Edina Bećirević: Zapad je previše investirao u Bosnu i Hercegovinu da bi dopustio da se ona raspadne
Profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije dr. Edina Bećirević u razgovoru za Tacno.net govori o zadnjoj političkoj krizi, koja je izazvana odbijanjem Milorada Dodika da prihvati odluku Ustavnog suda BiH o poljuprivrednom zemljištu.
Profesorice Bećirević, najavu blokada institucija BiH neki su okarakterisali najvećom političkom krizom nakon rata, a drugi novim političkim blefom Milorada Dodika. Tko je bliži istini?
Treba ozbiljno slušati ono što govori Milorad Dodik i smatram da je pogrešno potcjenjivati destruktivni kapacitet njegove politike koja je vrlo dosljedna i predstavlja kontinuitet velikosrpskih planova. Ovo jeste najveća politička kriza nakon rata i ne mislim da je to samo jedan od novih Dodikovih blefova od kojeg će odustati kad dobije izvjesne ustupke od njegovih koalicionih partnera u Sarajevu i/ili od međunarodne zajednice. Sa svakom novom krizom Dodik pravi dodatnu pripremu za taj konačni korak, a to je pokušaj otcjepljenja RS-a od Bosne i Hercegovine. Svaki od tih «blefova» u prošlosti osim što je predstavljao pripremu za otcjepljenje, bio je usmjeren i na učvršćivanje narativa nepovjerenja u opstanak države Bosne i Hercegovine, i pri tom ne mislim samo u RS-u nego i u određenim krugovima u FBiH.
Reakcije iz Evrope i Amerike govore da se ova kriza shvata veoma ozbiljno. Dodik bi sada da deeskalira situaciju, odnosno ono što on sad radi jeste da gasi požar koji je sam izazvao i istovremeno ipak održava vatru. Ovaj Dodikov stil smo vidjeli i ranije, ali mi se čini da nikad od njega nismo čuli više kontradiktornih izjava u tako kratkom vremenskom periodu. To znači da ga je iznenadila oštrina međunarodnih reakcija. Izgleda da nije očekivao tako odlučne stavove sa Zapada, prije svega mislim na odlučni stav država Kvinte da se njegovi dalji secesionistički potezi neće tolerirati.
Nije ugodno biti na crnoj listi američke administracije, još je neugodnije otvoreno čuti da bi se te sankcije mogle ozbiljno proširiti i na sve one koji ga podržavaju, a Dodik je dobio očigledan panični napad nakon otvorene najave da i EU ozbiljno razmatra sankcije protiv njega i onih koji ga podržavaju. Čini se da su mu njegovi lobisti i simpatizeri iz nekih evropskih diplomatskih krugova slali pogrešne signale tako da je računao na dosadašnju toleranciju prema njegovim destruktivnim potezima. Ova posljednja izjava da će pisati predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu govori da on nema svijest o tome kako funkcioniraju administracije ozbiljnih država. Ideja da bi ambasadori na terenu zauzimali ovako oštar stav prema Dodiku bez da imaju puno podršku svojih centrala potpuno je apsurdna.
Avdo Avdić je u tekstu u Žurnalu objasnio da Dodik i Čović zaista imaju mehanizme za potpunu blokadu institucija BiH. Mislite li da će oni zaista iskoristiti sve opcije blokade i može li Dodik računati na potpunu odanost Čovića?
Kao i svi građani i građanke BiH koji žele biti informirani čitam tekstove Avde Avdića. Ne samo da ima dobre izvore nego je i analitički uvijek korak ispred ostalih novinara u BiH. Lista krivaca koji su dozvolili Dodiku a potom i Čoviću da im se na tanjiru ponude sve opcije blokade koju Avdić navodi je ispravna. Ali mislim da je međunarodna zajednica očekivala da će potpisivanje sporazuma za formiranje Vijeća ministara, pa zatim dogovor oko MAP-a otvoriti put za nastavak reformi i primiriti Dodika i Čovića. Ali potcijenili su utjecaj Rusije prije svega na Vučića, zatim i na tim Dodik-Čović a potcijenili su i to koliko je Rusiji stalo da kriza u Bosni i Hercegovini eskalira.
