Kliker.info

Televizijska i filmska režiserka Nejra Latić Hulusić (35) veoma je aktivna na društvenim mrežama u vrijeme pandemije koronavirusa. Diže glas protiv lopovluka, lažnih moralnih vertikala, pokušaja zloupotreba vjere za sitni šićar, svega onog što ovo društvo naprosto truje i guši dok strahujemo za naše i zdravlje naših milijih.

Tim povodom razgovaramo s mladom majkom, suprugom, kćerkom i, naravno, ženom koja se ne miri za svijetom u kojem živimo, sa “diktaturom straha od promjene” i za koju “sloboda nije roštilj na Trebeviću”… 

“Po zakonu“

Radiosarajevo.ba: Skoro će dva mjeseca kako je proglašeno stanje prirodne nesreće u našoj zemlji. Kako vidite prilike u kojem našli Bosna i region našli, pa i svijet uslijed pandemije koronavirusa, te, naprosto, kako nastaviti dalje? 

Latić Hulusić: Mislim da smo dobro prošli, ako uzmemo u obzir italijanski ili, evo, sada, američki scenarij pandemije. Na početku je izgledalo kao da država zna šta radi, međutim već u prvoj sedmici pandemije je počelo curiti na sve strane iz rupa u sistemu. Mislim da smo se sačuvali samo disciplinom i odgovornošću većine građana.  

A, tek me sada, kada sam u punom obimu vidjela ko i kako vodi ovu zemlju, iskreno strah za budućnost ove zemlje. Angela Merkel kaže da se Njemačka neće oporaviti osam godina od ekonomske štete zamislite onda koliko će nama trebati. Istina,  pitanje je šta mi uopšte imamo oporavljati što nam do sada nije ova bratija pokrala, oprala, rashodovala i “po zakonu” jamila? 

Radiosarajevo.ba: Koliko je ovo vrijeme izazovno s aspekta ljudskih sloboda? Čini mi se da je ovo onaj trenutak kada ljudi pristaju odricati se sloboda da bi bili sigurni. Koliko je to, s druge strane, izazov obzirom da, kako kaže Ante Tomić kako “nema diktature koja nije bila napravljena za naše dobro”? 

Latić Hulusić: Sloboda nije roštilj na Trebeviću. Sloboda nije sijelo do zore. Sloboda nije dernek uz nargilu. Skuplje nas košta poimanje slobode kao mogućnosti da roštiljaš u grupi nego svi policijski satovi i ograničenja kroz koja smo prošli. 

Mi živimo diktaturu straha od promjene već desetljećima. Da li radi fizičkog straha od rata ili se bojimo za kruh sutrašnji znajući da je sve više u rukama nekoliko ljudi? Ne znam. Ali mi živimo u raznim diktaturama već stoljećima i postala nam je prirodno stanje. 

Ne vrjednujemo svoje postojanje kao pojedinca dovoljno. Ne vjerujemo da smo zaslužili bolje uvjete za život od minimalca koji nas drži iznad vode od prvog do prvog u mjesecu. Ne borimo se za bolje. Samo kukamo u tišini, u povjerenju i u strahu. Ne shvatamo da se vlast ne zaslužuje nego da se bira. Mi smo narod koji je sam sebi nametnuo diktaturu. Ne treba nama nikakav mason da nas čipuje da budemo poslušnici.  

Ko je jamio – jamio

Radiosarajevo.ba: Poseban aspekt pandemije na prostoru BiH je priča o zloupotrebama. Federaciju BiH upravo potresa afera s nabavkom respiratora putem Srebrene maline. Sličnih manipulacija ima i bit će ih sigurno još. Kako gledate na sve to? 

Latić Hulusić: Ne znam šta mi je strašnije – to što se desilo ili činjenica da smo svi nekako bili sigurni da će se takva afera desiti, samo što nismo znali ko će koja na čemu “ugraditi”. 

To govori u kakvom smo lopovluku naučili živjeti i šta sve uzimamo kao normalno stanje. Dobra strana ove naše tužne pripravnosti na krađu je što su odgovorni mediji bili budni i svaka vam čast na ustrajnosti, hrabrosti da priča dođe do građana. 

Sada samo ne smijemo dopustiti da se zaboravi ova afera onako kako se zaboravila afera “Asim i prazna kultura”, kako su zaboravile dosadašnje “neobične” nabavke FCUZ-a, kako se za deset dana zaboravio onaj sramotni pokušaj raspodjele novca za pomoć Kantonima (50.000 KM za Cazin i 700.000 KM za Kupres) od kojeg je Vlada FBiH odustala upravo zahvaljujući pritisku medija i javnosti.  

