Kliker.info

Papa Franjo ukinuo je 17. decembra 2019. “pontifikalnu tajnu”, pravilo koje je zabranjivalo svima koji su prijavili da ih je svećenik seksualno zlostavljao da o tome govore.

Ukida se i za one koji svjedoče u vatikanskom suđenju svećenicima optuženim za seksualno zlostavljanje. Uputio je i vatikanske službenike da se pridržavaju građanskih zakona, zadržavajući povjerljivost, te da pomognu civilnim pravosudnim tijelima u istraživanjima takvih slučajeva.

Papa je također izmijenio i vatikansku definiciju dječje pornografije, povećavši dob subjekta sa 14 ili manje na 18 ili manje godina.

Sociolog religije dr. sc. Ivan Markešić, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine(BiH) i redoviti profesor u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, za Zašto Radija Slobodna Evropa(RSE) kaže da je “Katolička crkva organizacija koja, kao i sve organizacije, ima svoj ustroj te je nastojala sačuvati prema vani čistoću i besprijekornost u obnašanju svih dužnosti koje postoje u Katoličkoj crkvi tako da pripadnici te organizacije, odnosno Katoličke crkve, dakle katolički vjernici imaju dojam da sve funkcionira kako treba”.

RSE: Što je pontifikalna tajna i zašto ona postoji?

Markešić: Budući da Katoličku crkvu i njezinu hijerarhiju sačinjavaju živi ljudi, dakle ljudi koji su spremni ili hoće ili čine stvari koje nisu ugodne ni za čuti ni za vidjeti, a kamoli stvari koje bi mogle dovesti do sablazni među vjernicima, ona se, da tako kažemo, nastojalo zaštititi time da bi propusti koji bi se zapazili ili koji bi bili, hajdemo tako reći, prepoznati, da se na neki način pokušaju sakriti od većine katoličkoga puka.

I u tom kontekstu, nastojalo je se to putem ovih, da tako kažemo, pontifikalnih uredaba urediti da to ne ide u javnost jer je za Crkvu bilo veće zlo ako bi se to otkrilo nego sama žrtva koja je podnijela tu, hajdemo tako reći, blamažu ili uvredu ili poniženje kao što je u pitanju napastovanje dječaka ili djevojčica, dakle pitanje pedofilskih skandala.

Dakle, željelo se prema vani sačuvati jednu organizaciju, da je ona u cijelosti besprijekorna, čista, da propovijeda pravi nauk Isusa Nazarećanina, da su svećenici koji su se opredijelili za celibat da oni taj celibat žive, da nemaju ni žene, a kamoli da bi bili u bilo kakvim pedofilskim orgijama ili u bilo kakvim homoseksualnim vezama itd.

Dakle, željelo se na neki način prema javnosti sačuvati ta slika, a da bi se to učinilo onda se donese ili im se stavi da je to neka zabrana, dogma, nešto što određuje pod kontrolu samoga Vatikana itd.

I to je trajalo sve do sad dok papa Franjo – kad je vidio i spoznao svu, da tako kažemo, širinu ili dubinu, kako god hoćete, toga svega što je se događalo u Crkvi, a sve pod zaštitom toga da ne iziđe vani – nije odredio da se to skine, ta zabrana, s time da svi ti prijestupi više nisu u nadležnosti ili ne trebaju biti u nadležnosti same Crkve, nego također da prelaze u područje civilnih vlasti, da one to trebaju preuzeti kao jedan prijestup, kao jedan, ja bih to nazvao zločinom, koji trebaju to razmatrati i presuditi prema postojećim pozitivnim zakonima određene države.

RSE: Je li papa Franjo zakasnio s tim korakom?

Markešić: Nikad kad se nešto dobro učini nije zakašnjelo. Do sad su neki ljudi koji su vodili tu instituciju, unutar te same Rimske kurije, uspijevali to zataškavati tako što su svećenike koji su bili u pedofilskim skandalima premještali s jedne župe na drugu. Znali su sve što se događa, ali ništa nisu poduzeli.

Dakle, nikada nije kasno, ali je sramotno da se moralo čekati do sada da dođe jedan papa koji će uzeti u zaštitu jednog običnog, malog čovjeka gdje biti član hijerarhije Katoličke crkve nije biti na višoj razini. Ovo je pitanje zaštite pojedinca, posebno mladih osoba koje su nosile traume cijeloga života upravo zbog toga što su im nanijeli svećenici.

A to se moglo događati zbog toga što su katolički vjernici, upravo zbog onoga što sam ranije govorio, imali povjerenje u katoličke svećenike kao u ljude koji su se odrekli seksa, odrekli obitelji i svega radi viših ciljeva da bi služili Svevišnjem, Bogu, nadnaravnom biću. I kad bi djeca kazala za kakvo napastovanje, oni nisu naprosto mogli vjerovati da to može napraviti njihov župnik, svećenik koji njima dolazi u kuću itd.