Međutim, mnogi su analitičari očekivali da će sudije hrvatske nacionalnosti glasati po Čovićevom diktatu. Oni koji iz tog ugla posmatraju glasanje sudija Hrvata u Ustavnom sudu, smatraju da je to Čovićev back up plan, odnosno da Čović na taj način pokazuje spremnost da se izvuče iz Dodikovog i ruskog zagrljaja. Meni je ipak draža pomisao da su sudije glasale zbog toga što je ta odluka utemeljena na pravu i da se ne može sve u pravosuđu posmatrati kroz etničku prizmu, te da su sudije Hrvati u Ustavnom sudu nezavisni od Čovićevog političkog uticaja. Iako se sada čini da Čović i HDZ daju potpunu podršku Dodiku, mislim da on ne može na njih računati do kraja. Čović će svoju politiku podesiti prema tome koliko je međunarodna zajednica spremna ići daleko u kažnjavanju Dodikove destruktivne politike. Ako vidi da će politički paket sa Dodikom u sankcijama obuhvatiti i njega, ne sumnjam da će se povući.
Uzmimo scenarij po kojem Dodik potpuno otkaže poslušnost vlastima u Sarajevu i proglasi nezavisnost Republike Srpske, koji odgovor vlasti u Sarajevu mogu dati?
Nemam povjerenje u vlasti u Sarajevu i njihove reakcije. Oni bi se vjerovatno i tada pitali da li Dodik blefira ili ne blefira. Ali mislim da će međunarodna zajednica ovaj put adekvatno reagovati. To ne mora ići nužno tim redoslijedom, kao…prvo referendum o nezavisnosti, pa reakcije i odgovori koji bi se dešavali u atmosferi mira i političkim nadmudrivanjima. Prvo, za odluku o referendumu o nezavisnosti, Dodik bi trebao da ima podršku i opozicije u Republici Srpskoj, on to realno nema sada.
On će se na takvo što odlučiti tek ako do tad uspije radikalizirati situaciju do te mjere da opozicija nema izbora. Za takvo što mu trebaju oružani incidenti. Jer, koliko god da je jaka propaganda u RS-u, on čak ni uz svesrdnu pomoć Vučićevih medija nije uspio homogenizirati srpski narod na način na koji su to uspjeli Milošević i Karadžić 1990’tih. U tom procesu homogenizacije i radikalizacije srpskog naroda mnogo je uspješniji recimo Andrija Mandić, lider opozicionog DF-a u Crnoj Gori koji to radi u koaliciji sa Amfilohijem Ristom Radovićem, mitropolitom Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Preporučujem Vašim čitaocima da pogledaju odličan film «Svjedok Božje ljubavi» koji je prošle sedmice emitovan na Televiziji Crne Gore, autorica Snežane Rakonjac i Tanje Šuković. Film je standard BBC dokumentaraca i izazvao je buru reakcija u Crnoj Gori, kako srpske opozicije, tako i Srpske pravoslavne Crkve i njihovih mnogobrojnih pobornika. Glavna ličnost tog filma, Amfilohije Radović i njegove izjave su u rangu ISIL-ovih kletvi protiv nevjernika i svih onih koji se ne slažu sa njihovom ideologijom.