Radiosarajevo.ba: Hoće li onda i ovdje biti po onoj hercegovačkoj “ko je jamio, jamio” ili bolje “izjeo vuk kenjca”? 

Latić Hulusić: Ovdje smo mi kenjci ako odustanemo i napravimo još koju zgodnu šalu na račun respirator-ventilator-registrator. Ovaj slučaj je samo primjer bahatosti bez kraja i dokaz tome je da se nisu ni potrudili da sakriju činjenice da firma nije imala dozvolu za uvoz opreme kada joj je posao dodijeljen, već je dobila par dana nakon skandala. Onda imamo saznanja iz medija kako je firma avansno dobila sav novac na račun, račun firme je bio blokiran, PDV carini uplaćen kreditom… Vlasnik firme tri dana pred dolazak pošiljke tvrdi da nije sklopio posao, a Ugovor kaže da jeste… Sve je ovo abeceda pranja novca i prosto vrijeđa inteligenciju.  

Kenjci smo ako pustimo da ovo prođe nekažnjeno, a proći će, kao i svi drugi i očitiji slučajevi SDA veš mašine za pranje bužetskog novca. 

Jer džaba mi sudimo prijekim pogledom, ako nemamo prijeki sud. 

Ne treba nam ni prijeki, daj samo pošten. Inače će biti onako kako je to poručila na Instagramu Sanita Alagić, sada pomoćnica direktora FCUZ-a, nekada žena otpuštena sa mjesta direktorice Doma za osobe sa invaliditetom i drugim poteškoćama Nahorevo, nakon što je štićenike sa poteškoćama dovela na SDA predizborni skup da popune salu, a sada medije optužila za aferu sa respiratorima uz rečenicu: “Samo vi meni rupu kopajte, kad završite ja ću da napravim sebi bazen!”. 

Puno bazena 

Radiosarajevo.ba: Kako komentirate pokušaj da se vjerski simboli, pa i časna, napaćena Srebrenica zloupotrijebe u ovoj priči o kojoj ima najmanje mjesta za to? To je ča naišlo i na reakciju žrtava. 

Latić Hulusić: Nije im ovo ni prvi ni posljednji put! Nažalost. Puno je bazena sagrađeno na rupama koje su ljudi kopali tražeći gdje su nestale milijarde donacija za obnovu Srebrenice nakon rata. Sada se tu kupaju u haram parama oni koji su najmanje zaslužili da spominju Srebrenicu, Bosnu i Hercegovinu, naše šehide i pale borce. Ostalo mi je samo da vjerujem u Božiju pravdu. Ovoj se više ne nadam odavno.  

Radiosarajevo.ba: Duhovnost u vremenu korone? Kako kao i praktična vjernica gledate iskustvo ovog ramazana, te inače ponašanja vjerskih zajednica u ovim vremenima? 

Latić Hulusić: Osim što nije moguće otići na teraviju i mukabelu u džamiju, isto mi je s karantinom ili bez njega. Ramazan inače provodim kod kuće i u krugu najuže porodice i prijatelja. Ne volim okupljanja po restoranima u vrijeme iftara, između ostalog zato što se teško organizovati za klanjanje akšama na vrijeme kada nisi u kućnoj atmosferi. Jednostavno sam introvertna i to su mi neki dragi trenuci od kojih ne volim praviti dernek i kvariti ih sebi. Istina, nedostaju mi jako iftari kod naših roditelja, sestre i par bliskih  prijatelja, ali – zdravlje prvo! 

Što se tiče vjerskih zajednica, Islamska je na vrijeme odreagovala odgovorno ukidanjem zajedničkih molitvi – osim za par članova džamijskog odbora koji čine u ovom slučaju taj vanredni džemat. Neobično je bilo primijetiti da u džamijskim odborima ovih većih džamija koje sam upratila, recimo, nema ni jedna žena.

Nisam primijetila ni da su se vjerske zajednice nešto “isprsile” finansijski prema ovih 30-ak hiljada ljudi koji su se našli na birou uslijed pandemije. Osim dijeljenja iste kašike na misi za Vaskrs, u konačnici mogu kazati da su vjerske zajednice postupile po minimumu razumnog ponašanja. Ništa više od toga. 

Faruk Vele