve očiglednijeg revizionizma na terenu istorijskih zbivanja i pobjede nad fašizmom zauzimaju svoje mjesto i u javnosti i medijima, ali i u političkim krugovima i strukturama. Tako dolazi i do prijedloga da Hrvatski Sabor preuzme pokroviteljstvo nad obilježavanjem “komunističkog zločina” u Blajburgu, uprkos mnogim  jasnim činjenicama o događanjima, okolnostima i krivcima za tamošnja i tadašnja događanja.HDZ kao većina to prihvata i Saborizglasava.Dolaskom SDP na vlast,  zahvaljujući razumnoj politici Sabora i pod predsjedavanjem Borisa Šprema  pokroviteljstvo se ukida ali nakon nove promjene i povratka HDZ-a Sabor ponovo postaje, evo i do danas, pokrovitelj neupitno političke manifestacije sa izrazito profašističkom ikonografijom i porukama uz istaknuti vjerski aspekt. Riječ je o počasti kvislinškoj vojsci, Ustašama, domobranima, Četnicima, Čerkezima i sličnima.  

Otkud onda Sarajevo u tom kontekstu ?

Održavanje mise ovim povodom u Sarajevu, i dogovor da je predvodi tamošnji Kardinal Puljić, a povodom događaja pod pokroviteljstvom Hrvatskog Sabora, nema nikakvog racionalnog smisla. To je bila čista politička provokacija Sarajevo bolnih sjećanja i trauma iz NDH i ratnog perioda, ali i krhke realnosti i u današnjim uslovima. Međutim, antifašističko Sarajevo svojim dostojanstvenim mimohodom u pomen svim žrtvama grada u Drugom svjetskom ratu dalo je jasan odgovor, bez ikakvih provokacija ni spram učesnika mise ni Katedrale u kojoj je misa održana. Šteta je što političke stukture, one danas odgovorne za Bosnu i Hercegovinu, nisu to razumjele na odgovarajući način pa shodno tomu i reagirale na transparentniji način. 

Kako, i u kontekstu ovih događanja ali i generalno, gledate na odnos između Hrvatske i BiH, pa i uz poređenje sa vremenom kada ste bili predsjednik Hrvatske?

Mora se priznati kako su ovi današnji odnosi koji ne koriste ni Hrvatskoj ni Bosni i Hercegovini, ni  Evropi i Evropskoj uniji, daleko od odnosa i politike kakvi su bili onda kada sam bio predsjednik Hrvatske. Sjećate se da sam tada kazao kako je Hrvatima u BiH: Vaša je domovina Bosna i Hercegovuina a glavni grad Sarajevo. Svoju politiku kreirajte sa dva druga naroda u BiH. A Hrvatska će u tim okolnostima pomoći Hrvatima izvan Hrvatske koliko bude mogla. Tada sam kazao i predsjedniku Srbije Tadiću da to može reći Srbima u BiH. Svoju sreću treba da traže u BiH…Tadić mi je tim povodom rekao da bi svako onaj ko bi to u njih kazao izgubio izbore u Srbiji. On im to nije poručio ali je izbore ipak izgubio. Ja jesam, ali mnogi Hrvati nisu to ni čuli ni poslušali. Danas je ovako kako je i sa njima i sa nama ali ponajviše – i sa Bosnom i Hercegovinom.    

U Sarajevu, ali i dalje od BiH, u ovoj provokaciji nije mogla biti neprepoznata uloga centara političkog Zagreba. Tamošnje sve otvorenije “otklizavanje” prema politikama, snagama i akterima poražene profašističke prošlosti uočavaju i šire, u Evropi. Odakle to, da li je dovoljno pravdanje “predizbornim kalkulacijama” i “lovom na birače”?

Neoustaških, antisrpskih i rasističkih incidenata ima u Hrvatskoj sve više. To je činjenica. Moramo to priznati i moramo se s time suočiti. Kada kažem suočiti, mislim i na sankcioniranje, ali još više na preventivno djelovanje. Mi moramo istjerati na čistac tko nam i kako odgaja mlade generacije, jer vidimo da su počinitelji tih incidenata u pravilu mladi ljudi pa i maloljetnici. Mislim i na obrazovni sustav, ali i na Crkvu. Onda tu dolazi publicistika, pa mediji. I nije nikakvo opravdanje i nikakvo obrazloženje da živimo u demokraciji i da svatko ima pravo reći što misli. Ako pozivate na ubijanje, ako prijetite, ako propovijedate diskriminaciju i netoleranciju na bilo kojoj osnovi, to nije sloboda govora. To je kazneno djelo i kao takvo mora biti sankcionirano.

Otkud ovoliko “nerazumijevanja” i izjednačavanja u novoj realnosti Ustaša i partizana, a pogotovo upornog ponavljanje i upotrebe pozdrava “za dom – spremni” ?

