Kliker.info

Probajte imati više razumijevanja za ovu situaciju, ja to pokušavam. Budite blagi prema sebi i ljudima oko sebe. Svi su sjebani, svima su se djeca popela na glavu, svi se posvađaju u ovoj izolaciji. Stan mi je u konstatnom kaosu, a cijeli dan nešto čistimo. Nemam pojma kako ću platit stanarinu za mjesec dana, pas mi piša po stanu.

Zajebite one savršene ljude i obitelji na socijalnoj mreži koji uživaju u skladu za vrijeme ovog sranja, jer je to nemoguće. Kad neko počne histerizirat, zagrli ga, poljubi i reci bit će sve u redu. Nema boljeg rada na sebi od toga – idemo dalje ljudi!, rekao je Edo Maajka u razgovoru za BUKA magazine.

Nevolja nas ne dijeli na poznate, nepoznate, slavne i popularne, ili obične ljude, a to najbolje pokazuje sadašnje stanje vanrednih mjera i ograničenog kretanja, koje je zadesilo skoro sve države i svakog stanovnika planete Zemlje. Narodi i narodnosti s prostora bivše Jugoslavije u istim su problemima, svi čekaju kraj pandemije kako bi se vratili normalnim aktivnostima, poslovima i životu.

Ipak, Zagreb je, uz sve nedaće koje je donijela pandemija korona vrusa, nedavno pretrpio i zastrašujući zemljotres, što je građanima hrvatske prestonice zadalo dodatne probleme. Te nedaće trenutno proživljava i Edo Maajka, poznati hip-hoper, koji živi u Zagrebu i djeli sudbinu svojih sugrađana. Kontaktirali smo popularnog muzičara i saznali kako se on snalazi u vremenu kada je zavladala pošast zvana korona virus i na koji način provodi vrijeme u doba ograničenog kretanja.

Živiš u Zagrebu, koji je prije neki dan zadesio i zemljotres. Kakva je sada situacija u Hrvatskoj prestonici? Ima li panike?

EDO: Sad je dobro. Bilo je jako loše, ne pamtim kad sam se zadnji put tako isprepadao. Vratili smo se u stan nakon par sati. Idućih par dana je bilo još nekoliko potresa, ali nisu bili zabrinjavajući. Imali smo i štete po stanu. Statičari su pregledali stan i zgradu i rekli da je sigurno za boravak. Živimo u centru, a tu su sve zgrade stare. Jako puno zgrada je neupotrebljivo sada i u njima sada niko ne živi. Puno dimnjaka je oštećeno, balkona, pojedini ogromni betonski ukrasi sa fasada i pročelja su popadali, svakodnevno padne pokoja cigla, crijep i slično. Penjači i vartogasci pokušavaju pomoći ljudima, provjeriti dimnjake, dovoljno ih osigurati da ne padnu. Centar grada izgleda jako loše i žalosno. Mnoge ulice u centru su zatvorene i nesigurne za hodanje, a grad je ionako pust zbog korone. Panike više nema, podrhtavanja je sve manje. Sad su svi u tome kako sanirati štetu, a nova pravila to otežavaju. Ne ponovilo se!

Pomažu li ljudi jedni drugima?

EDO: Da, pomažu. Puno ljudi se aktiviralo. BBB su pomagali oko bolnice, porodilišta, puno alpinista nudi besplatne usluge pregleda krovova i dimnjaka, grupice mladih samoorganizirano uklanjaju cigle i dijelove zidova koji su opasni. Ljudi u susjedstvu su finiji i otvoreniji, ali nema ih puno, tako da ne znam koliko je to validno (smijeh). Već ujutro, nakon potresa, dosta ljudi se odselilo negdje drugdje pregurat izolaciju, jer su im stanovi u centru nesigurni za boravak. Naravno, ima i krađa, obijanja napuštenih stanova po zgradama koje su dobile zabranu korištenja.

Da li je narod klonuo duhom, ili je ipak prisutnija pozitivnija energija među građanima?

EDO: Nisu klonuli duhom, tek je počelo (smijeh). O tome će biti zanimljivije pričati u maju. Svi se snalazimo još uvijek, pokušavamo naći neku rutinu, kako raditi u ovim uslovima i šta raditi, kako djeci to sve objasniti i učiniti ovo za njih podnošljivije.

Nedostaju li ti svirke i publika?

EDO: Jako. Fali mi bend, izdavač, tonac, publika, hejteri, svi. Ja i živim od svirki, cijeli taj dio ekonomije koji je ovisan o grupnom okupljanju je sada na ledu, festivali se otkazuju, pojedini se pomiču u nadi da ćemo imat bezkovidno ljeto. S publikom komuniciram sada najviše putem instagrama, guramo jedni druge u vremenima izolacije.

Misliš li da će ovo stanje dugo potrajati?

EDO: Uzdam se u ljeto bez kovida. Mislim da je pitanje dana ili sedmice kad će se pojaviti neko cjepivo ili izvješće o nekoj kombinaciji već postojećih ljekova i to će bit kraj priče o ovom virusu. Mislim, neće biti kraj priče, jer će se o ovome pričati jako dugo, ali će biti kraj ovog fizičkog udaljavanja – do nekog drugog virusa.

Ima li išta pozitivno u tome da čovjek nekad izolujući se od svih može da se posveti nekom svom unutarnjem svijetu?

EDO: Pa, ima, jer se može posvetiti svome unutrašnjem svijetu. To sada nije samo riječ na papiru, jer inače imamo situaciju kada se posvetimo sebi, a svi oko nas nešto rade, pa nam ego misli da propuštamo puno toga i opet ništa od rada na sebi (smijeh). Sada su svi dobili nekakvu nepostojeću dozvolu da je okej, jer svi su kod kuća (smijeh).

Poruka čitaocima?

EDO: Probajte imati više razumijevanja za ovu situaciju, ja to pokušavam. Budite blagi prema sebi i ljudima oko sebe. Svi su sjebani, svima su se djeca popela na glavu, svi se posvađaju u ovoj izolaciji. Stan mi je u konstantnom kaosu, a cijeli dan nešto čistimo. Nemam pojma kako ću platit stanarinu za mjesec dana, pas mi piša po stanu. Zajebite one savršene ljude i obitelji na socijalnoj mreži koji uživaju u skladu za vrijeme ovog sranja, jer je to nemoguće. Kad neko počne histerizirat, zagrli ga, poljubi i reci bit će sve u redu. Nema boljeg rada na sebi od toga – idemo dalje ljudi!

Ernest Bučinski (Buka)