Kliker.info

Aleksandar Hemon, bosanski i američki pisac, recenzent, urednik i scenarist govorio je o negiranju genocida u Srebrenici, društvenoj aroganciji Zapada, odnosu Balkana i Europe kao i njegovoj cjeloživotnoj raseljenosti za časopis K2.0. Nezavisni istraživački centar NICK zbog važnosti poruka koje je poslao prenosi dio ovog intervjua.

K2.0: Prije deset godina, većina nije ni pomišljala na to da bi neko ko negira genocid u Srebrenici mogao osvojiti Nobelovu nagradu za književnost. Šta se u tih deset godina dogodilo na Zapadu da se u kulturi dogodio takav zaokret?

Aleksandar Hemon: Mislim da je u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi podivljala islamofobija ušla u mejnstrim, a samim time i uvjerenje da su muslimani/ke toliko udaljeni od one domene koja određuje “zapadne vrijednosti” i u kojoj su one sadržane da su čak i njihove najgore ubice bliže “onome što smo mi na Zapadu” nego njihove muslimanske žrtve.

Za mnoge zapadnjačke intelektualce/ke i političare/ke, Milošević i Karadžić su možda malo i pretjerali s tim genocidom, no ako zaista jesu, to su učinili iz razumljivog straha od toga da će islamisti nadvladati njihov narod, što muslimani obično rade ukoliko im se odriješe ruke. To je, primjerice, viđenje Džesike Stern.

Što se tiče Odbora za Nobelovu nagradu, mislilac i pisac poput Petera Handkea mnogo je vjerodostojniji velikoj europskoj intelektualnoj tradiciji i tekovinama prosvjetiteljstva od nekih tamo balkanskih muslimana/ki za koje smatraju da nisu dali nikakav doprinos toj velikoj tradiciji i da sada u anonimnosti trunu u zabačenim masovnim grobnicama.

Milošević, naravno, nije trebao otići u krajnost, ali Odbor za Nobela, Handke i Stern isto tako mogu razumjeti to da bi jednom Europljaninu koji se boji muslimanske invazije mogao pući film, zbog čega će biti primoran počiniti genocid. I Handke i Stern se prema svojim ratnim zločincima odnose kao prema “kompleksnim” liderima koji su morali donositi teške odluke u teškim okolnostima. No, ono što je prvobitno otežalo okolnosti bilo je sve veće prisustvo muslimana/ki, koji konstantno igraju na kartu žrtve čak i kada sami na sebe navuku nesreću jer ih ima mnogo.

Zaključak je sljedeći: sve dok su muslimani/ke tu, postoji mogućnost za novi genocid, a najbolji način da se genocid izbjegne jeste taj da se muslimane/ke adekvatno uklone — sprečavanje genocida konačnim rješenjem.

K2.0: Čini se da veliki broj Europljana/ki na Balkan gleda kao na “polueuropski” prostor, ili pak na prostor koji uopće ne pripada Europi, dok mnogi žitelji/ke Balkana očajnički pokušavaju biti dio Europe i itekako vide sebe kao Europejce/ke. Izgleda da je ta tenzija srž odnosa Europe i Balkana. Kako tu tenziju riješiti?

Mišljenja sam da su ratovi na Balkanu bili ključni za vizualizaciju nove Europe, s obzirom na to da su poslužili kao kontraprimjer Uniji. U takvoj postavci stvari, Balkan je ono što Europa nije i što nikada ne bi željela biti: Balkan je rak, a Europa je zdravo tkivo.

Europska unija je namjeravala nadići ono što Balkan nikada nije mogao zato što nikada nije bio dovoljno europski prostor, i to zbog svoje etničke kompleksnosti generalno, i muslimanskog prisustva konkretno.

Međutim, Balkan je u isto vrijeme dovoljno sličan Europi da daje prostora za razne projekcije, koje su postale uočljivije kako se Europa počela suočavati s “muslimanskim pitanjem” na kulturološkom i političkom planu. Drugim riječima, Europa se pretvarala da je nadrasla nacionalizam, ali s pojavom neobuzdanog populizma i usko vezane islamofobije, balkanski nacionalizam — svojevremeno izraz nekog urođenog divljaštva — odjednom je retroaktivno dobio smisao u glavnim gradovima Zapadne Europe.

Svakako, ti Balkanci su vjerovatno prevršili mjeru, te genocid te sve ostalo, no bavili su se istim teškim problemima kojima se bave pravi Europljani. Balkan je blizu Europe tek toliko da nikada ne uspijeva biti Europa.

 Upravo sam se sjetio izjave Petera Handkea koja glasi da je “Srbija najčistija Europa”, no, dakako, on živi u predgrađu Pariza.

