Kliker.info

Darko Cvijetić je pjesnik, pisac, režiser i glumac i u svemu pobrojanom je izvrstan. Cvjetić govori o onome o čemu većina ima zavjet šutnje koja nudi komfor.

Prijedorčanin koji svoji grad, njegove stanovnike ali i ljude širom bivše Jugoslavije suočava sa hororom devedesetih. Njegova knjiga Šindlerov lift apsolutna je književna senzacija na prostoru bivše Jugoslavije. Nakon objave knjige švajcarska kompanija za proizvodnju liftova najavila je tužbu protiv Cvijetića zbog korištenja imena njenog lifta. U intervju za Tacno.net Cvijetić govori o svojoj poeziji, književnosti, suočavanju s prošlošću, o jeziku kao kući bitka…

Prije nekih dvanaest godina čitao sam Vaše pjesme i plakao, pa smo onda dugo pričali na telefon. Uvijek sam Vam u tim razgovorima postavljao pitanje koliko krvi treba proliti da bi se pisala takva poezija?

Sjećam se tog našeg razgovora. Nisi pomenuo da sam i ja plakao.
Stvorili smo isti jezik, nekoga trena pogodilo se sve – emocija, način na koji se čitalo, puni i konačni smisao neke riječi, težina kazanog. Čitanje poezije puno je veći dar od pisanja, i svakako, puno prije, i  pisanje jest mislilo o onome koji će čitati. Netko je pitao Kiša, da je teško pisati? Nipošto, sjedneš pred čist list i sačekaš da ti krv izbije na čelo.Ostalo je samo zapisivanje.
Mora se ići do kraja. Nema varanja. Ili ne igraj.

Niče kaže da ne vjeruje u tekst koji nije krvlju pisan. Koliko je iskustvo proživljenog važno za veliku književnost?

Ne znam. Pamtim da sam kao dječak naglas čitao Brodskog, ili Rilkea, uplakan od ljepote u koju sam nepozvan ugazio. Nisam mogao vjerovati da ljudi oko mene ne čuju ime u svemu. Mene je poezija, svakako, prvo ontološki osamila. To je ovo što danas zovu distancom. Tek osamljen možeš imati iskustvo. Da bi ono moglo biti proživljeno. Sve mora imati ime, i ti si pozvan da daješ imena. Onaj koji daje imena mora biti odmaknut. Zato si tu.

Vaša knjiga Šindlerov lift je doslovno književna senzacija u čitavom regionu. Već ste u BiH objavili dva izdanja, je li dobra vijest da ipak ljude zanima dobra književnost i teške teme?

Dakako da je dobra vijest! Mislim da u svemu ima previše slučaja. Kako su dospjeli u autokazamatstvo, ljudi su sjetili i da su nekada čitali, i da su pisali. Ovdje više nema teških tema.
Mi nikome nismo od značaja. Nema više ni teških pitanja. Čini se da su ljudi u nekom trenu pomislili da za sve na svijetu mora postojati većina da bi uopće postojalo. Ne mora. Ovo je svijet s puno istina.

Šindelov lift otvara na stotine velikih tema i trebalo bi nam desetak intervjua da o svima govorimo. No probajmo krenuti sa mišlju Viktora Ivančića da pristojan čovjek prvo čisti ispred svog dvorišta i da je to pitanje intelektualnog poštenja, u Vašem slučaju to je značilo dosta rizikovati. Kada ste donijeli konačnu odluku da pišete o onome što se događalo u Prijedoru i koliko je to bila teška odluka?

Nema u mojem kozmosu „konačnih oduka“. Ali, svijetom treba iskoračati svoj broj koraka. U one korake u pustinji, uračunat će se i propadanje čitavom nogom u smetove. Sve ulazi u korake. Ići stazom koju sam dobio na dar. Na ovoj gori je tako, na narednoj ne znam. Valja tim putem proći sam, i prihvatiti sve što je na njemu. Šta ću imati za opjevati, ja nisam ni znao, niti slutio. Bilo je mojem vremenu. Sve što je u mome vremenu mogu uzeti u svoj jezik, i nanovo dati mu ime. Nisam ja birao što će mi biti na putu, nije se rat meni dogodio, nego sam se ja dogodio ratu.