Ta formula “dosta nam je priča o ustašama i partizanima” vrlo je uspješno nametnuta javnosti, navodno kao izraz želje da se prestanemo baviti prošlošću i da se okrenemo budućnosti. Nije, nažalost, prepoznato kako je to perfidan način da se spriječi svaka rasprava o prošlosti, da se spriječi istorijski revizionizam koji nije puzajući, nego galopirajući. A pozdrav “za dom – sremni” ustaški je pozdrav, dakle pozdrav jednog zločinačkog fašističkog pokreta koji je voljom nacista i fašista došao na vlast u Hrvatskoj i četiri godine provodio neviđeni teror i strahovladu. Da bih to znao, ne treba mi ni Ustavni sud, mada je on jasno rekao svoje mišljenje. A još mi manje treba Visoki prekršajni sud koji zatvara oči pred činjenicama poput one da su osnivači HOS-a, ilegalne stranačke para-vojske, sami rekli kako su svime, i pozdravima, i znakovljem, i odorama, htjeli naglasiti povezanost s ustaškom tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom. Kako se može riješiti problem postojanja ustaškog pozdrava u statutu udruge HOS-a, sto puta sam rekao. Nemam volje to više ponavljati. Svaki student prava to bi znao riješiti.

Sličnih redefinisanja istorijskih zbivanja na svim je stranama mnogo u državama sljedbenicama Jugoslavije. Pominjali ste ovih dana i krive interpretacije spram izvornih odrednica Hrvatske demokratske stranke. I pozicije Tuđmana u tome. O čemu se radi ? 

Tuđman nikada nije rekao da je HDZ demokršćanska stranka. Na jednom davnom sastanku vrha HDZ-a istaknuti je funkcioner stranke, silno glorificirajući Tuđmana kao “genija” u definiranju smisla i veličine stranke pominjao njegove zasluge: “HDZ baštini državotvorstvo po Starčeviću, mirotvorstvo po Radiću a socijalni elemenat po hrvatskoj ljevici.” I potom se usudio predložiti još nešto jer, kako je rekao, “znate, ljudi to traže – da uvedemo još i demokršćanstvo…” Tuđman je na to skočio ljutito reagirajući: “Nikad mi to nemojte više spominjati, demokršćanstvo nikada u Hrvatskoj nije imalo nikakvog realnog oslonca. Istorijski većinski pripadnici HSS-a bili su antiklerikalci, Stjepan Radić je bio protiv klerikalizma…”

Kako je i kada došlo do očigledne promjene?

U vrijeme raspada Jugoslavije uzdižu se nove strukture, posebno uz utjecaj dijaspore i crkve. Nove snage rješavale su se antifašista oko Tuđmana. I Jože Manolića, i Jože Boljkovca i Šime Balena, tajnika ZAVNOH-a…Tuđman odlazi u Norval u Kanadu gdje su među Hrvatima veoma jaki proustaški klerikali, dobija od njih i prve novce. Pominje se da je od Brune Bušića prihvatio ideju o općehrvatskom pomirenju, to mu se svidjelo.Tako je počelo otklizavanje. Reakcionarima je Tuđman popuštao. Tako je bilo i nakon formiranja Zbora narodne garde koji je bio policijska formacija, poput žandarmerije ili karabinjera u Italiji, kao svojevrsna zamjena za vojsku. Ali  Hrvatska Stranka Prava koju su finansirali iz inostranstva formira HOS koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio vojna formacija. Njihov cilj nisu bile granice definirane ZAVNOH-om, već one za Hrvatsku planirane do Drine!

Koliko je poznato Tuđman je dao nalog svojevremeno ministru Boljkovcu da se HOS rasformira. Između ostalog i u strahu od realnih mogućnosti njihovog naoružavanja. Kako je došlo do toga da se sjena HOS-a registrovaniog kao “braniteljske udruge” i danas toliko nadvija nad Hrvatsku ? 

Svud u svijetu kad rat završi  udruge branitelja postaju udruge veterana. Samo kod nas te stotine i stotine organizacija nastavljaju biti udruge branitelja! Jedna od tig udruga svojevremeno registrovana kao takva bio je i HOS. Birokracija i administracija su to tada progutale. Ali, vlast im kao takvima uz postojeća obrazloženja o nepravilnosti uvijek može ukinuti registraciju. A registracije ne može biti dok je u njoj legalizirano “za dom spremni” iz ustaških vremena. Tuđman nije dopuštao ovaj pozdrav u hrvatskoj vojsci ali je postupno popuštao pa su umjesto brigada došle bojne itd. 

Hrvatska je danas u Evropskoj uniji, otišla je formalno ispred drugih zemalja Zapadnog Balkana, pa i onih izvan bivše Jugoslavije. Premijer Plenković, tvrdi se, veoma dobro kotira u krugovima Unije. Ipak, njegovo “popuštanje” pred retrogradnim snagama i idejama sve je uočljivije. Kako to tumačite ?     