Taj mrzački srednjevjekovni amfilohijevski diskurs se već počeo reflekovati na retoriku Milorada Dodika. Recimo kletva koju je uputio u intervjuu za FACE TV proklevši Paddy Ashdowna je bila u tom ISIL-ovsko amfilohijevskom stilu. Takav govor je u civiliziranom svijetu iskorijenjen, ali u radikalnim i ekstremnim krugovima služi kao priprema za fazu nasilnog ekstremizma. Srpska pravoslavna crkva provodi nevjerovatno intenzivnu vjersku radikalizaciju crnogorskih Srba. Zanimljivo je da i pored svih iskustava 90’tih, uloge Srpske pravoslavne Crkve u homogenizaciji Srba na teritoriji cijele bivše Jugoslavije i pripremi za genocid i zločine protiv čovječnosti, predstavnici međunarodne zajednice u Crnoj Gori nisu spremni da osude govor mržnje Amfilohija i radikalizaciju srpskog stanovništva koja se provodi sa namjerom da ih se pripremi za eventualno nasilje.
Mislim da je Andrej Nikolaidis potpuno upravu kada kaže da Amfilohijev projekat teokratija i da, ako on uspije u svojim naumu «Crna Gora bi, iako na tlu Evrope, bila najsličnija Teheranu 1979. godine.» Ali predstavnici međunarodne zajednice u Crnoj Gori i dalje molebane i litije na kojima se širi mržnja prema svima koji nisu Srbi, tretiraju kao legitimno izražavanje slobode vjere. U kom univerzumu se slobodom vjerovanja može nazvati veličanje ratnih zločinaca, kletve protiv onih koji drugačije misle, nazivanje muslimana «lažnim ljudima a Crnogorce «komunističkom kopiladi».
Ono što Amfilohije izjavljuje o LGBT populaciji ne mogu ni da ponavljam. Zamislimo reisa Islamske zajednice Crne Gore da započne sa takvim govorom mržnje prema svima onima koji nisu muslimani? Da li bi međunarodna zajednica te izjave smještala u folder izjava na kojem piše «vjerske slobode»? Da li bi crnogorski dnevni list Vijesti reisa Islamske zajednice i njegove pobornike tretirali sa uvažavanjem? Ili bi to smjestili u ISIL-ovski narativ i počeli sa programima deradikalizacije muslimana?
Ono što je stvarno potrebno u ovom trenutku su hitni programi deradikalizacije Srpske pravoslavne crkve. Mislim da su i evropski akademski krugovi počeli da uviđaju da je proces radikalizacije kršćana na Balkanu u sprezi za ekstremnom desnicom veoma inspirativan model za nasilne desničare na Zapadu. Posljednjih nekoliko terorističkih napada koje su izveli ekstremni desničari bili su inspirisani velikosrpskom ideologijom. U ekstremno desničarskim krugovima na Zapadu koje pomaže Rusija, Karadžić i Mladić se tretiraju kao heroji. Nažalost, to je taj link sa Zapadom koji je bio potreban akademskim krugovima koji se bave sigurnosnim temama da počnu ozbiljno tretirati ovaj problem.
Je li opcija Krima, ono na što Dodik ali i vlasti u Srbiji ozbiljno računaju?
Predtekst za izvođenje policije RS-a da uspostavi granicu sa FBiH bi mogli biti nasilni incidenti koji bi eskalirali u ozbiljniji oružani sukob, a Dodik se nada da bi novim pregovorima uz pomoć Rusije dobio nezavisnost Republike Srpske. Dešavanja u cijelom regionu su naravno jako povezana i u svim krizama Srbija i Rusija imaju veoma veliku ulogu. Ali krize u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini su trenutačno direktno povezane i iz određenih krugova koji se bave sigurnosnim procjenama može se čuti da bi eventualni pokušaj «balvan revolucije» mogao biti izveden istovremeno i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori.
Rusiji je stalo da Balkan drži u permanentnoj krizi, ali sudeći po posljednjim događanjima Rusima se žuri da situacija dodatno eskalira u obje države. Citiraću jednog prijatelja iz Crne Gore koji također očekuje eskalaciju i neku vrstu oružanog sukoba jer kako kaže «Crnogorci ne mogu dovijeka mirno šetati». Osim toga, Rusija i Srbija su previše uložile u molebane i litije da bi se dozvolilo da se taj momentum homogenizacije Srba u Crnoj Gori propusti.
