Vedrana Rudan : Nejednakost pred zakonom
I opet Mira Furlan. I tko zna koji već put o njoj kao nositeljici stanarskog prava. Ima li išta što se ne zna o Miri Nosačici? Najveća hrvatska glumica “onog“ vremena početkom devedesetih napustila je Hrvatsku, za priču o njoj mnogo bitnije, napustila je s t a n u Zagrebu u kojem je živjela od rođenja, otišla u Ameriku trbuhom za kruhom. Iako nije morala. Mnogi nisu ostavili Hrvatsku dok je krkljala u ranama. Svi mi pravi Hrvati ostali smo ovdje. Ne zato što smo znali da ćemo, ako šest mjeseci ne uđemo u stan u kojem živimo, ostati bez njega, nego zato što nam je Domovina bila i u srcu i na srcu. Nismo svi bili izdajice. Vratit ću se onoj Furlan. Rekoh, ošla preko Bare na dulje od šest mjeseci, ostala bez stanarskog prava i prava na otkup. Ali gospođa Furlan nikako da shvati da je zakon za sve jednak. Pružila je otpor. Naravno da se pravna država digla na stražnje noge. I daleke devedeset i prve Hrvatska je bila zemlja u kojoj se znalo i tko pije i tko plaća. Gospođu Furlan tužilo za iseljenje, drž’, ne daj, nakon sedamnaest godina Mirin stan postao je Mirin. Zauvijek. Pravomoćno. Definitivno. I opet pravda nije pobijedila. Zašto gospođa nije ostala u svom stanu? Ono, tamo devedeset i prve, to su bila herojska vremena. Gospođa ima sina, o čemu će pričati unucima? Trebala je ostati u stanu i čekati. Možda se ništa ne bi dogodilo. Ne slažete se sa mnom? Vi mislite drugačije? Čuli ste priču o tužitelju Kalanju i njegovom čekanju u stanu nad kojim je imao stanarsko pravo? Pričajte mi o tome.
Gospićki javni tužitelj gospodin Đorđe Kalanj i njegova žena Mirjana napustili su svoj stan u Gospiću i pred ratom pobjegli u Rijeku. Kad se stanje u njihovom gradu malo smirilo, gospodin Kalanj i njegova supruga Mirjana vratili su se u svoj stan i na posao, iako ih nitko iz Rijeke nije tjerao. To su bili heroji. Jedan im je sin studirao u Zagrebu, drugi je bio srednjoškolac u Rijeci. Za razliku od gospođe Furlan, koja je pobjegla iz stana i Hrvatske, gospodin i gospođa Kalanj ostali su i u Hrvatskoj i u stanu koji su sigurno namjeravali otkupiti. To nisu dočekali. Jedne tamne, zamračene noći, dok su gospodin Kalanj i gospođa Kalanj u svom budućem otkupljenom stanu čekali slobodu, u njihov su stan nahrupili maskirani heroji. Obdukcija je pokazala da su gospodinu Kalanju sprašili nekoliko metaka u leđa a gospođi Kalanj razvalili lubanju. Pa ih bacili na hrpu s ostalim leševima koji su, dok su bili ljudska bića, namjeravali otkupiti svoje gospićke stanove nad kojima su imali stanarska prava. Ali to nije sve. Gospodin Kalanj je u Saboru dobio otkaz jer uporno dulje od pet dana nije mrtav dolazio na posao. Furlan je sedamnaest godina čekala na povratak stanarskog prava, dobila ga je. Djeca gospodina i gospođe Kalanj sedamnaest godina čekaju na ispriku gospodina Mesića koji je njihovom mrtvom ocu dao otkaz, još je nisu dočekala. Po tada važećem zakonu sinovi ubijenih Kalanja trebali su steći stanarsko pravo nad stanom svojih roditelja. Stan je bio u vlasništvu Ministarstva pravosuđa pa je bilo logično da će se u ovom slučaju zakon posebno žestoko provesti. Međutim… Sinovi Kalanj nisu ušli u stan u kojem su živjeli od rođenja, pobjegli su iz Hrvatske. Baš kao i Furlan. Zašto su pobjegli? Netko ih je noću nazivao, prijetio im, zato su napustili domovinu. Ne često, ponekad bi ta djeca ipak nazvala broj svoga stana. Iz njega su se javljali nepoznati glasovi i uvijek govorili kako “Kalanji nikad nisu stanovali ovdje“. Ti ljudi koji su tada “stanovali tamo“ i koji nisu napustili Hrvatsku vjerojatno su otkupili stan ubijenih Kalanja.
Čekajte malo, govorite o Gospiću, gospođa Furlan je početkom rata živjela u Zagrebu, Zagreb nikad nije bio Gospić. Šta kažete na to? A mala Zec? Svi smo zaboravili malu Zec? I jadno dijete i njenu majku hrvatski su vojnici ubili u Zagrebu, zakopali je skupa s mamom u smeće, od Tuđmana je jedan od njih dobio orden, vjerojatno neke Danice… Želite reći… Što to vi meni želite reći tim pričama o mrtvim Kalanjima i Zecima? Na čemu je naglasak? Da su onih devedesetih nositelji stanarskih prava, čak i vlasnici privatnih kuća, gubili živote samo zato što nisu pobjegli? Da je bijeg iz Hrvatske često bio bijeg od smrti? Da je Furlan iz Hrvatske bila otjerana, da to nije bio njen dragovoljni izbor, da bi u svom stanu ostala dulje od šest mjeseci da se u svom stanu i svom rodnom gradu i svojoj zemlji osjećala kao doma? To mi želite reći? Ali, pitam ja vas, kamo će nas odvesti priče o mračnoj hrvatskoj prošlosti, ovo je 2008, zaboravimo Kalanje i Zece, zatvorimo tu knjigu, uživajmo u ovome danas.
Slušaj, stara. Čitaj Jutarnji. U njemu se ovih dana ukazala gospođa Hebrang, biće za koje uopće nismo znali da postoji, predstavila se kao Bivša Prva Susjeda. Njena usta danas rigaju staru, hadezeovsku vatru iz devedesetih. Gospođa Susjeda reži kako je Furlan “izrod“ i još mnogo toga. Mnogi su osudili Jutarnji list koji je dao priliku gospođi Bivšoj Susjedi da svoju žuč prospe na pravomoćnu presudu. Mi se ne slažemo s njima. Za svaku je pohvalu ukazanje gospođe Hebrang na stranicama Jutarnjeg lista. Za svaku je pohvalu riganje i njenog gospodina supruga na stranicama istog lista nekoliko dana kasnije. To dvoje bacača hrvatskog plamena nam jednoglasno poručuje, i poslije Tuđmana Tuđman. Zato, oprez, Furlan! Ako ovih dana generalu domovinskog rata nije bio problem uvaliti metak u dječje grlo, kakve šanse imaju tvoje oči pred kandžama Prve Susjede domovinskog mira.
Komentari