Kliker.info

Janusz Bugajski je u prvom tekstu  komentarisao izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macronea da je BiH tempirana bomba, NATO i evropske integracije, kao i uticaje Srbije i Hrvatske na dešavanja u BiH, prevashodno preko Rusije. U drugom tekstu, Bugajski se fokusirao na strategije i alate koje Rusija koristi na Zapadnom Balkanu.

U vašem tekstu tvrdite da BiH nije tempirana bomba i prijetnja Evropi zbog povratka boraca ISIL-a, kako je to rekao francuski predsjednik Macron, te da to nije najveći problem kada je riječ o BiH. Šta jeste najveći problem?

Mislim da je Macronova izjava pogrešno shvaćena, a možda i interpretirana. Nadam se da nije mislio da je to tempirana bomba zbog neke vrste vjerskog radikalizma, što jednostavno nije tačno za bilo koga ko poznaju Bosnu. Problem Bosne je činjenica – a to sam i naglasio u tekstu – što dva glavna susjeda, Srbija i Hrvatska, ne prihvataju nepromjenjivost bosanske državnosti. Ne prihvataju cjelovitost Bosne. I oni nastavljaju kampanju za svoje etničke grupe, i na srpskoj i na hrvatskoj strani. Mislim da je to najveća prepreka budućnosti Bosne, kao i činjenica da na centralnom nivou ne postoji vlada koja radi, funkcionalna vlada, koja bi mogla progurati važnu legislativu, a potom se i kvalifikovati za članstvo u Evropskoj uniji (EU). To su tempirane bombe u smislu da bi mogle dovesti do javnih nereda, da bi mogle dovesti do političkih sporova, koji bi čak mogli rezultirati i nasilnim sukobima u Bosni. Toga se bojim kao najgoreg mogućeg scenarija.

A kako se ta vrsta pritisaka susjeda manifestuje na BiH?

U podršci koju Republika Srpska dobija iz Beograda. U vezama koje su uspostavljene između Banjaluke i Beograda, a ne Banjaluke i Sarajeva. U podršci koju hrvatska vlada sve više daje potencijalnom trećem entitetu. Vidjećemo sada nakon predsjedničkih izbora. Ali prethodna predsjednica je veoma podržavala neku vrstu zasebne administracije za Hrvate u BiH. Dakle, ovakvi faktori, kao i ekonomske veze, lične veze, interpretacije i reinterpretacije istorije, koje imaju tendenciju da umanjuju doprinos Bošnjaka državi Bosni i istoriji regije. Mislim da je sve ovo namijenjeno smanjenju održivosti i opstanka BiH.

Postoji još jedan aspekt, Ruski uticaj, preko Srbije, ali i preko Hrvatske, pa ako biste to mogli malo obrazložiti?

Apsolutno. Znamo puno o kontaktima koje Banjaluka ima sa Moskvom, bilo kroz vladine kanale, bilo kroz oligarhe, crkvu, neke vojne obavještajne ili druge organizacije. Sve više je jasno da hrvatski entitet, ili hrvatski entitet kojem se teži, posebno vodstvo HDZ-a u BiH, također ima te veze i podršku Moskve. Ekonomske veze između Rusije i Zagreba se također razvijaju u Hrvatskoj, posebno energetske veze, ali i u poljoprivredi i drugim sferama. Rusija ne želi da Zagreb zauzme nezavisni energetski kurs preko LNG terminala na Krku, kroz distribuciju energetskih resursa koji zaobilaze rusku kontrolu. Tako da namamljuju Hrvatsku u veze s ruskim oligarsima, s ruskim biznisom. A to, naravno, utiče i na cijelo pitanje separatistizma. Rusija podržava separatizam u bilo kojoj državi koja nije pod njenim okriljem.

U vašem drugom nedavnom tekstu, posebno ste se bavili upravo ruskim uticajima, gdje ste naveli da to nije samo miješanje Rusije, ili štetni ruski uticaj, kako se često govori, nego da Rusija ima dugorčne ciljeve u regionu. Koje ciljeve?