Kakva je pozicija Vučića i zvanične Srbije po ovom pitanju? Neki analitičari svu odgovornost za krizu prebacuju Vučiću, a neki će reći da drugi moćni srpski lider nije nešto što odgovara Vučiću?
Prijatelji Bosne i Hercegovine iz Srbije već nas dugo upozoravaju da se i Srbija sprema za rat. Naravno, ako ćemo slušati Čedu Jovanovića, savjetnika predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića, to nije tačno. Jovanović u nedavnom intervjuu kaže da Željka Komšića predsjedavajućeg Komšića savjetuje da vjeruje Vučiću. Jedina utjeha je da Komšić ne plaća te savjete pošto Jovanović radi pro bono. Mislim da je svima jasno da procesi u Srbiji nisu procesi koji vode ka Evropi i da se Srbija okrenula Rusiji. Za to ne treba biti nešto posebno vješt i dubok analitičar: rapidno naoružavanje, strategije propagande na kojima bi srpskim medijima pozavidio i Joseph Goebbels, neprijateljska politika prema susjedima…
Kad država vrši ovakve vojne pripreme, homogenizira stanovništvo i precizno identificira neprijateljske narode u svrhu dehumanizacije, potpuno je iracionalno to ignorirati i tretirati Srbiju i Vučića kao faktor stabilnosti na Balkanu. Mislim da je svima na političkom Zapadu do sada to postalo jasno. Ne želim učestvovati u dizanju panike, ali treba pogledati kako su počinjali ratovi u prošlosti. Historičarka Margaret MacMillan koja izučava povijest ratova kaže da «Kad su ratovi u pitanju, trebamo biti pažljivi, ne smijemo biti arogantni, ratovi često počinju zbog vrlo trivijalnih razloga, buknu iznenada i onda se sve izmakne kontroli.»
Kako će se ponašati međunarodna zajednica u ovoj krizi i kako bi se ponašala ako bi Dodik uistinu krenuo u proces osamostaljenja Republike Srpske?
Bosna i Hercegovina ima jako mnogo prijatelja u državama političkog Zapada iako se to u kampanji koju su pokrenuli neki lobistički krugovi sa ciljem poricanja genocida i relativizacije krivice za ratove 90tih često tako ne čini. Srbija i Dodikovog režim odvajaju ogromnu sumu novaca za lobiranje koje ima za cilj da se promijeni image Srba kao «loših momaka» na Zapadu, i to u određenim krugovima ima poprilične efekte. O tome recimo svjedoči Nobelova nagrada Peteru Handkeu, poricatelju genocida i poštovaocu lika i djela Slobodana Miloševića, pa objavljivanje knjige Jessice Stern o Radovanu Karadžiću u kojoj se za genocid okrivljuje žrtva i koja pored toga odjekuje velikosrpskom interpretacijom historijskih događaja 90tih godina.
Javnost u Bosni i Hercegovini se u takvim momentima razumljivo usmjeri na određene centre na Zapadu koji su skloni utjecajima tih lobističkih centara. Ali ono što također tada ispliva na površinu je i činjenica da Bosna i Hercegovina ima jako mnogo prijatelja na Zapadu. Za to naravno nije zaslužno političko Sarajevo, koje niti ulaže u lobiranje niti vodi računa o tome kakvu sliku recimo Bakir Izetbegović šalje u svijet kada Erdoganu dozvoli da Bosnu i Hercegovinu tretira kao pašaluk.
Mnogo je pojedinaca i grupa u dijaspori, ali i iz Bosne i Hercegovine koji održavaju aktivne veze sa Zapadom i koji rade na tome da neki važni centri u svijetu shvate da politički diskurs nije refleksija stavova većine građana u ovoj državi. Više puta sam to ponovila, ali ponovit ću opet, potpuno sam sigurna da su građani Bosne i Hercegovine orijentirani ka liberalnim zapadnim demokracijama. Nema gužve pred ruskim ali ni pred turskim konzulatima u Bosni i Hercegovini. Svoju političku orijentaciju građani Bosne i Hercegovine potvrđuju time gdje se iseljavaju.