Rekao bih da bi se spomenuta tenzija mogla riješiti tako što bi se prihvatilo — i intelektualno, i kulturološki, i politički — da je Balkan zajedno sa svojim muslimanima/kama Europa, da je uvijek bio i da će uvijek biti Europa, te da su zapadnoeuropske fantazije o političkoj i intelektualnoj superiornosti duboko ukorijenjene u kolonijalizam i rasizam.

Ipak, ne vjerujem da je Europa sposobna za to. Ona je prikovana za fantazije o vlastitoj grandioznosti koliko i Amerika.

Stječe se dojam da Zapad na raspad Jugoslavije gleda s visoka i govori: “Ovo se nama nikada ne može dogoditi.” Jedna od misli koje ste do sada iznosili jeste i ova: “Zamisliti nezamislivo je očigledno nemoguće, ali upravo je nezamislivo ono što mijenja svijet, ne ono što možemo zamisliti.” Da li se to nezamislivo trenutno događa na Zapadu?

Ono što se trenutno događa oduvijek je bilo moguće, no ljudi su to odbijali zamisliti zbog intelektualne lijenosti i/ili čistog straha. Misliti da se vukojebine od balkanskih država mogu raspasti, a da su Ujedinjeno Kraljevstvo ili Sjedinjene Države vječne, simptom je žestokog kompleksa superiornosti koji predstavlja rudiment protraćene imperijalne prošlosti.

U SAD, naprimjer, vlada neka vrsta društvene arogancije koju je nemoguće razlikovati od zablude o transcendentalnoj, vječnoj američkoj esenciji usađenoj u Republiku koja je štiti od propasti kakva je zadesila Jugoslaviju. Međutim, Trump je tu fantaziju smrskao.

Sjećam se da su brojni Amerikanci/ke nakon izbora izražavali uvjerenje da će “uzajamne provjere” spriječiti trampovsko pustošenje. Svaki segment tih “uzajamnih provjera” od tada je barem jedanput zakazao, tako da je Trump sada od Senata u biti dobio zeleno svjetlo da radi šta god hoće bez ikakvih posljedica.

Mogućnost izbijanja šireg i slojevitijeg sukoba — što ne isključuje oružani konfikt koji bi mogao dovesti de fakto ili de jure do raspada Amerike — toliko je strašna da se rijetko ko usuđuje i pomisliti na to, a kamoli na ono što bi potom uslijedilo.

Ne baš davno je isto tako nepojmljivo bilo da bi se Ujedinjeno Kraljevstvo moglo raspasti, ili da bi mnogobrojne zemlje Europe mogle ustvari smještati migrante/ice u logore u kojima im se ne pruža osnovna njega i gdje su im uskraćena osnovna ljudska prava..

K2.0: Vaša djela pretežno se tiču onoga što ste proživjeli kao raseljena osoba. Veliki broj ljudi imao je slična iskustva kada su oni ili njihove porodice, ili kada su zajedno sa svojim porodicama, bili prisiljeni napustiti svoja ognjišta ili zbog rata ili zbog finansijskih razloga. Kako to utječe na društva Balkana u kulturološkom i političkom smislu? Da li su tako ova društva zauvijek razorena ili bi ona iz svega toga mogla izaći bogatija?

Ne vidim kako bi Bosni i Hercegovini, recimo, na bilo koji način mogla pomoći činjenica da je četvrtina ili čak i više stanovništva koje je bilo tu prije rata raseljeno. Ako se ne varam, broj stanovnika/ca u Bosni i Hercegovini je u stalnom padu i ljudi su u pokretu, idu negdje drugdje — i uglavnom su to mladi.

K2.0: Da li još uvijek gledate na sebe kao na raseljenu osobu ili ste se pak “naselili”? Da li smatrate i da dolazite iz društva kojeg više nema, ili to društvo i dalje negdje postoji?

Jednom raseljen, uvijek raseljen. Biti raseljen/a znači da ne postoji mjesto na koje se možete vratiti. Raseljeništvo mijenja vaše razmišljanje o svemu: o sebi, o jeziku, o domu, o svijetu, o pravdi; a ta promjena razmišljanja je ireverzibilna. Često me pitaju da li razmišljam o tome šta bi se dogodilo da sam ostao u opkoljenom Sarajevu tokom rata. Da, stalno razmišljam o tome, mada znam da to nema smisla.

Međutim, zamišljati sve te alternativne živote svaki put je suvišno, zato što je toliko potencijalnih putanja. Poenta je u tome što se nikada ne bih mogao vratiti u ono vrijeme i u ono mjesto u kojem su mi te putanje zapravo dostupne — njih je moj odlazak prekinuo.

(Nick)