Moskva Balkan smatra strateškim područjem. Tradicionalno, to je bila tačka pristupa prema Jadranu i prema Sredozemlju, prema središnjoj Europi. A to vidimo kroz energiju. Balkan je put za centralnu Evropu zbog energetskih veza. A Rusija koristi energiju da izvrši politički uticaj i pritisak na ciljane vlade. Na Balkanu je strategija i umanjenje uloge NATO-a i EU kako bi se spriječilo da te zemlje uđu u obje institucije ako je to moguće. Ako uđu, onda pokušati da ih se iznutra potkopava, kao što smo vidjeli u slučaju Hrvatske i vidimo u slučaju Bugarske. Također je važan strateški cilj ukloniti američko prisustvo ili ga ograničiti u najvećoj mogućoj mjeri. Da se američke trupe ne nalaze na terenu, da se ograniči američki politički i diplomatski angažman, da se ograniči pažnja Amerike na taj region. Dakle, to su ovi i mnogi drugi razlozi. Rusija Balkan vidi kao strateško dobro, kao dio svog, da tako kažem, oklopa, za budućnost.

A kako Rusija to radi? Koji su alati kojima ona to čini u regionu?

Četiri glavna alata koja koristi su: korupcija – Rusija izvozi vrlo malo, ali izvozi korupciju – zatim, dezinformacije, drugim riječima, sve ove lažne priče i načini za uvjeravanje javnosti da je Rusija velika sila, da je nekako alternativa EU, da je alternativa NATO-u. U isto vrijeme, puno anti-američke i anti-muslimanske propagande širom regije. Treće, riječ je o energetskim vezama. Već sam spomenuo kako se trude i privlače zemlje u svoju sferu uticaja. I posljednje, ali ne najmanje bitno, pitanje nacionalizma i separatizma, čitavog istorijskog narativa kojeg Rusija pokušava koristiti u regiji, da je nekako spas, da je spasila ovo područje od Turaka, i to, mislim, ima odjeka kod nekog, posebno pravoslavnog stanovništva.

Razgovarali smo o Rusiji. Postoji problem s pristupanjem EU, gdje države Zapadnog Balkana ne stoje dobro. Na koga bi se onda, prema vašem mišljenju, Bosna trebala osloniti?

U vrijeme kada EU još odlučuje hoće li biti proširenja, a vidjeli smo blokadu Sjeverne Makedonije i Albanije, i u vrijeme kada postoje pritisci izvana, negativni pritisci, poput onih od Rusije, a ne treba zanemariti ni Kinu koja u konačnici ima negativan uticaj u regiji, mislim da glavnu ulogu opet moraju imati Sjedinjene Države. Zato bih se lično zalagao za neku vrstu posebnog izaslanika, posebnog predstavnika, da ga imenuje Bijela kuća, zbog autoriteta koji on dobija od predsjednika, da bi pokušala riješiti unutarnju bosanskohercegovačku napetu situaciju, ali i odnose sa Srbijom i Hrvatskom. Sada smo imenovali posebnog izaslanika za razgovore Srbije i Kosova. Postoji posebni izaslanik koji je, naravno, diplomata State Departmenta, za pitanja integracije. Bosna je toliko komplicirana i tako teška, rekao bih, da joj treba izdvojena pažnja jedne osobe.

Možemo li u tom kontekstu očekivati da domaći akteri, koji su stalno u blokadi, a ne rješavaju probleme, prihvate tako nešto?

Sigurno znam da bi bošnjački predstavnici prihvatili američkog predstavnika. Ne vidim ni da bi Hrvati odbili. Hrvatsko-američki odnosi su vrlo bliski. Mislim da Amerika vrši i može izvršiti uticaj na Zagreb. Pitanje je, naravno, sa Srbijom, Beogradom i Banjalukom. Ali siguran sam da ako ima, tako da kažem, dovoljno poticaja, ali i pritiska na Beograd, Banja Luka bi slijedila primjer.

 

 Dino Jahić (Glas Amerike)