Naravno, imam mnogo zamjerki na ulogu međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu zapadnog Balkana. Ali u ovoj krizi, međunarodna zajednica reagira mnogo bolje nego što su mnogi očekivali. Dobili smo jedan potpuno novi kontekst nakon aktiviranja ambasadora Kvinte i najava Matta Palmera da sankcije rizikuju i svi oni koji budu podržavali Dodika u njegovom anti-dejtonskom djelovanju. Uz najavu da sankcije razmatra i EU, to je sad jedan potpuno novi kontekst. Ako je ovo do sada najdestruktivniji potez Milorada Dodika, onda je ovo od njegovog dolaska na vlast do sada najjasnije definirana crvena linija političkog Zapada.
Da situacija nije ovako rizična u sigurnosnom smislu, rekla bih da je ova kriza na izvjestan način i prilika, jer Milorad Dodik nikad do sada nije na ovakav način ujedinio one predstavnike međunarodne zajednice u BiH koji imaju najveću političku težinu, a to su države Kvinte.
Kvinta je ad hoc tijelo koje se sastajalo u nekim drugim kriznim situacijama u svijetu, recimo u vezi sa diskusijama o odnosima Grčke i Turske a formula je bila posebno korisna tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kada su zapadne sile uvidjele da Milošević profitira od podjela između zapadnih zemalja. Na isti su način do sada Dodik a uz njega i Čović profitirali na tim podjelama. Po koordiniranim reakcijama koje sada vidimo iz EU, SAD-a, OSCE-a i NATO-a, vidimo da je Kvinta ima punu saglasnost međunarodne zajednice sa izuzetkom Rusije naravno.
Neki će reći da je Dodiku bitno da bude siguran da međunarodna zajednica, a prije svega Sjedinjene Američke Države neće slati vojne trupe da ga spriječe u naumu neovisnosti. Koliko je zaista u pravu s procjenom da više nitko ozbiljan neće slati vojne trupe da bilo gdje ratuju?
Pa trupe im i ne trebaju, ne mislim da bi slali vojne trupe. Bilo bi dovoljno da podignu avione. NATO intervencije 1995. i 1999. godine bile su ozbiljan vojni uspjeh koji je podigao profil NATO-a. Ne prizivam ni rat a ni vojnu intervenciju, ali bi i Dodik i Vučić morali biti svjesni da će pokušaj otcjepljenja otvoriti vrlo veliku mogućnost za vojnu intervenciju. Zapad je previše investirao u Bosnu i Hercegovinu, ali i u region Zapadnog Balkana da bi to tek tako prepustio Rusima. Ne smire li Dodika prije svega, a potom i Amfilohija i DF u Crnoj Gori, to će značiti da su ustuknuli pred Rusima. To bi bilo veliko poniženje za Zapad. Zapadna liberalna demokracija jeste u krizi, i ovom trenutku bi reafirmacija tih vrijednosti mogla da dođe i kroz odbranu tih vrijednosti na Zapadnom Balkanu.
Je li poziciju Hrvatske prema BiH u slučaju ostvarivanja Dodikovog scenarija naznačio Zoran Milanović, današnji predsjednik a tadašnji premijer, izjavom da Hrvatska neće dopustiti da Hrvati žive samo s muslimanima?
Po reakcijama nekih Milanovićevih saradnika, mislim da će Milanović pokušati napraviti zaokret prema Bosni i Hercegovini. Ne mislim da će Hrvatska slušati Dodikov scenarij. Koliko god je dogovor iz Karađorđeva još uvijek živ u značajnom dijelu hrvatskog političkog establishmenta, Hrvatska je ipak članica EU i NATO-a. Oni će pratiti instrukcije koje dobiju od Kvinte.
Amer Bahtijar (Tačno.net)
Komentari