Dakle, to je bio cijeli jedan lanac premreženi i naravno da je to dosezalo i do najviših struktura u Katoličkoj crkvi i sada je, zapravo, pitanje samo – uzmimo za primjer ovog najvišeg kardinala kojeg je smijenio – koga je taj kardinal sve postavljao za nadbiskupe, biskupe itd. Je li to također društvo tih pedofilskih i homoseksualnih lanaca koji postoje unutar Katoličke crkve ili je to nešto drugo. Dakle, nikad nije kasno i ovim se otvaraju takve mogućnosti da se konačno sazna barem djelomično što se sve radilo kako bi se spriječilo da se ubuduće ne bi događalo.

RSE: Hoće li se ovo retroaktivno primjenjivati ili će vrijediti samo za buduće slučajeve?

Markešić: Ljudi, djeca koja su sada odrasle osobe, pretrpjeli su strašna poniženja. Nad njima je izvršen jedan zločin koji vapi do neba. To je zločin kojem treba suditi Haški sud ili takve vrste sudova. Nije bitno hoće li se ići natrag. Važno je da postoji “dobra politička volja” jedne institucije kao što je Katolička crkva da se to sankcionira i da se to spriječi. Hoće li biti dalje ili neće?

U svakom slučaju, čim se otvore arhivi bit će prozivani ti ljudi koji su to radili i neće biti razloga da se oni ne pozovu na odgovornost.

Kao što vidite do sada što se događalo i u Australiji i u Americi i svugdje. Ljudi su bili na najvišim mogućim funkcijama, ali su zbog tih skandala morali napuštati te službe i odstupati. Koliko će sada, kada to pređe u nadleštvo mjesnih, civilnih vlasti biti drukčije, to će se vidjeti. Ono što je do sada bilo uvijek određivano, bilo je govora da nad crkvenim osobama civilne vlasti nemaju što činiti.

Međutim, sada će biti urađeno da će oni morati na temelju dokumenata koji će izlaziti vani biti sankcionirani temeljem pozitivnih zakona određene države gdje se to događalo.

RSE: Već ste se dotakli slučajeva iz Amerike i Australije. Pamtite li Vi neke slučajeve iz naše regije?

Markešić: Bilo je toga i u Hrvatskoj i u BiH, bilo je ljudi gdje se to kazalo. Međutim, problem je što je to izlazilo u javnost tek kada bi žrtve priznale što im je se događalo ili ako bi netko saznao. Dakle, crkvene vlasti nisu bile dužne i smatrale su da to treba zataškati da se ne bi išlo u javnost. Ovo je stvarno sada jedno pitanje gdje će se ljudi vjerojatno osloboditi da mogu kazati bez straha.

Rekao sam već da je Katolička crkva organizacija. Oni su smatrali da imaju karizmu, da ih je ustanovio Isus Nazarećanin i ona djeluje u Hrvatskoj i BiH na osnovu svog zakona, Kanonskog prava, ali će se morati sada kad su u pitanju ovi prijestupi ili devijantnosti podrediti civilnim vlastima. Dakle, ni BiH ni Hrvatska nisu izuzete i kad sam spomenuo da su postavljani neki biskupi treba vidjeti jesu li oni postavljani zbog njihove besprijekornosti ili da bi se zataškali neki skandali.

RSE: Ispovjedna tajna nije ukinuta za slučaj prijave nekih zlodjela?

Markešić: Ispovjedna tajna (obaveza katoličkog svećenika da sačuva u apsolutnoj tajnosti sve što mu je rečeno u toku ispovijedi, op.a.) je nešto u što katolici vjeruju i to je jedan vid olakšanja za čovjeka, pojedinca koji je učinio prijestup.

Dakle, on vjeruje u to da ukoliko kaže svećeniku da je učinio neki grijeh da to ovaj neće nikome kazati. I to je nešto sasvim drugo, to je osobni iskaz čovjeka koji ode svećeniku i kazuje mu ono što on smatra da su bili njegovi grijesi, tražeći da mu svećenik u ime Svemogućeg oprosti te njegove grijehe. I on iz te svoje vjere, na temelju svećenikovih riječi “Ja te sad odrješujem grijeha…” smatra da je on sad miran i da može ići dalje.

To postoji u mnogim religijama, ne u mjeri kao u Crkvi, ali postoji kao jedan vid psihoterapije. Ljudi dođu na razgovor i misle da će ih netko razumjeti i kazati mu da to jeste grijeh i da mu Bog ili neka viša sila oprašta i da može nastaviti živjeti kao slobodan čovjek.

Predrag Zvijerac (RSE)