Plenković jeste obrazovan, računa sa svojom blagoglagoljivošću, ima pristojan izgled ali, on je kalkulant. Postao je zarobljenik svoje želje da pod svaku cijenu zadrži i poziciju čelnika HDZ-a i položaj predsjednika vlade.Sve što radi je iz čiste računice  da ne izgubi vlast. Zbog toga pravi ustupke krajnjoj desnici unutar svoje stranke, ne shvaćajući da svakim ustupkom postaje sve slabiji. Ako ga je opio uspjeh na unutarstranačkim izborima, onda je loš političar. Oni koje je porazio i dalje su prisutni i ne miruju. Ako on misli da su se pomirili s porazom, vara se i ide u susret neugodnim iznenađenjima. Propustio je priliku koja mu se pružala kada je stao na čelo HDZ-a da tu stranku-pokret pretvori u normalnu konzervativnu stranku, ne demokršćansku, nego naprosto konzervativnu. Umjesto toga on, zajedno sa strankom, polako ali sigurno tone u mulj ultradesnog radikalizma u sprezi s klerikalizmom. Osim toga, ustrajno braneći “do posljednjeg daha” kompromitirane ministre, izgubio je svaku vjerodostojnost kao borac protiv korupcije.

Kako se sve ovo odražava na poziciju Hrvatske u svijetu. Nije li ta pozicija objektivno podaleko od sve upornijih medijskih uvjerenja o Hrvatskoj kao veoma uspješnoj evropskoh državi u svakom pogledu?

Usprkos onome što bi nam vlada htjela sugerirati, mi smo u svijetu potpuno beznačajan faktor. Ne zato što to objektivno jesmo, nego zato što smo sami sebe takvim stvorili. Poslušnost prema Vašingtonu i Briselu, bespogovorno sudjelovanje u svim sankcijama protiv Rusije, mlitavo ili nikakvo reagiranje na provokacije poput onih Orbanovih, sve nas to pretvara u državicu s kojom malo ko ozbiljno računa – osim kada je negdje potreban naš glas, a onda se zna da ćemo slušati što nam se suflira sa strane. Vjerujem da ima dosta dokaza da tako nije bilo kada sam bio Predsjednik, ali sada – jest.

Mnoge promjene na ovim prostorima, uključujući i u Hrvatskoj, posljedica su i tekstonskih poremećaja i promjena u cijelom svijetu. Međunarodni poredak je drastično potčinjen sili i svojevoljnom ponašanju moći kapitala, pukim sebičnim interesima “liberalnog kapitalizma”. Kako na to gledate iz pozicije predsjednika države iz ipak drugačijih vremena, mada su se promjene već tada naslućivale?

Stanje u svijetu danas je lošije no ikada u posljednjih nekoliko desetljeća. Tramp je uspio razoriti sistem međunarodnih odnosa, multilateralizma, pogaziti osnovna načala na kojima su se ti odnosi zasnivali. Pretvorio je Ameriku iz lučonoše demokracije u neobuzdanog hegemona kojega se ostatak svijeta s pravom boji. Istina, on nije započeo nijedan novi rat, ali je ušao u takvu konfrontaciju s Kinom i Rusijom, da to ne ugrožava samo američko-kineske i američko-ruske odnose, nego i cjelokupnu svjetsku situaciju. Ako je to još uopće moguće, treba reafirmirati ulogu Ujedinjenih naroda, treba prestati s politikom jednostranih poteza i narušavanja temelja međunarodnih odnosa. Pri tome svakako mislim i na odnos prema Međunarodnom kaznenom sudu.

Ovdje bih ponovio i ono kazano u obraćanju članovima Igmanske inicijative: Budućnost nije u prošlosti, najmanje u naci-fašističkoj prošlosti. S tom i takvom prošlošću treba raskrstiti, jednom za svagda. Treba se vratiti istini. Budućnost se, međutim, ne može graditi bez poznavanja prošlosti. I tu dolazimo do još jednoga od zala a to je povijesni revizionizam. Volim reći kako se u povijesti dogodilo samo ono što se dogodilo, ni više, ni manje od toga.
Postoje, dakle, činjenice i one su neporecive, neoborive. Njih se može različito interpretirati, to je stvar pristupa i perspektive, ali činjenice se ne smiju ni prešućivati, ni prekrajati, jer to onda, naravno, više nisu činjenice. Na žalost, danas živimo u svijetu u kojemu se i na razini visoke politike upravo besramno operira s lažima i poluistinama, pa je takvo šire okruženje samo dalo vjetar u leđa protagonistima povijesnog revizionizma i u našem dijelu svijeta.

Zlatko Dizdarević (Buka)