Šindlerov lift kao malo koja knjiga nam daje profile zločinaca, nisu to nikakvi luđaci izašli iz psihijatrijskih klinika, već obični mali ljudi, divni susjedi, sjajni roditelji. Ne znam kad je neko tako ozbiljno otvorio pitanje o porijeklu zla kao Vi. Jesu li odgovori na ta pitanja o zlu ono što nam treba činiti stalnu brigost?

Pitanje zla je vrhunsko pitanje. Tek uz zlo, možemo vidjeti dobro. Bez zla, dobro nije moguće proosjetiti. Čak možda ni identificirati. Zlo u meni, jest ona sila koja prepoznaje zlo van mene. Zlo u sebi treba odnjegovati, ali i čuvati za svoje sumnje. Nijednoj sumnji moje zlo ne dopridonosi. Čovjek je i zao. Da se vratimo na početak.
Na zemlji si, i tome nema lijeka, kaže Beckett.
Brigost o svojem zlu treba čuvati. Na osnovu nečega moramo tvrditi da smo ljudi. Dobri ljudi.

Neutralan čitalac često nema pojma o čemu se radi kada čita recenzije knjige Šindlerov lift. Zašto je važno mnogima da knjiga ostane po strani ili da u drugi plan padne priča o kulturi sjećanja?

Uvijek postoji učitavanje, odnosno čitateljevo tumačenje onoga što je napisano. I, dakako, ono je posve legitimno. No, nikako ne mora biti točno. Interpretacije napisanog mogu posve promašivati napisano, mogu ga izvitoperiti, mogu unijeti u tekst ono što u njemu uopće ne postoji. Kao što ga mogu dograđivati. Ukratko, čitateljska imaginacija će sigurno izmijeniti tekst. Kao što znamo, autor je mrtav. Netko bi da knjiga ostane po strani, netko bi knjige i palio. Netko bi da u njima piše samo ono što on hoće da piše. U njima piše ono što je moralo biti zapisano. Nema više od toga. Zapisanom se bolje nije moglo dogoditi. Od tebe koji čitaš.

Glavni argument koji koriste oni koji poriču zločine na svim stranama jeste taj čuveni „a šta su oni nama radili?“. Koliko je bilo teško skloniti vlastitu traumu rata da bi se pisalo o bolu drugih?

„A šta su oni nama radili?“… „A šta smo mi njima preskočili da uradimo?“ U vlastitoj traumi se krije „bol drugoga“. Nismo počeli liječiti svoju traumu ako nam je ta bol drugoga nevidljiva.
I, obratno – razumijevanje boli drugoga jest put, da naša trauma bude drugome vidljiva.
Nemaš vremena ikome biti stranac. Samo sebi.
Nikome nemaš biti stranac.

Zadnjih godina izašlo je nekoliko briljantnih knjiga o strahotama rata među kojima se izdvajaju Vaš Šindlerov lift, „Kad sam bio Hodža“ Damira Ovčine,  „Trganje“ Almina Kaplana, „Boje zemlje“ Elvedina Nezirovića. Koliko te knjige pomažu i onima koji su preživjeli pakao rata da se suoče sa vlastitim ratnim traumama?

Od rata je prošlo četvrt stoljeća, što je zapravo jedna generacija. Čini se da je otprilike tolika količina vremena potrebna da se može sagledati rezmjer i dubina dogođene tragedije. Ne znam koliko književnost pomaže preživjelima u nošenju s traumom, nisam siguran da književnost uopće pomaže…Svrha književnosti, ako i postoji, najmanje jest u pomaganju. No, jedno jest sigurno – imamo vrlo hrabru i relevantnu književnost!

Kada su ga pitali o Nedžadu Ibrišimoviću pjesnik Abdulah Sidran je rekao da Bog kad je milostiv ljudima daje jedan talent, a Nedžadu je čak dao dva. Vi osim što ste sada veliki pisac i pjesnik, sjajan ste redatelj i glumac. Kako je čovjeku koji nosi sve te talente: pišete, glumite, režirate… postoji li nešto što možete nazvati slobodnim vremenom?

Ma kakav veliki pisac i pjesnik, prijatelju, to su kategorije koje su meni vrlo opasne i zavaravajuće. Radim svoj posao. I ništa više ni manje. Trudim se biti što je moguće časniji i pošteniji u onome što trenutačno radim. Bilo u teatru, bilo s olovkom u ruci. Dar je uvid u sebe, darovitost valja njegovati, svejedno je čime se suštinski čovjek bavi.

Za pisce se često kaže da su sujetni, kao da je to karakteristično samo za pisce a ne za čovjeka kao takvog. Kako ste uspjeli da pobjedite sujetu ili da je stavite pod kontrolu?

Stvar je elementarnog poštenja i prema sebi i prema drugima. Sujeta je imanentna umjetnicima, kako u teatru, tako i u književnosti. I ljudska je, sve dok ima dimenzije prihvatljivosti. Više nije – „ljubi bližnjeg svog“, sada je – „obiđi bližnjeg svog“. Naučio sam njegovati svoju megalomaniju, da ostane pogonsko gorivo, ali da ne uništi sve oko sebe. Divim se mladim pjesnicima, mladim umjetnicima – to obuzdava sujetu. No, sve je taština, riječi su Propovjedikove.
I, nisam je stavio pod kontrolu – često me ona pobijedi, ali, dan je dug! Potrebna je ponekad, ali to nije sujetnost kakvu poznajemo. Recimo, u Times Literary Supplement Geoffrey, Grigson navodi dijalog između vrlo mladog W.H. Audena i njegovog tutora na Oksfordu:

Tutor: „A što ćete vi raditi, gospodine Auden, kad završite studij?“
Auden:„Bit ću pjesnik“.
Tutor: „Onda će vam biti od koristi to što ste studirate engleski“.
Auden: „Ne razumijete. Ja ću biti veliki pjesnik“…

Ne krijete ljubav prema svojim književnim i pjesničkim uzorima, Danilu Kišu, Abdulahu Sidranu. Nije li velik jezik na kojem još poeziju pišu Abdulah Sidran, Marko Vešović, Mile Stojić, Petar Gudelj, Asmir Kujović?

Naravno da je velik, jezik je uvijek jedini. Sve što se objavi svijetu potrebuje jezik. Bez jezika “pjevljivo” ostaje velika mogućnost. Biti na svijetu bez imena, biti stranac, najveća je navada u onoga koji pjeva, koji uzme jezik. Uzor ti ostavlja alat, prije nego ode. Kojim je on bio jezik, i tako omogućavao nekom “pjevljivom” da se objavi. Mora se osjetiti trenutak kada vašem uzoru preuzimate alat, kada ste – nakon njega. Želim reći, da vas uzori nauče s kolikim opasnim ste u kontaktu. Nije to samo “hajdegerska” pizdarija.
Shvatite, jezik je poput šaha, nijedan potez nije moguć bez figura.

Koliko je zanimljivo jedinstvo novinskog teksta i književnosti što nalazimo kod Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Ozrena Kebe i Senada Avdića? Koliko je to Vama kao piscu dragocjeno?

To su sve majstori jezika. I imena iz prethodnog pitanja!
Ljudi slušaju priče. Na tome stoji svijet. Na Šeherezadinoj ideji.

Kako ste kao pisac doživjeli pojavu koronavirusa, koliko Vam to može biti zanimljivo za neku priču, roman, pjesmu?

Da se, konačno, glasno nasmijemo rečenici – “nakon ovoga ništa neće biti isto.”

Kada sam pročitao da švicarska firma Šindler, proizvođač liftova, namjerava da Vas tuži zbog imena knjige, mislio sam da se radi o šali satiričnih portala. Je li Vas je  iznenadilo to barbarsko lice krupnog kapitala i šta namjeravate poduzeti povodom njihove najave tužbe?

Nemam nikakav komentar.
To su mi savjetovali i odvjetnici.
I pjesnici.

Amer Bahtijar (Tačno.net)